POTRESNA PRIČA

ISPOVIJEST ČOVJEKA KOJI JE DOKAZAO DA SE MOŽE IZDIGNUTI IZ NAJDUBLJEG PONORA 'Premlatio me gotovo nasmrt, a onda me život nastavio masakrirati'

Ryan Melaugh / CC/Flicker

Život mi je potpuno slomljen, kao i moje lice. Nos mi je bio slomljen dvadeset sedam puta. Dvadeset tri prijeloma su od boksanja, a četiri od mojega oca. Najgore sam udarce primio od onoga koji me je trebao uzeti za ruku i reći: "Volim te."
Bio je Irokez. Kada ga je moja majka napustila odao se piću i često bi potpuno poludio od alkohola. Premlatio me gotovo nasmrt, a poslije me život nastavio masakrirati...

Tako svoju šokantnu i potresnu ispovijest započinje Francuz Tim Guénard (59) u knjizi "Jači od mržnje" koju je objavio Verbum iz Splita, a iz koje je Slobodna Dalmacija prenijela intrigantne ulomke o svjedočanstvu kako se čovjek i iz najveće nevolje može uzdići, pobijediti bol, jad i napuštenost i – postati sretan. U moru nasilja i terorističkih napada kojima je Europa danas izložena, Guénard je fantastičan primjer kako se pobjeđuje nasilje – u sebi i oko sebe.

Majka ga je napustila kada je imao tri godine, a u dobi od pet godina vlastiti ga je otac premlatio toliko da je sljedeće dvije i pol godine proveo u bolnici. Djetinjstvo je proveo u raznim domovima i udomiteljskim obiteljima i bio izložen nasilju, bijesu i mržnji, tako da je već s 12 godina počeo živjeti na ulicama Pariza vodeći svakodnevnu borbu s glađu, hladnoćom i izopačenim ljudima. Krao je, prostituirao se, bio silovan i napadan, družio se i s jadnicima i s bogatašima, ali tek mu je pomaganje drugima pokazalo smisao života. Bavio se i boksom i dobro zarađivao nižući pobjedu za pobjedom, jer je u svakom protivniku vidio lice svojega oca koji ga je odbacio.

Tada je s osamnaest godina upoznao hendikepirane, ljude koje je društvo posve odbacilo i od kojih svi odvraćaju pogled. Taj ga je susret potresao u nutrini do te mjere da je započeo put koji će ga dovesti do novoga života.
Ova šokantna životna ispovijest donosi istinitu priču o potrazi jednoga izgubljenoga ranjenog djeteta za ljubavlju i životom u punini. Njegove su riječi izravne i snažne, riječi čovjeka koji je živio na samomu dnu i iz njega se izdigao, riječi koje donose poruku nade da svaki čovjek, ma koliko bio ranjen, može oprostiti, može voljeti i, nadasve, da je svaka ljudska osoba vrijedna ljubavi.

"Na životu su me održale tri želje: da me izbace iz popravnoga doma u koji su me smjestili – pothvat koji nikome prije mene nije uspio; da postanem vođa bande; da ubijem svojega oca. Te sam snove ostvario. Sve osim onoga trećeg. A bio sam na korak od toga…

Godinama me kroz život nosila osvetnička vatra koja je gorjela u meni. U mojoj tamnici mržnje posjećivali su me ljudi u kojima je stanovala Ljubav i pred kojima sam u srcu padao na koljena. Svoj život dugujem ljudima koje je naše društvo odbacilo, slomljenima, hendikepiranima, 'abnormalnima'. Od njih sam primio predivnu pouku o ljubavi. Njima posvećujem ovu knjigu. Oni su omogućili moj preporod. Taj neočekivani susret s Ljubavlju preokrenuo je cijeli moj život.

Danas živim u velikoj kući punoj svjetla na brežuljcima iznad Lurda, zajedno sa svojom ženom Martine i našom djecom Églantine, Lionelom, Kateri i Timothéeom. Tu su i prolaznici koji ostanu neko vrijeme, a onda nastave svojim putom.
Jutros sam odnio svoje košnice na padine ispod planine. Sutra ću ih odnijeti na drugo mjesto, k drugomu cvijeću, drugim mirisima. Uživam u tišini brežuljaka koji se nižu i nose moj pogled prema dalekim obzorima.

Jedna pčela leti oko mene, zuji mi uz lice, vraća se cvijetu koji je već bremenit polenom. Njezin je život pravilan i uređen kao glazbena partitura. Svira po notama koje su joj upisane u naslijeđe, drži se stoljetnih zakona koje joj prenosi njezin genetski kod. Pčela, kao i sve druge životinje, ne može ni na koji način utjecati na svoje programirano ponašanje.

Čovjek može.

Čovjek ima slobodu i može svoju sudbinu promijenit na bolje i na gore.

Ja – sin alkoholičara i napušteno dijete – slomio sam vrat zloj kobi. Opovrgnuo sam genetiku. Ponosim se time. Ime mi je Philippe, a zovu me Tim zato što je moje irokeško ime Timidity, što znači 'gospodar konja'. Bilo je teže pripitomiti moje ranjeno sjećanje negoli divljega čistokrvnog konja.

Guénard bi se moglo prevesti kao 'jak u nadi'.

Uvijek sam vjerovao u čuda. Tu nadu koja me nikada, čak ni u najtamnijoj noći, nije iznevjerila, danas gajim za druge.
Kao ni moji indijanski preci, ne znam za vrtoglavicu. Bojim se samo jednoga bezdana, najgorega od svih, bezdana mržnje prema samome sebi. Moj je jedini strah da ne ću dovoljno ljubiti. Da bi netko bio muškarac, mora imati muda. Da bi netko bio čovjek ljubavi, mora imati još i veća.

Nakon dugih godina borbe prestao sam ratovati protiv svojega oca, protiv sebe i protiv svoje prošlosti.

Kada me pozovu, sjednem za volan staroga kamiončića i odlazim govoriti o svojemu kaotičnom životu po Francuskoj i u inozemstvu, po školama i zatvorima, po crkvama i pred skupovima, po stadionima i trgovima…

Svjedočim da je opraštanje najteže što čovjek može učiniti i da je ujedno najdostojnije čovjeka, da je to moja najljepša borba.
Ljubav je moj završni udarac. Sada kročim putovima mira", piše Guénard.

Kad je izašao iz bolnice, nije imao kamo. Nitko ga nije posjetio, nitko nije za nj pitao.

"Izlazim iz sterilnoga svijeta bolnice, reguliranoga života i utabanih rituala gdje sam izgradio svoju zaštitnu kukuljicu. Imam sedam i pol godina. Hodam više-manje normalno. Desno mi je oko oštećeno, jedno mi je uho rascvjetalo, nos razbijen, na čelu ožiljak. Imam strahovite glavobolje od kojih mi puca glava kao da je steže obruč od oštrih britvica.

No mogu hodati i znam crtati. Opet sam potpuno pokretan pa me premještaju u centar za reedukaciju na otoku Ré, odakle me brzo izbacuju zbog moje pretjerane živčanosti. Ista kazna i isti razlog u Daxu. Konačno me šalju u kuću časnih sestara u Arcachonu. Sestre milosrdnice svetoga Vinka Paulskoga strpljive su i brižne. Sjećam se njihovih bijelih redovničkih trorogih šešira, plave medaljice koju mi je jedna od njih poklonila, šetnja po nasipu – djeca mojih godina kupuju balone i bombone, a ja imam samo rupe u džepovima – mirisne sjene borova u koje se sklanjam od ljetne žege… Sjećam se te kuće sreće. Tako sam nazvao veliku bijelu vilu punu dječje igre i smijeha, punu djece koja trče po terasi između mora i neba. Zaklinjem se da ću se jednoga dana, kada budem odrastao muškarac, oženiti djevojkom odavde. Djevojkom iz kuće sreće…

Nakon potpuna oporavka otvaraju mi se nova vrata svijeta izgubljene djece, djece bez ikoga svoga" – piše Guénard.

Prošao je i tri postupka usvajanja, ali nitko ga nije htio. Prošao je udomiteljske obitelji i popravne domove u kojima su ga ravnatelji i osoblje dočekivali – batinama, kao znakom upozorenja što ga čeka ne bude li poslušan. Huškali su na nj i pse, pa kad se zna za sav taj užas, nije ni čudno da je jedva čekao pobjeći iz toga pakla. Jedino razumijevanje našao je u sutkinji za maloljetnike koja mu je iskazala povjerenje i dala mu priliku da izuči klesarski zanat i policajcu koju mu je dao sendvič kad su ga uhitili na ulicama Pariza.

"Sloboda se skupo plaća. U početku živiš u svojemu filmu, otkrivaš nepoznati svijet, igraš se sa zabranjenim i sa strahom, uzbuđen si jer ne živiš kao drugi. No dani prolaze. San postaje java. A java nije svakoga dana ružičasta. Gladan si, žedan, pospan. Hodaš satima, iscrpljen si, hraniš se nedostižnim snovima, napastuju te zamamni izlozi. Zbog svih tih stvari koje ne možeš imati ni posjedovati neprimjetno postaješ ogorčen. Stalno si napet da ne naletiš na policijsku patrolu. Prema svemu si nepovjerljiv. Na sve paziš. Navikneš se na krađu pa čak i ona gubi svoju uzbudljivu stranu. Tvoja prijateljica zebnja više te ne
uzbuđuje kao prije."

Pisao je i francuskom predsjedniku i dobio pozitivan odgovor što je u njemu izazvalo takve emocije da ga je zvao Ocem, a sutkinju Majkom.

"Nekoliko tjedana poslije, moj otac Georges Pompidou, francuski predsjednik, dao mi je traženu dozvolu. Ja sam obična sumnjiva protuha koja ima 50 posto šanse da će polovicu života provesti u zatvoru. Gospodinu Pompidouu živo se fućka za uličnoga derana kao što sam ja. Mogao je posve zanemariti loše sročene rečenice pune pravopisnih pogrješaka jednoga izgubljenog djeteta, nevažnoga mangupa. Svakodnevno prima brdo preporučenih pisama sa sve četiri strane svijeta, mora upravljati cijelom zemljom, a ima i tisuću briga na pameti. E pa, nije me zanemario. U mojim očima taj je gospodin Pompidou postao velik čovjek jer se pobrinuo za jednoga malog čovjeka čiji glas ništa ne znači. Učinio je nešto naoko nevažno, nešto o čemu se ne će govoriti, što ne će biti objavljeno u novinama ni na televiziji, što mu ne će donijeti glasove na izborima, što ne će spasiti Francusku. Taj velikodušan čin Predsjednika, to povjerenje sutkinje koja je moje pismo mogla i baciti u koš za smeće i praviti se da se zagubilo u hodnicima Elizejske palače, za mene su detonatori humanosti.

Ti su me ljudi učinili boljim čovjekom.

Evo što znači biti dobar sudac. Primi te, uzme si vremena da vidi tko si ti zapravo. To je sudac koji ne sudi, eto, u tome je stvar. Gleda najprije tebe, a tek onda tvoj dosje. Zajedno s tobom traži kako iznova izgraditi tvoj život. Pruža ti ruku kada se čini da je sve izgubljeno.

Nisam mislio da netko takav može postojati. Susreo sam i previše sudaca i odgajatelja koji etiketiraju, ponižavaju, izmiču tlo pod nogama, ruše i ono što je ostalo od temelja. Za delinkventa prvi svjedoci ljudskosti često su upravo policajci, žandari, suci, odgajatelji. To su nezahvalna i teška zvanja, mora se priznati. Ali također su od najveće važnosti. Policajac koji ljubazno nudi sendvič i piće, koji se prema sumnjivcu ne ponaša kao da je pseto – to se pamti. Tijekom saslušanja može se probuditi istinska simpatija. Ja sam tome svjedok. Umjesto da se kažnjava, može se prevenirati.

Gospođa sutkinja i gospodin Predsjednik dali su mi volju da se borim za novi život onda kada se činilo da je sve loše krenulo. Volio bih biti poput njih. Koje li ambicioznosti kada ulična protuha želi biti kao Georges Pompidou…

No to je zapravo normalno… Ipak mi je on otac!".

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo