RAZGOVOR ZA JUTARNJI

ISPOVIJEST GLAZBENE DIVE Tereza o karijeri, teškoj bolesti, Oliveru: 'Vjerujem u snagu koju on ima, ako je želi izvući iz sebe, onda će i uspjeti'

 

Tereza Kesovija neprikosnovena je glazbena diva kojoj bi, iako će uskoro navršiti 80 godina, na izgledu mogle pozavidjeti i dvostruko mlađe žene. No, njezina možda najupečatljivija karakteristika je nevjerojatna energija i, naravno, glas kojim je osvojila brojne svjetske pozornice. Iza nje je 60 godina impresivne karijere, što će proslaviti velikim koncertom u Lisinskom 19. veljače iduće godine.

- Ne težim spektaklu, meni to ne treba, iako danas svatko tako najavljuje svoje koncerte. Bit će duboko emotivno, ono što ja i jesam. Kad se pretjerano smijem ili plačem, kad me nitko ne vidi. Scena je magija, nešto bez čega ne mogu i to sam ja, zato se koncert tako i zove. Na sceni ne glumim, svaku riječ osjećam duboko u sebi. Ovaj koncert nije u slavu meni, nego svima koji vole glazbu. Glazbu treba razumjeti ili se nemoj time baviti - na samom početku naglašava glazbenica.

Teško će biti, među silnim uspješnicama nastalima tijekom šest desetljeća, odabrati repertoar koji stane u dva sata.

Obilan repertoar

Zagreb, 141117.
U Velvetu je odrzano druzenje kojim je najavljen koncert Tereze Kesovije To sam ja koji ce obiljeziti 60 godina njene glazbene karijere.
Na fotografiji: Tereza Kesovija.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX
 

- Ljudima treba dati ono što vjerujem da žele čuti, a da ne bude ponavljanje jer ne volim ponavljati pjesme. Pjesmu od prije 60 godina sada nikako ne mogu otpjevati kao onda niti bih je ikad otpjevala na isti način. Čovjek sazrijeva rastući, pa i u poodmakloj dobi i poodmaklom repertoaru, obilnijem nego što je ikada bio. Pronaći nešto novo u tome mi je izazov, za koji znam da će mi dobro doći i da ću ga sa radošću dočekati, ali to nije nešto o čemu razmišljam prije. Ono što tog časa osjetim, to je to - tvrdi Tereza.

Cijeli život koji je provela na sceni vodila je, kaže, računa da oko sebe ima ljude s kojima dijeli dobru, ljudsku atmosferu, s kojima je na istoj valnoj duljini i s kojima tijekom nastupa osjeća dobrotu, žar i strast kojima odiše svaki njezin koncert. A upravo to sasvim je slučajno našla u Đeli Jusiću mlađem, sinu svog velikog prijatelja i kolege s kojim je napravila prve korake na domaćoj glazbenoj sceni. Presudna je, priča, bila pjesma “Je Suis Malade” koju su slučajno zajednički izveli na intimnom druženju u njezinu stanu, a kojom je oduševila publiku i struku na svojem velikom koncertu u pariškoj Olympiji 2007. godine i od tada traje njihova suradnja, a Jusić je prati na klaviru na njezinim koncertima.

 

- To je do Boga teška pjesma i kad sam je pjevala u Olympiji te 2007., ljudi iz umjetničkog kruga čekali su kraj, da li ću se ja vinuti u visine ili ću kao mnogi drugi interpreti ostati na nekoj razini sigurnoj, bez iznenađenja. Jer što ako pukne glas? O tome ne razmišljam. Sve što sam u životu radila, bila sam na granici jakog rizika. U svakom slučaju, Đelo me slijedio, u dinamici, jer meni je najvažnija dinamika, u životu općenito. Morate kulminirati na neki način do vrha te strasti. I na kraju je rekao nešto interesantno: ‘Ja nemam pojma o čemu ona pjeva, ne razumijem francuski i nemam pojma o čemu ta pjesma govori, a ja sam u svakom trenutku osjećao da moram ići za njom’. Ako hoću da netko ide za mnom, to je diskretni pokret, ali koji je osjetljiv u glasu. To su stvari edukativnog karaktera. Jer ako se želiš baviti glazbom, daj molim te, dobro upoznaj tu damu, nauči sve što ona posjeduje, što ona jest. I onda, izvoli, bavi se njom - napominje.

Život u Parizu

Za sebe će reći da nije nikakva genijalka te da je jedina razlika između nje i mnogih sjajnih umjetnika u svijetu to što je svoja i što je zadovoljna time što jest. Iza nje je i iznimna karijera u Francuskoj, gdje je i danas njezino ime itekako poznato.

- Neću zalaziti ni u čije druge uspjehe, sa svim poštovanjem prema mnogima koji su napravili svjetske karijere. Meni je sasvim lijepo tu u mojoj lijepoj, maloj Hrvatskoj. Ja sam živjela i dovoljno dugo u Europi, putovala po svijetu, i uvijek je iskrenost ta koja je bitna i ljudi je vole - sigurna je Tereza.

Iako je godinama nizala uspjehe živeći u Parizu, posebno tijekom 60-ih i 70-ih godina, udobnost pariškog doma napustila je početkom Domovinskog rata.

- Čim sam osjetila da je moja zemlja u opasnosti u kojoj je bila i u kojoj, nažalost, još uvijek jest, nisam mogla biti mirna u tamo nekoj toploj sobi, u krasnom stanu u sigurnosti. Onda nisi čovjek nego egoist, živiš samo za svoju udobnost - prisjeća se glazbenica.

Najupečatljiviji moment s početka karijere, onaj kada je shvatila da joj je mjesto na pozornici, bio je nastup s njezinim velikim prijateljem Đelom Jusićem starijim u samostanu Klarisa u Dubrovniku, kad im je bilo 15-ak godina.

- On je imao jednu malu klupicu, na nju je dignuo nogu, uzeo svoju gitaru i pjevali smo duet, nešto kao: ‘Vrati se, vrati se meni i srcu momu’. Imali smo luđačku tremu i kaže on meni: ‘Tere, nećemo mi to moći’, a ja sam odgovorila: ‘Kako nećemo moći, sad ćeš vidjeti kako hoćemo’. Tu je pjevao neki prkos, sve se može kad se hoće. Super smo to izveli, publika nas je nagradila velikim aplauzom. Tada sam osjetila da ja to mogu. I kao flautistica isto. Tu sam osjećala možda malo veću odgovornost, jer imam instrument koji nije moj, jer moj instrument je glas, a ovaj moram ukrotit, moram od njega napraviti nešto što bi moglo biti po izražaju slično ljudskom glasu, kad staviš sve emocije u službu toga što izvodiš. A postoji i onaj tehnički preduvjet. Jer ako tehnički nije odsvirano virtuozno, onda nisi napravio ništa, ali i to mi je bila jako velika radost - kaže Tereza.

Mozaik sjećanja

A upravo je s flautom upisala u Zagrebu Glazbenu akademiju i tada upoznala svoje velike prijatelje poput Arsena Dedića s kojim je, prisjeća se, dijelila jedan pulover. Pokojni Kemal Monteno također je bio njezin velik prijatelj, a upravo su, priča, ljudi ti koji kreiraju njene najljepše uspomene i oni su najveći uspjeh njene karijere.

- Ja sam zadržala jedno divno, kolegijalno i prijateljsko druženje s Gabi Novak, koja je moja svijeća, kao i ja njoj. Često se čujemo, toliko često da više nije normalno. A često se i vidimo i onda je fenomenalna brbljaona, emotivna i opsežna toliko da sam predložila da jednu večer dođe i prespava kod mene kako bi cijelu noć klafrale. Dobar dan za to je subota jer ona nedjeljom ima ručkove sa svojim Matijom, Marinom i malom Lu, ali subotom ne mora kuhati, pa se možemo skroz opustiti. To su sve krasne uspomene kojih se usput sjetiš, ubaci se još jedna sličica iz tih davnih godina pa je lijepo. Vrlo je teško iz brojnih sličica tog mozaika reći koja je najdraža - objašnjava.

 

Borba s bolešću

O svom životu napisala je dvije knjige: “To sam ja”, o životu i karijeri, i “Libertas”, ratnog sadržaja, a njenu životnu priču svojevremeno je u dokumentarac želio pretočiti redatelj Miro Branković.

- Mislim da ni ne treba raditi film o meni. Meni je dovoljno da imam moju publiku, da je moja dvorana ispunjena, da sam ja ispunila njihova i svoja očekivanja, i da idem doma sretna, prespavam tu noć i ujutro se probudim mirna i mogu sebi reći: e, dobro si napravila - tvrdi Tereza.

Dvaput je tijekom karijere nastupila i na Euroviziji, 1966. kao predstavnica Monaka, a drugi put 1972. predstavljala je Jugoslaviju. Tada je Eurovizija, kaže, bila ozbiljno natjecanje i velik događaj koji je dovodio milijune ljudi diljem svijeta pred ekrane. Iza nje su brojni festivali i nastupi diljem svijeta, a jedini razlog zbog kojeg se prije nekoliko godina povukla sa scene bila je teška bolest koju je Tereza, naravno, pobijedila.

Obitelj prije svega

- U više navrata bila sam teško bolesna, ali nisi ni svjestan koliko imaš snage. Zato govoreći o Oliveru, vjerujem u njega. Vjerujem u tu snagu koju on ima, ako je želi izvući iz sebe, onda će i uspjeti. A ako ne želi, ako želi obilježiti i na taj način svoje prisustvo na ovom svijetu, onda će napraviti glupost i bolestan otići na scenu. Pa će onda skončati na sceni, ili van scene, ili će ga Bog poštedjeti. Ne bih voljela da se to dogodi, ali ako je to njegova želja, tako će i biti. Bilo je trenutaka kada sam i ja tako razmišljala. Bilo je trenutaka kad sam bila zbilja u životnoj opasnosti. Imala sam četiri sepse u životu, a svaka je smrtonosna. Četiri puta sam se izvukla, a doživjela sam i smrt brata, koji je poginuo sa 39 godina. To me udarilo takvom snagom da se nisam još oporavila i bojim se da nikada i neću. Pojavi se apatija, kad nemaš volje ni za što. No, to nije bio slučaj nakon brojnih operacija koje sam imala. Operirala sam dvije polomljene tetive, u oba ramena, ruke me znaju strašno boljeti, ali nosim i najteži teret. Bilo je i drugih operacija. Ali, ja razmišljam pozitivno. Ako se probudim, znači da sam živa, a ako se ne probudim, znači da me nema, ali ja to ni ne znam. No, najgore je onima koji ostaju. Zbog toga se možda toliko i borim kad je u pitanju neka prohodna bolest. Uvijek mislim na moju djecu, kako bi njima bilo da me nema - smatra Tereza.

 

A upravo sin Alan, snaha Ljiljana i unuka Mila centar su Terezina svijeta.

- Moj Alan me uvijek zove ‘majčice moja’ i iza crnog oblaka mi najdivnije sunce zasja. Ili moja snaha koja mi je kao rođena kći, ili moja Mila koja je moje sunce lijepo i pametno, moja unuka. To troje ljudi su moj život i sve što radim, radim za njih, da bi oni bili zadovoljni i ponosni. Moja snahica mi je rekla: ‘Tere, vi nikad ne smijete prestati pjevati’. Zar to nije lijepo? Ona prva, od moje publike, pusti suzu na koncertu. Neću nikada pomisliti da sam sama dok imam njih - sigurna je.

Njezin mikroraj

Kad bi birala pjesmu koja je najbolje opisuje, to bi bila ona o Dubrovniku ili Konavlima.

- Ne moram tražiti izvan tog mog mikroraja, koji je moje kraljevstvo. Svaka pjesma koju sam otpjevala Konavlima ili Dubrovniku svaki me put gane i u svakoj od tih pjesama ja sam na Stradunu ili šećem Konavoskim poljem i tjeram krave i magarce, jer željela sam uvijek u životu biti na selu. A odveo me put na drugu stranu, iako nisam priželjkivala takav rasplet. Zato ja bježim u mislima, i to možda i jest tajna tog svega što smo izrekli, što ja živim u jednoj pastorali, u jednom svijetu koji želim približiti ljudima na jedan svoj način. To sam ja i svaka moja pjesma je tu negdje, pa i ‘Moja posljednja i prva ljubavi’. To treba staviti u jedan prostor u kojem si živio i bio sretan - zaključila je.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo