Nije tome odavno da je Sanja Horvat Sinovčić istrčala svoj drugi maraton.
Znamo se dugo s trkačke staze, jedna je od onih fokusiranih trkača, posvećenih, nije joj prirodno dana brzina već - upornost, a takvi su obično zanimljiviji negoli oni što već prve trkačke sezone iskoče rezultatima, a da ih zapravo nikad niste vidjeli pošteno oznojene. Nemalo sam se iznenadila kad mi je za jednog dužinskog treninga lakonski spomenula da je 80-postotni invalid. Ima tome 28 godina da joj je dijagnosticirana Crohnova bolest, tad joj je bilo 18.
- Bilo je to kod mene godinama u akutnoj fazi, bez predaha, bez remisija i odmora. Velik broj ljudi ima jedan akutni napad pa mir sljedećih pola godine, godinu dana, ali to nije bio moj slučaj. Nisam reagirala ni na jednu medikamentoznu terapiju. Jedanaest sam godina imala po 30 proljeva dnevno, jake bolove u trbuhu, silno izgubila na težini - govori.
Šest operacija
Naposljetku su se liječnici odlučili na operativni zahvat. U četiri godine, od 2000. do 2004., operirana je šest puta:
- Zapravo, dok mi nisu otvorili trbuh nisu niti imali točnu dijagnozu, tek onda su ustanovili da se radi o Crohnovoj bolesti, ali atipičnoj, jer Crohn napada tanko crijevo, a meni je napao debelo. Dotad su držali da imam ulcerozni kolitis. Morali su mi odstraniti debelo crijevo.
Prvotni naum je bio da tanko crijevo spoje na rektum, no to je njezino tijelo odbacilo, crijeva nisu proradila, operacija nije uspjela, pokušavali su nekoliko puta...
- Tad su se odlučili za drugu opciju, zdrav kraj tankog crijeva provukli su kroz trbušnu stijenku, kroz trbuh su oko 1,5 centimetar crijeva izvukli van, zašili uz kožu, i od tada imam mali otvor na trbuhu koji se naziva stoma - objašnjava. - Na trbuhu ima vrećicu i podlogu za vrećicu. Sadržaj koji tijelo izlučuje putem stome je tekući. Čim nešto pojedem ili popijem probava počinje raditi i taj sadržaj počinje nekontrolirano istjecati u vrećicu.
Sad je, kaže, prošlo gotovo 17 godina kako je bolest u remisiji.
- Danas odlično funkcioniram, ali nije uvijek bilo tako. Na početku je bilo dosta teško. Prvo, trebalo je prihvatiti samu sebe, povjerovati da dalje možeš nastaviti normalno živjeti, jer sam, u šoku, mislila da ne mogu. Nekoliko je godina trajalo privikavanje na prehranu. Sada mogu dosta toga jesti, ali sam u tih 17 godina vrlo polako uvodila svaku namirnicu, istraživala što mi smeta, a što ne. Nakon puno godina shvatila sam što mogu jesti i piti, a da pritom normalno funkcioniram, primjerice, da mogu otići na posao, a da ne moram tamo 25 puta ići na toalet mijenjati vrećicu.
Bolji nalazi
Baš zato redovito ustaje noću, ne bi li pila i jela i ne bi li se sadržaj iz želuca ispraznio u vrećicu, a ona od kuće krenula s dovoljno energije. Na dan kad smo razgovarale morala je ići na redovite pretrage na Rebro. I makar je od kuće trebala krenuti u 9.30 sati, ustala je u 5.30 kako bi na vrijeme jela.
Subotom u osam ujutro s atletskim klubom Perpetuum mobile trči dužinske treninge, za maratonce to koji put znači da odrade i tridesetak kilometara. Sanja se u noći s petka na subotu diže u tri ujutro, kako bi jela i kako bi u osam mogla trčati.
- Odem spavati između 21 i 22 sata. Budilica me probudi u tri, pojedem žgance ili kruh i pekmez i vratim se u krevet - govori. Od kada trči nalazi su joj se bitno poboljšali. - Moja internistica je oduševljena, iako Crohn uvijek tu negdje čuči, makar bio u remisiji. Kažu, kad jednom imaš Crohna i kad ti napadne jedan organ, postoji velika mogućnost da “šeće” i po drugim organima.
Trčati je počela 2013., prije toga je išla na pilates, ali ne voli zatvorene prostore, parkete, prašinu u dvoranama. Trčanje joj odgovara, jer je to aktivnost vani, u prirodi. Prvi polumaraton, prvu utrku na kojoj je trebalo trčati dulje od dva sata, dočekala je zabrinuta, ali imala je strategiju:
- Strahovala sam što ću napraviti budem li morala na toalet. No, pripremila sam se. Imala sam sitan novac, odlučila sam da ću, ako osjetim da je tekućine u vrećici dosta, potražiti toalet u nekom kafiću, a ako me ne puste, platit ću kavu. Tako je i danas, uvijek imam plan na utrci ili dužem treningu, jer s tom punom vrećicom ne možeš trčati, može se odlijepiti i sadržaj iscuriti po meni, a to ne bi bilo zgodno. Imam plan B, pripremu ako se bilo što na utrci, a i inače u nekim aktivnostima, dogodi. Nosim sa sobom podloge i vrećice, za slučaj da to moram negdje na brzinu mijenjati. Ja sam k’o formula jedan, znaš ono kad stanu sa strane i na brzinu promijene gume? E, tak’ ti ja mijenjam punu vrećicu i stavljam novu.
Među trkačima puno je solidarnosti, stvore se i bliska prijateljstava. Lani je na prvom maratonu, u Trevisu, dio vrećica bio u Sanjinu džepu, a drugi dio kod prijateljice joj, trkačice Zorane:
- Svi se brinu i hoće pomoći, pitaju me moram li mijenjati vrećicu... Lako je tako i maraton trčati - smije se Sanja.
Gutljaj vode na svakih 5 km
Sanja Horvat Sinovčić nema debelo crijevo, koje služi za resorpciju vode, pa je gotovo uvijek na pragu dehidracije, što znači da često pije po nekoliko gutljaja i da često mora prazniti vrećicu. Kako je onda postala maratonka i nedavni maraton u Bratislavi istrčala pri za ožujak frustrirajućih 27 Celzijevih stupnjeva?
- Dan prije utrke unosim veće količine tekućine obogaćene elektrolitima, a na dan utrke moram u određeno vrijeme prestati piti - kaže.
Koliki napor to čini za tijelo, kad svi drugi piju, a ona mora prestati, naslutit će svaki trkač. To joj otežava trčanje, ali navikla se, kaže. Tijekom utrke pije minimalno. Za zadnjeg je maratona na svakoj okrepnoj stanici, svakih pet kilometara, uzela po gutljaj.
- Bilo je strašno vruće, no trčim četiri godine i za to sam vrijeme upoznala tijelo. Imala sam manje problema nego zdravi trkači, jer sam stalno u nekom režimu, bolest me naučila da funkcioniram u raznim okolnostima.