PAULINA JAZVIĆ

ISPOVIJEST NAŠE POZNATE SLIKARICE Više cijenim Maju Šuput, koja se tam nadrnda i naskače po sceni i promijeni sto kostima nego ono 'A, čija s’ ti?'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 31.12.2017. u 13:35

Biljana Bilvajs / CROPIX

Ovaj se razgovor samo slučajno događao u Zagrebu. Mogao je biti i u Parizu. U krasnom smo stanu punom njezinih slika, iza velikih prozora zimske grane fine gradske četvrti, a moja sugovornica... ah, zgodna, uspješna, zanimljiva, svi je poznaju. Jednom je, za kazališnu premijeru, oko vrata kao nakit stavila svjetlucavu mrežicu za kosu - ljudi, like a million bucks!

Paulina Jazvić (Zagreb, 1973.) završila je Likovnu akademiju i Teksilno-tehnološki fakultet, gdje je danas docentica. Imala je mnogo samostalnih i skupnih izlozbi. Izložbu “I recommend vodka” prvi je put pokazala u galeriji Lauba, potom u galeriji Cour de Justice d’Union Europeen u Luxembourgu, glavnom gradu Luksemburga. Bila je prva Hrvatica ondje. I da - sama je od kamene ruševine na otoku napravila preslatko ljetno stanište plavih prozora. A kad su ona i sin teglili teške vreće po otoku, nitko im nije htio pomoći, nego su ih gledali kao čudo!

Vi ste mi baš ‘it’ girl.

- Ne... Zašto?

Poznata ste slikarica, to je glamurozno, pametni ste, izgledate lijepo, i tako zanimljivi muvate se na pravim mjestima...

- Nitko iz slikarstva, umjetnosti nije ‘it’ girl. Vesela sam, volim ljude, to da, i možda nas novinari zbilja vole fotkati, glumce, režisere, slikare, ali svaka umjetnost u Hrvatskoj je danas jako teška.

Uvijek je to bila.

- Da, ali ne smiješ tako gledati. Radiš. Meni je to lakše nego da budem političar.

Koliko dnevno provedete u slikanju?

- Nekad cijele dane, nekad nimalo. Atelje mi je u stanu, stalno vrtim nešto po glavi. Najmanje provedeš fizički u slikanju, najviše je u glavi.

E, i to, i imate taj divni stan, i kuću na Ižu, fotkaju ih za priloge o dizajnu u novinama... Kako se branite od frajera koji vas žele upoznati?

- Hm... ha-ha. Mislim da su ljudi jako zatvoreni, možda zbog interneta, otuđeni, funkcioniraju na daljinu. Svi nešto bi, ali onda opet ništa. Ne dolazi do komunikacije. Ja sam tip ‘pogrebi i pomiriši’. Dok nekog ne vidim, vizualno dobro ne proučim...

Pa, jasno, slikarica ste...!

- Ali ni to nije dovoljno, mora neka priča krenuti. Možda je to ‘old school’.

U najboljim ste godinama, 45, ne samo slikarski. Što hoće muškarci danas od takve žene?

- I oni su danas prestrašeni. Mislim da im je lakše ostati... fokusiran na sebe. U svojoj sigurnoj zoni. Ili žive s mamom. Da!

Možda vas se i boje.

- Volim biti neovisna. Ne volim ovisniti ni o mužu, ni o roditeljima, na kraju, okej, živim kroz svoj art, fakultet na kojem predajem. Možda sam i previše buntovna, nisam baš poslušna.

Buntovna ste, kako?

- Ne volim ove klišeje danas u Hrvatskoj, u muško-ženskim odnosima. Nije to samo u Hrvatskoj, baš smo jučer komentirale frendice i ja kako je bitno čija si žena, je li ti muž bogat, u kojoj si stranci, tko te gura... što ako si ničiji? Ako su ničiji, je li to - buntovništvo ili glupost?

Biti ničiji, to ide uz umjetnost, hajde da sada ne definiramo ‘umjetnost’.

- Ljudi se prilagođavaju da bi opstali, ne bih ih osuđivala. Bombardirani smo politikom, Agrokor... to su mjerila u društvu. Više ćete ljudi pozdraviti ako si supruga nekog moćnika nego ako radiš svojom glavom ili svojim rukama.

Ženska samosvijest je prije nekoliko desetljeća bila puno važnija.

- Sedamdesetih je bilo ‘in’ biti intelektualac, završiti fakultet... Moja mama je radila, bila na poziciji. Cijenila se umjetnost. ‘Joj, on ti je baletan’, govorila je. Ja tek sad susrećem gospođe koje ne žele raditi. Za neku gospođu kažu: ‘Joj, ona ti je žena od...’ a ja na to kažem: ‘Je, a kaj je napravila?’ Više cijenim Maju Šuput, koja se tam nadrnda i naskače po sceni i promijeni sto kostima nego ono ‘A, čija s’ ti?’ Hoću lovu, ali svoju. Drugo ti sve nabiju na nos. Okej, to je svačiji slobodan izbor, ali ide mi na živce da mene komentiraju.

‘Rastava’, to je bila skupna izložba, i vi ste sudjelovali, a reakcije... osuđujuće.

- Da se malo prepadneš gdje živimo. A tema je bila tek načeta, trebalo bi to dublje... Kao, kako možemo propagirati rastavu? Pa nitko ne propagira rastavu! Ali da se smatra da je loše biti rastavljen, to mi je koma. I zašto mene osuđujete jer sam solo?

Osuđuju vas? Ili žale?

- Mislim da me osuđuju ljudi koji su u brakovima nesretni. A da je razvedenoj ženi puno teže, naravno. Sve radiš sama. I neke odluke bilo bi ti lakše donijeti da nisi solo.

 Biste li mogli živjeti samo od slikarstva?

- Bih. Ali jako knap. Bila sam dugo free lancer, honorari kasne... Opuštenija sam kad imam jedan siguran prihod, profesorski. Možda i više zbog sina, ne mogu si priuštiti period gladi. No dobro, sad je i on velik. Prije sam silno htjela u Pariz, to je moj grad, razmišljala sam o tome da prodam ovaj stan, ali taj bi novac tamo bio ništa. Sada znam da ljudi vani samo trče za lovom, ali moraju jer je sve skupo. Pretvoriš se u roba. Sada ne bih išla više nikamo.

Živjeli ste neko vrijeme u Parizu. Je li vas tamošnja umjetnost nadahnula, promijenila?

- Ne... Bilo je odličnih izložbi, ali bilo je i svega. Mi u Hrvatskoj imamo dobru umjetnost. Ali smo izvan sistema, nemamo galerije koje idu na sajmove, prezentiraju živuće autore, pa im onda rade cijenu.

Umjetnik je prepušten sam sebi?

- Da, a ne možeš tako. Moraš imati svog galerista. Kao i u pola drugih stvari u Hrvatskoj, malo se igramo. To je kao i fashion, kreiranje odjeće koje predajem na TTF-u. Može fashion biti umjetnički, ali moraš imati zaradu od toga. Nakon umjetnika, vani dolaze artdealeri, postoje magisteriji i doktorati za to, mi to nemamo.

Imate dva fakulteta, dvjema stvarima se bavite, gdje ste, bitno?

- U umjetnosti. Iako je za mene i moda umjetnost.

U umjetnosti, što je vaš drive, strast koja vas vodi?

- Ja više ne znam je li to strast, ljutnja ili frustracija...

Sve su to strasti.

- Imaš potrebu nešto reći, a ja se negdje s društvom malo svađam u sebi, pa to i radim... radni naslov sljedeće izložbe u MSU mi je ‘licemjerje’. Gledaš ljude, kuhaš u sebi...

Ljudi su jako licemjerni?

- Jako... jako-jako. Pitaš se kako da odgojiš dijete. Rekla sam da ću ga odgojiti da bude zločest i sračunat. Na kraju ne možeš. Ispao naivac i dobrica. Ljudi su licemjerni što se tiče brakova, zarade... izlazi svašta na vidjelo, a tek će izaći.

Smatrate se feministicom?

- Danas je feminizam malo drukčiji nego prije. Danas je to imati svoje ‘ja’, samo to. Ja sam završila Likovnu akademiju. Kako da to kažem... Bilo je normalno, nekim ljudima, da budu sa studenticama. Po meni je to u redu - ako netko želi, zašto ne? Ali, što ako te netko napada? Moja frendica je, na primjer, profesora istukla. I to jako. Poslije moraš kod tih ljudi izaći na ispit, diplomirati. Kome ćeš reći? Nećeš ništa reći, jer će te, ako kažeš, svi osuditi, cijelo društvo.

Nećeš ništa napraviti, ne želiš si probleme, jer ni sudstvo ne funkcionira. Otišli smo dovoljno daleko da znamo da to nije normalno, a opet - događa se. Pa i kad ti dolaze ljudi kupiti sliku... zna biti strašno. ‘Mala, pošto slika?’ Pa: ‘Oćemo jest?’ Ja sam umorna od toga. Opet si planiram nabaviti psa. Ne zezam se. Neće te nitko napasti, ali... dolaze li nekom frajeru tako? Ne. Ili - ‘Vi ste razvedeni?’ Pitaju li to i muškarce? Što bih trebala biti - dva metra visoka da se to ne dogodi?

Možda masne kose, u flekavom šlafroku?

- Da, da, ali što to znači?

Vidim, bit će to oštar pas. Je li vaša umjetnost feministička ili ženska...?

- I jedno i drugo. Ali moram još napraviti puno toga. Problem je i financijski, za neke stvari ti treba malo bolja produkcija. I slika košta, i veliko platno košta. To ‘malo bolje’ košta izuzetno mnogo i onda mi uvijek radimo ni od čega nešto. Ne govorim da je skupa produkcija nužno dobra umjetnost, ali za neke stvari ti treba.

Da je žena slikaru ‘muza’, ‘objekt’... često se, ne samo u feminističkoj kritici, čuje o razdoblju u kojem su likovnošću dominirali muškarci. Zašto danas žene ne slikaju muškarce?

- Možda zato što su opet preslabe, jer smo u muškom svijetu. I dalje muškarci zarađuju više od žena. Ili bi možda slikarica mislila da je ona preslaba, ako se kroz to prikazuje. Jer ja mislim da su muškarci ženama jednako tako bitni.

Načele su muški svijet na drugi način.

- Ali kad gledaš umjetnost Tracey Emin, rad o bivšim ljubavnicima... ta umjetnost postoji.

Često radite ‘izložbe priče’... takva je bila i ‘I recommend vodka’, premijerno u Laubi, koja je kasnije i pokazana i u Cour de Justice de l’Union Europeen u Luksemburgu.

- E, cijela ta izložba nema veze s alkoholom, ona želi reći da možda ‘razmisliš drugi dan’. Ili, slučajno pogledaš dnevnik, iako si odlučila da ga više ne gledaš, i pomisliš - Isuse bože, kaj je ovo, pa onda shvatiš da sve treba prihvatiti s dozom humora. Vani puno ljudi dolazi na izložbe, ne kažem da i kupuju. I vani je ljudima dosta političara, afera. Bavim se moralnim dvojbama današnjice, ali često iz mene izađe i pojedinačna slika. Volim prirodu... mislim, neću slikati pejsaž, ali i da ga naslikam, je li to danas prihvatljivo ili ne?

 Je li prihvatljivo?

- Ne! Ma... ovisi na koji način. Crpiš energiju odasvud. Ja volim tumarati sama, resetiram se tako, na moru, u pravoj pripizdini, kratke hlače, majica na glavi, hodaš... volim hodati, bez ljudi. Nekad je i to okidač. Nekad su to i bolnice, i dječji svijet, igračke...

Vaše žene su jake... ili su slabe pa nose pištolj?

- Jake su! I krhke. Nisu muškarače. Poznajem nekoliko žena u visokom biznisu koje se pretvaraju u muškarce. Moje žene to nisu. Ne moraju imati kilogram zlata na sebi i lupati šakom o stol da bi bile jake. Kao pravi frajer, koji ne mora biti macho i nabildan, nego normalan, ali jak. Ne mora imati auto koji ga određuje. E, sad je pitanje koliko njemu treba za sigurnost.

Može li se reći da danas nešto dominira u likovnosti, kod vas umjetnika u punom stvaralačkom naponu, u 40-im, 50-im godinama?

- Možda generacija mlađa od nas radi figuraciju, kao da se žele dokazati da znaju crtati, a moja cijela generacija je slikala apstrakciju. Na žalost, puno njih više ništa ne radi, bilo ih je zaista puno koji su imali potencijal, mogli su postati dobri umjetnici, ali za njih više ne znaš. Predaju likovni u školama. Rade u Restauratorskom zavodu. Ili nešto totalno deseto. Mislim da je u pitanju egzistencija.

Ili, misliš da si umjetnik, a onda odjednom više nemaš sape, presahneš.

- Može i to biti, ja sam imala jako veliki drive, uvijek me umjetnost izvlačila, nekad ti se čini, realno, što sad, ne možeš bez nje, mislim bez te profesije. Ali umjetnici kao da lagano izumiru. Prema van - nema nas. Gledam to i u vezi s dizajnom odjeće. Mi se igramo - mi nemamo tvornice, proizvodnju. Odgajamo hrpu djece - za što?

Koliko je galerija u Zagrebu u koje možete dati sliku?

- Četiri, pet. Ali one isto brkaju i slike i konje i poklone... ne mogu nikome zamjeriti, jer pokušavaju preživjeti. Ne, to se ovdje ne isplati. Nema tržišta. Izostaje potpora... Ali kako kad se umoriš? Ljudi odustaju.

Imali smo zadatak za ovaj intervju, pročitati priču ‘Cat Person’, koja hara svjetskim medijima, a autorica je za buduću zbirku priča dobila predujam od milijun dolara.

- Pa, meni je fenomen milijun dolara za priču...

To je u literarnom svijetu čudo, ali u likovnosti se sigurno događa.

- U Hrvatskoj ne. Ali kod pravog galerista, vani, danas, sasvim je moguće. No i vani treba imati sreće i znati uhvatiti pravi trenutak.

 Kako ste doživjeli lik 20-godišnjakinje Margot, koja je u svjetskim medijima postala prototip ‘mee too’ žene, ona koja je rekla ‘ne’ ponižavajućem seksualnom iskustvu.

- Pristala je na nešto što joj se otpočetka nije svidjelo. Mislim da mnogo žena na to pristaje da bi nekome udovoljile, jer ne želiš raditi frku, ne znaš reći ne, ne želiš povrijediti. A sad, to što je ta žena to i napisala, u redu, tu je dilema, reći ili ne. Ona je htjela, zašto ne. Možda ja ne bih napisala, da nemam poslije raspravu, jer mi se ne da raspravljati.

Ja sam je doživjela kao proračunatu curu koja uglavnom želi kinjiti tipa, pa doživi možda neočekivan rezultat... da ne kvarimo do kraja.

- Eto... i onda je tu pitanje tih internetskih upoznavanja. Moja prijateljica išla je na drugi kraj svijeta kako bi upoznala tipa s kojim se dopisivala i razgovarala na Skypeu. I ta veza funkcionira. Po meni, te internetske veze i nisu prave, dobro, ja nisam na porukama jer ne volim pisati... ali danas ljudi tako žive. Možda vani puno više rade i onda je lakše navečer biti na internetu, ne da ti se ići van.

Što imate na umu kad dizajnirate odjeću?

- Ne dizajniram više, osim kad to želim stvarno uklopiti u neki umjetnički kontekst.

Što učite svoje studente?

- Većinom su to djevojke, ima jako talentiranih, uvijek im kažem da moraju biti što više svoje... ali jedino ovi koju odu van, a ima ih koji rade za Margiellu, Acne, Pradu - i to su opet djeca koja si mogu priuštiti da odu van - dožive neku ‘proizvodnju’. I kažem im da nauče zanat, tako da od crteža znaju doći do realizacije. Proizvod im je karta za dalje. Mislim da je to bolje nego da prodaju odjeću u Zari. A mnogi završe tako.

Često razmišljam o tome od čega će kasnije živjeti. Jedan moj prijatelj, koji je u Hrvatskoj uspješan slikar i ima neke obiteljske financije pa sigurno nije kruha gladan, danas kaže da mu je mama trebala prije dvadeset godina reći - ne, ne možeš studirati slikarstvo. Nikakav status slikar danas nema u društvu. A i kao frajer je... ono... kad kažeš da si slikar... Isuse bože.

Kad se nađete sa svojim slikarskim društvom, o čemu razgovarate?

- Kukamo.

Zar?

- A uvijek je i umjetnost prisutna... Jedan bankar mi je rekao: bankari pričaju o umjetnosti, umjetnici o lovi. A niti bankari kupuju umjetnost, niti slikari imaju lovu.

Kad govorite o umjetnosti, koje su estetske teme na tapeti?

- Nisu toliko estetske, uvijek su više društveno angažirane, tako bih rekla.

Zato što je umjetnost angažirana?

- Da. Ili... mislim da je svima već pomalo dosta umjetnosti.... Ili pričamo o tome tko radi na nekom novom projektu. I, na žalost, uvijek o egzistenciji. Najčešće na izložbama, poslije možda odeš na piće. Da nema izložbi, možda se ne bismo ni viđali. Znam cure iz MSU-a, Instituta za suvremenu umjetnost, volim Lovru Artukovića, Marijana Crtalića, dvojicu sasvim različitih ljudi, ali su mi dragi i kao umjetnici i osobe. Danas više gledam tko mi je ugodniji kao osoba.

Nema ljutog boja tipa ‘ma, to ništa ne valja’ ili ‘to je fantastično’...

- Ne, izostaje kritika. I to je žalosno. Kad sam imala tu veliku izložbu u Laubi, razmišljala sam - veliki prostor, kako će to ispasti... Morala sam vući ljude, daj, dođi vidjeti. I svi mi kažu - dobro ti je to. Ja kažem - ne zovem te da mi kažeš dobro ti je, nego reci što ne štima. Popljuj. Reci. Meni je najveći kritičar, žalosno je reći, moj sin. Nema više druženja po ateljeima. Svi, valjda, trče za lovom, biznisom.

A oni koji grizu, ovo je moja umjetnost, moja strast, pa što bilo da bilo...?

- To je bilo prije. Sad smo svi u nekim godinama. Bilo ih je... možda su propali. Imala sam nedavno jako talentiranu grupu na TTF-u, jedna je djevojka otišla u Antwerpen, pa se vratila, jedan je dečko magistrirao pa radio kod naše poznate dizajnerice, ali onda je vidio da tamo i nije tako dobro... Koliko će ih to držati, ne znam. Možda smo nas dvije u crnilo otišle... Umjetnost je bitna! Ali ja imam te uspone i padove, pa kažem sebi - što mi to treba, otvorit ću kafić!

Kafić!?!

- Da.

Posebno kad vam u slikanju nešto ne ide od ruke?

- Ne, nego je društvo stvarno otišlo kvragu, i statusno i... daj, kažem si, čemu kopaš? Daješ iz svog džepa, to je stvarno ljubav prema umjetnosti, jer ti ne dobivaš takav feedback... sad sa studentima radim za Tjedan dizajna neki auto, pa ću im iz svog džepa kupiti polovni automobil. To je ljubav! Onda se pitaš jesi li glup? Počela sam o tom kafiću stvarno ozbiljno razmišljati. Ali svaki umjetnik ima te misli. I ne možeš bez umjetnosti, sad mislim o toj izložbi u MSU.

Bit će slikarska?

- Pa, bit će na njoj labudovi, ti se parovi nikad ne rastaju. Lisice, zatvorske. Mladenci s torti. Kupila sam jednom sto noževa, u Offertissimi, gdje su najjeftiniji...

Izdvajamo