“Dragi Ćubijevi prijatelji, kolege glazbenici, glumci... kao što već vjerojatno znate, naš dragi Ćubi već se neko vrijeme nalazi u Bolnici Sestara milosrdnica, gdje se bori sa zloćudnom bolesti.
Svaka pomoć je dobrodošla, pa vas molim da, u skladu sa svojim željama i mogućnostima, sudjelujete uplatom na njegov tekući račun. Proslijedite ovu poruku dalje, svima za koje mislite da će pomoći! Hvala svima!!!”, uputila je dramatičan apel na Facebooku Giulianova supruga Kristina Đanić, navodeći broj tekućeg računa popularnog splitskog glazbenika, kantautora, zabavljača i glumca Damira Mihanovića Ćubija, uz opis plaćanja “pomoć u liječenju”, piše Slobodna Dalmacija.
Vijest o Ćubijevoj borbi s teškom bolešću i prikupljanju novčane pomoći poput munje je odjeknula među splitskim glazbenicima, njegovim kolegama i prijateljima, u čijemu se društvu, kroz minula desetljeća, nebrojeno puta našao na istoj pozornici.
Malo je reći da su poziv u pomoć proširili u najboljoj namjeri želeći pomoći prijatelju, hospitaliziranom u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica.
No, zatečeni Ćubi je, dakako ne želeći ispasti nezahvalan, novinarima Slobodne priznao kako bi ipak volio da su to učinili u tišini.
Iako je i sam objavljivao fotografije iz zagrebačke bolnice, nije, kaže, priželjkivao takav interes za svoje zdravstveno stanje, a kamoli očekivao javno prikupljanje financijske pomoći.
Tek je, napominje, htio javno ukazati na požrtvovnost i stručnost liječnika i ostalog osoblja, koji brinu o pacijentima u KBC-u Sestara milosrdnica. Ali ni slutio nije u kojemu će smjeru sve otići...
Trebaju im novci, za što?
I ni u snu mu nije palo na pamet da će se za njega javno prikupljati novac. Nemalo iznenađen našim pozivom nije krio koliko mu je neugodno zbog novonastale situacije...
- Oni to naprave u najboljoj namjeri, ali me onda uzburkaju. Već su mi dovoljno pomogli... Mislim, kako bih rekao... Teško mi je o tome pričati. Šta sad?! Ne treba... Znam da hoće najbolje... Ali, šta? Dobro, nisam sada pametan za govoriti... - evidentna je bila Ćubijeva nelagoda.
- Ne želim ispasti nezahvalan... Šta meni treba?! Ne trebaju meni novci, ne treba meni ono u stilu: “Eno ga, vidi, jadan, pa mu trebaju novci.” Ti novci meni neće ništa pomoći.
Meni je pomoglo to što su me prijatelji napravili ponosnim jer su mi ukazali na nešto što ja nisam znao, a to je da, kako su ono rekli, “nema koga nisam zadužio svojim humanitarnim radom i da se to vraća”.
Ljudi žive u nekim totalno krivim stvarima, to tek vidite kad se nešto takvo dogodi. Trebaju im novci? Za šta? Da kupe novi nos? Auto možda? Da kupuju na Black friday? Nemojte me krivo shvatiti, taj svijet mi je ništa... - nije se mogao zaustaviti Ćubi.
Ovo me uzrujava...
- Ne želim da sad ispadne “eto, oni hoće najbolje, a on pi...”. Ali to se širi, to ide dalje, a meni bi najveća pomoć bila da nitko ništa ne zna. Osim mojih prijatelja. To bi mi bila najveća pomoć - iskreno će Ćubi, ne želeći zalaziti u detalje svojega zdravstvenog stanja.
Borac je oduvijek bio, borac je i sada, uvjeren u najbolji mogući ishod vlastite bitke sa zloćudnom bolesti, baš kao i svi koji ga okružuju, pa tako i prijatelji s estrade koji su inicirali akciju prikupljanja pomoći za njegovo liječenje.
- Znam dijagnozu, ali to ima svoj redoslijed... Ja ću sad doći doma. Napravio sam sve preglede ovdje... Otići ću dan, dva kod Vedrana Mlikote, onda ćemo Mliki i ja doći dolje, u Split. Idem na Badnjak i Božić, normalno.
Onda ćemo vidjeti... Samo jedan čovjek može pročitati sve te nalaze, vidjet ćemo što će reći konzilij. Što i kako dalje - rekao je Ćubi ne želeći od sebe raditi žrtvu.
- Lako je za račune... O. K., nisam radio... Ali imam dva prijatelja koji će platiti račune, koliko god treba, dok opet ne budem mogao raditi. Nije to neki problem...
Kažu mi: “Lijekovi su skupi.” Ali mi ne znamo ni koji lijekovi, ništa se ne zna. Najviše bi mi pomogli da to smire i malo stišaju. Ovo me uzrujava, sad me uzrujalo... A nije dobro da se uzrujavam.
Imam vodu oko srca, stvorilo mi se svašta. Stvarno ne želim ništa loše reći, zahvalan sam. Ali neka to malo smire, utiho nešto... A ne tako naširoko... - kaže Ćubi. Teško mu je, zamuckuje, ponestaju riječi...
- Druga stvar, ja sam toliko jak, nisam tip koji se predaje. Mi ne znamo što će biti, ništa se još ne zna, ni gdje ćemo ni što ćemo raditi.
Može biti najgore, a može biti i najbolje. Borba je... A ljude je najbolje pustiti da se bore u tišini. I pomoći im u tišini. A ne na stadionu ili Faceu. Ja ih sve volim, ali neka me samo vole utiše - poručuje, u najboljoj namjeri, Ćubi, piše Slobodna Dalmacija.
Kolega iz klupe
- Ja sam neke stvari iz bolnice objavio na internetu kako bih zahvalio ljudima koji ovdje rade. Kako to oni, koji su to vidjeli, nisu shvatili? Ti ljudi su zaslužili da ih stavim zbog svojega nesebičnog zalaganja.
Ne za mene, nego sam vidio koliko se žrtvuju za druge ljude. Zaslužuju tu zahvalu. Ja sam njima i svirao na njihovu domjenku, tako se potrefilo...
Nisam htio nikakve tragedije. Ali od toga što sam stavio fotke na internet ne može krenuti akcija da nekome trebaju novci. Objavio sam fotografije liječničke ekipe i napisao: "Ovakvu ekipu treba upoznati, hvala vam do neba. Pravi ste ljudi."
O tome je riječ... Zahvalio sam i liječniku koji mi je izvadio tri litre vode oko srca i uz to se našalio kako mi uopće ne nedostaju te tri litre vode oko srca. I to je od doktora Pavlova iz splitske bolnice sin.
I to je jedna lijepa priča, poznajem oca, a sada sam upoznao i sina. Svatko tko je to pročitao, ne može donijeti zaključak kako sam nešto trebao pokretati.
Ravnatelj ovdašnje pulmologije je moj školski kolega iz klupe, osnovne i srednje škole, dr. Petar Gaćina. To nisam znao, ali sam, evo, saznao. To su neke stvari koje pokazuju kako je život čudan i nepredvidiv. I lip.