Ime uspješne i svestrane glumice Hane Hegedušić postalo je svojevrsna garancija za uspjeh predstave, posebno kad su u pitanju mjuzikli u kojima posebno uživa. Nakon što je s “Pacijentima” redala rasprodane dvorane, vrlo je izgledno da će i novi komad istog žanra “Žuta minuta” biti jednako uspješan. U njemu je Hana dala i svoj redateljski pečat.
Mjuzikli
- Mjuzikli su čujni, na njih se jače obrati pažnja, pogotovo kad je neki hit-mjuzikl u pitanju. Imala sam tu sreću, ali i gensku predispoziciju da se mogu baviti i pjevanjem i plesanjem, uz glumu. To je urodilo super plodovima, od 2004. kad sam napravila “Chicago”, do danas kad je izašla “Žuta minuta”. Dapače, volim raditi mjuzikl jer mi je to pojam jako vezan uz Igora Barberića. Prvi put smo se upoznali kad je došao na naše koreografske probe za Chicago s bilježnicom.
S Igorom Barberićem
Pripremio je svaki broj, točno je znao od početka do kraja predstave sve taktove, tko ulazi i tko kad ide. Bila sam osupnuta. Nikad nisam vidjela nekog kreatora da se tako pripremio, da sve kuži i sve zna. Nakon “Chicaga” smo napravili “Full Monty”, “Briljantin”... Jedini mjuzikl koji nisam radila s njim je bio “Za dobra stara vremena”. Igor Barberić osjeća, poznaje i živi mjuzikl, zna mjuzikl i strašno vibrira poput mene. Jedan drugom završavamo rečenice - opisuje Hana.
U “Žutoj minuti” dodatno su nadogradili odnos, jer je Hana u tom mjuziklu imala i svoj redateljski debi.
Igor je redatelj, Igor je sve. On je toliko polivalentna i talentirana osoba i malo se zna što sve može. Režirao je mjuzikl “Mamma mia”, “Pacijente”, dosta je redateljskih stvari skupio. “Žutu minutu” je isto rekao da će režirati, međutim, kako smo skupa na sceni, ja sam se priključila kao nužno zlo.
Igoru sam bila asistent režije na “Briljantinu” i on mi daje slobodu jer se jako dobro razumijemo. Ne razmišljam o samostalnom redateljskom projektu, ali to ne znači da možda neću jednog dana, ako se dogodi dobar tekst i dobra ekipa. Meni je najbitnije da su svi oko mene za i ako svi zajedno guramo taj jedan veliki brod, onda je meni svejedno koji je žanr, tko glumi glavnu ulogu, bitno je da guramo u istom smjeru - tvrdi Hana.
Tennessee Williams
“Žuta minuta” nastavak je uspješne suradnje i s Tončijem Huljićem.
- Mislim da je Tonči nanjušio veliki Igorov talent, da je zato nastao taj veliki projekt, da bi se Igoru dopustilo da pokaže ono što može - sigurna je glumica.
Posljednjih mjeseci bila je pretrpana obavezama, gotovo bez dana odmora, a u međuvremenu je u svom matičnom kazalištu, varaždinskom HNK, imala premijeru bezvremenog klasika “Tramvaj zvan žudnja”, gdje glumi Blanche DuBois, a koji je redateljica Valentina Turcu osmislila u dosad najmodernijem i najneobičnijem izdanju.
'Tramvaj zvan čežnja'
- To je jedan od 20 najznačajnijih svjetskih komada. Nikad nisam bila ambiciozna ni priželjkivala velike naslove, pa se valjda oni sami od sebe dogode, da se vidi od čega si sastavljena.
Dala sam u to sve što sam imala, od nokta do lasi na glavi. Blance, kako ju je Valentina Turcu vidjela i kako ju je htjela napraviti, nikad nije viđena na taj način, barem je ja nisam takvu vidjela. Bio mi je veliki gušt i izazov raditi tako veliku glavnu rolu, koja je tako poznata, posebno kad vidiš tko ju je sve igrao i na meti je svih ljudi koji dođu u kazalište i već imaju svoja očekivanja. Ali treba misliti i na ljude koji nikad nisu pročitali “Tramvaj zvan žudnja” niti ga gledali i pružiti im ono što smo uspjeli dati. Imali smo jake lijepe reakcije publike - ispričala je Hana.
U varaždinskom kazalištu, nakon preseljenja iz Zagreba, Hani su se otvorile brojne velike mogućnosti i nezaboravne uloge.
- U Zagrebu ne bih nikada dobila takve prilike. Ja sam otišla iz Zagreba, ostavila iza sebe svjetla velegrada i sve što se tu događalo i nakon par godina u varaždinskom se kazalištu pojavio Georgij Paro s dramatizacijom prvog Krležina romana “Tri kavaljera frajle Melanije”, kojeg Krleža nikad nije želio objaviti, i Paro je htio to raditi sa mnom. Taj trenutak bih opisala kao da mi je Georgij dao ruku i pomogao mi da zakoračim na stepenicu više u svom dramskom razvoju.
Nakon te predstave imala sam sreću da se Georgij s našim varaždinskim ansamblom vratio raditi još dvije predstave: “Svoga tela gospodar”, za koju sam dobila nagradu na Bobijevim danima smijeha i “Balade Petrice Kerempuha” koje su na Svjetski dan kazališta išle uživo na HRT-u. To su meni jako vrijedne dramske poslastice koje sam uspjela napraviti s fascinantno dobrim čovjekom - priznaje glumica.
Djeca i zrak
Nije bila laka odluka preseliti se iz Zagreba u Varaždin i to u vrijeme kad su njezina djeca Petra i Juriša imali četiri i dvije godine.
- To je bio veliki korak i ogromna odluka u životu, ali ja sam uvijek bila sklona velikim odlukama. Od malih pomaka nemam ništa, ja volim kad se život okrene za tisuću posto i kad se sve promijeni. Ajmo sve od nule. To mi je strašno godilo. Promijenila sam klimu, okolinu, udaljenosti između mame, tate, prijatelja... To mi je oduzelo neke stvari koje sam u Zagrebu svakodnevno radila, iako toga nije bilo puno jer sam imala previše posla. U jednom trenutku sam imala doma četiri dadilje.
Malo mi je bilo prezgužvano i osjećala sam veliku potrebu da se zaustavim. Doma sam bila toliko umorna od siline posla jer kao vanjski suradnik nisam imala plaću i prihvaćala sam sve. Radila sam kao luđak. Selidba mi je donijela to da se odmorim od te gužve posla, da udahnem, da dobijem dnevno vrijeme koje u Zagrebu nisam nikad imala. U Zagrebu je otići u dućan i vratiti se doma, sat do sat i pol, a u Varaždinu je 20 minuta. Jako sam profitirala. Nema tog novca - naglašava.
Budući da je sklona promjenama i kod nje ništa nije konačno, sad se pak iz seoske idile preselila u grad.
- Trenutno sam u Varaždinu gdje sam došla iz prekrasnog vikend-naselja Varaždin breg gdje sam gledala srne, gdje je čisti zrak. Moja djeca nisu niti jednom bila kod doktora niti pila antibiotike otkad smo ovdje došli. To je divna stvar, biti u zdravoj klimi i živjeti zdrav život. Silno sam ponosna na tu svoju odluku kad vidim da su mi djeca zdravo odrastala.
Ali, sad sam se u grad vratila više zbog njih i njihovih izlazaka i društvenog života koji se mora mladom čovjeku dogoditi i u redu je da se djeci priušti da izlaze i upoznaju neki drugi život. Iako su i dalje često na Varaždin Bregu jer im tamo živi tata. Na dvije su adrese i kuću nismo izgubili što je jako važno jer su vezani za nju - tvrdi.
Hanini roditelji, Ksenija Erker i Hrvoje Hegedušić oboje su veliki umjetnici, koji su ostavili veliki trag na domaćoj glazbenoj sceni. Svojoj su kćeri bili velika podrška u svakoj njenoj odluci.
Vjetar u leđa
- Moj put prema glumi prošao je bez prepreka, bez toga da ti roditelji govore da to nije za tebe. Ja sam imala veliki vjetar u leđa i veliku podršku roditelja od svojih početaka. Uvijek sam se bavila nekim nastupanjem. Kad sam imala tri godine, nastupala sam mami i tati u dnevnom boravku. Ja sam osoba koja nastupa. Nikad nije bilo nikakvih drugih primisli. U jednom trenutku kad nisam upala na glumu, razmišljala sam što, ali to je trajalo jako kratko i vratila sam se na svoj put. Familija mi je davala isključivo veliku, toplu podršku, nisu ulazili u moje izbore, nisu se petljali - objašnjava.
Nakon 30 godina karijere je, kaže, došla do toga da joj se suzio krug ljudi s kojima želi i dalje raditi, a dobro promisli i o svakom novom projektu u koji se upušta.
- Ne žalim niti zbog jedne uloge, čak ni kad sam igrala uloge koje su mi se na prvu loptu činile kao kriva podjela i mislila sam da ih ne bi trebala igrati. Ali svakoj ulozi od početka pristupam od nule i pokupim sve moguće informacije koje trebam o komadu, odnosima, kamo moj lik ide. Bitno mi je da je moj tim za i da se razumijem s redateljem i da imamo priču koju vozimo zajedno. Jako mi je bitno da osjetim redateljevu viziju i da guram u tom smjeru. Nikad nisam ulogu radila po svojoj viziji. Uvijek i isključivo preko redateljeve - priča glumica. Nakon razvoda od supruga Petra Čolića, ljubavnu je sreću našla s varaždinskim umjetnikom Tomislavom Stipišićem.
- Sad smo našli neko super mjesto na Dravi i tu uživamo u zelenilu i samoći. Varaždin i njegova okolica pružaju prekrasna mjesta za resetirati se i napuniti baterije. Uživamo u našoj vezi, više od tri i pol godine smo zajedno i guramo dalje - kaže Hana. Otkad je s Tomislavom, odlučila je i postati vegetarijanka.
- Prestala sam jesti meso iz neke vrste eksperimenta, iako jako volim meso. Kako sam upoznala Tomu, a on je prestao jesti meso, samo sam mu se pridružila. Jedem ribu, sir, jaja, ali lagano razmišljam da bih i to trebala prestati. Tako to ide u životu. Čovjek se očisti i taj zasićeni organizam prodiše i počne raditi na jedan drugi način. Fascinantno mi je bilo u početku što nisam bila gladna kao prije, jednostavno, glad je manja - naglašava.
U lipnju će snimiti gostujuću ulogu u seriji “Ko te šiša”. Ljeto će biti poluradno. S Kerekešima radi predstave tijekom Varaždinskih kazališnih večeri.
- Nemam drugih predstava u svom kazalištu i mislim da ću se negdje ulogoriti i samo slušati more – zaključila je.