ZVONIMIR MAYCUG

Ispovijest prvog hrvatskog pornografa: 'Snimio sam prvi pornić, a danas živim od cateringa'

Neja Markičević / EPH

U jesen 1984. zaposlio sam se kao savjetnik za repertoar u zagrebačkim Kinematografima. Bilo je to najveće prikazivačko poduzeće u Hrvatskoj, imali su više od 200 zaposlenih te osim kina i nekoliko zgrada namijenjenih za posebne potrebe: jedna od njih bilo je bivše kino Romanija u Trnjanskoj ulici, sve dok nisu srušili most koji je preko pruge na Glavnom kolodvoru povezivao Trnje sa središtem grada, poslovalo je posve dobro, ali kad ga je i izgradnja Palače pravde na današnjoj Vukovarskoj potpuno izolirala, kino je bilo osuđeno na odumiranje.

Pretvorili su ga u skladište, a jedan od mojih prvih zadataka na novoj funkciji bio je pregled zatečenih plakata filmova koje su Kinematografi imali u vlastitoj distribuciji. U velikoj dvorani iz koje su bile povađene stolice po podu su bile poredane hrpice plakata, no jedna ih je uvjerljivo nadvisivala: bili su to reklamni materijali za film “Ja sam tvoj bog”, bilo ih je nekoliko tisuća, napravljenih u dvije boje, jer se očito htjelo uštedjeti, na kojima je bilo prepoznatljivo lice popularne beogradske glumice Ružice Sokić. Pitao sam direktora distribucije Željka Brkića, što je s njima, zašto film nikad nije prikazivan u kinima i dobio neodređen odgovor da se od toga odustalo.

Riješena zagonetka

Ovih dana dok sam razgovarao sa Zvonimirom Maycugom, redateljem tog filma, čiji će cjelokupni opus biti prikazan u pratećem programu predstojećih jubilarnih Dana hrvatskog filma (25. im je obljetnica) – napokon mi je i ta zagonetka razriješena. Maycug je film snimio po povratku iz vojske, imao je samo 22 godine, nekako je s prijateljima skupio novac za 16mm vrpcu i honorar glavnoj glumici i obavio snimanje u Gornjem Vakufu. Zašto baš tamo? Zato što je u vojsci upoznao momka iz tog grada, otišao mu je u posjet, otkrio da tamo postoji amaterska glumačka družina čiji su članovi, između ostalih, supruga mjesnog šefa policije i službenik koji odobrava kredite u Privrednoj banci Sarajevo te shvatio da se s takvim adutima lako može snimiti dugi igrani film, što je bila žarka želja njegovih kolega iz Kino kluba Panonia film.

Ne desetominutni, ne polusatni, nego baš cjelovečernji film. Gornji Vakuf je tada privredno cvao, Maycugu i ekipi sve je bilo na raspolaganju, čak i službeni policijski automobili, a jedini se problem sastojao u tome što su svi bili amateri. Osim Ružice Sokić, svi ispred i iza kamere nisu imali nikakvih iskustava s profesionalnim filmom, pa su katkad bili itekako nesigurni je li odluka koju su donijeli za pojedini kadar bila ispravna. Maycug je zapravo ipak nešto znao o filmu. Rođen je 1959. kod Vrbovca, tamo pohađao osnovnu školu i već u petom-šestom razredu prijavio se za filmsku i foto sekciju. Pomoglo je i to što mu je brat u Njemačkoj imao vlastito poduzeće koje se bavilo snimanjem dokumentarnih etno filmova i posve solidno poslovalo.

Maycug je poslije u Zagrebu upisao hotelijersku školu, a kad ju je završio, prijavio se na zagrebačku akademiju na odjel filmske režije. Prošao je prva dva kruga, ali ne i treći, tada je morao u vojsku gdje je napisao scenarij za “Ja sam tvoj bog”, pa nadobudnom momku po povratku više nije padalo na pamet da pokušava sreću na akademiji. Čemu, kada je osigurao svoj prvi film i postao najmlađi redatelj u Jugoslaviji.

Privatne novine

“Ja sam tvoj bog” sastoji se iz dva segmenta, u prvom atraktivna sredovječna žena (Sokić) dolazi u provincijski hotel, koketira s recepcionarom (igra ga sam Maycug), ali se poslije sama dosađuje u sobi i zamišlja melodramsku priču o mladiću kojem otac ne dopušta vezu s voljenom djevojkom. Počinje drugi segment u kojem uz Maycuga (on igra još jednu ulogu, nesretnog junaka) nastupa amaterska glumačka družina iz Gornjeg Vakufa, ima tu nešto malo seksa pa i nasilja, ali sve je dosta benigno u odnosu na ono što se tada viđalo po jugoslavenskim filmovima. Ipak, film je dovršen po planu i 1983. prebačen na 35mm vrpcu u Jadran filmu, a s Kinematografima je sklopljen ugovor o distribuciji. Za nevolju, Maycugu i njegovoj klapi to nije bilo dovoljno. Kad su već napravili svoj prvi film, zašto ne bi i prve privatne novine.

Skupili su materijal, u tada još vrlo moćnoj kući Vjesnik gledali su u čudu momke koji su došli u tiskaru rezervirati termine za prvi broj svog časopisa Yu Express, planirali su nakladu od 200 tisuća primjeraka, ali su im savjetovali da se otisnu samo probni primjerci i odnesu javnom tužilaštvu, jer je u listu bilo dosta golotinje. Prvi broj trebao je izaći 22. prosinca 1983., čitateljima se, između ostalih, osmjehivao potpuno goli Djed Mraz, ali je ispalo da erotika uopće nije problem, nego članak “Da li će muslimanski manijaci osvojiti svijet?”.

Ciljalo se tu vrlo proročanski na Homeinija i Gadafija, međutim, zagrebački okružni sud smatrao je da se njime uznemirava iranska i libijska državna i kulturna predstavništva u Jugoslaviji te zabranio kompletan časopis, urednicima čak nije dao ni priliku da izbace sporni članak. Presuda je donesena točno na Silvestrovo 1983. i Maycug je odjednom postao nepoželjna ličnost. Kinematografi su odustali od distribucije fi lma “Ja sam tvoj bog”, a samo je već spomenuta hrpa plakata podsjećala na neodržani dogovor.

Tvrdi pornić

Redatelj se nije dao pokolebati. Nakon dugog filma i privatnih novina što bi mu mogao biti naredni izazov, što je to što još nitko nije napravio? Svakako, tvrdi pornić, i tako se 1984. pristupilo snimanju “Oaze”. Glumce su već imali, glumice su odabrali putem audicije, ali su napravili kobnu grešku kad su snimljeni materijal poslali u Jadran film. Da su odabrali neko beogradsko poduzeće, vjerojatno se ne bi ništa dogodilo, poznato je da ono što ne prolazi u Hrvatskoj dobiva dozvolu u Srbiji i obrnuto, međutim, čitač negativa u Jadran filmu upozorio je pomoćnika direktora na sporni film, ovaj je alarmirao policiju i uslijedila je zabrana.

Na suđenju održanom 1985. (vodio ga je još mladi Ranko Marijan) “Oaza” je i službeno zabranjena, a Maycug je dobio tri mjeseca zatvora uvjetno: ako u dvije naredne godine ne ponovi sličan prekršaj, neće morati iza rešetaka. Ipak, izdao je knjigu “Kako je snimljena i zabranjena 'Oaza'” i prodao je u solidnoj nakladi. U proljeće 1988. američki tvrdi pornići već su legalizirani u našim kinima (beogradski Avala pro-film testirao je “teren” u zagrebačkom kinu Lika filmom “Strasti” Chucka Vincenta i skupio više od 200 tisuća gledatelja), što je bio signal Maycugu da je vrijeme za novu verziju “Oaze”.

Priznaje da ju je snimao sa zadrškom, ispala je to više parodija na porniće, jer se plašio novih petljavina sa zakonom, a za svaki slučaj materijal je razvio u beogradskom Zastava filmu, uzgred, vojnom poduzeću. Film u kinima nije pobudio osobito zanimanje, ali je zato na VHS kazetama bio veliki hit: od zarade je redatelj uspio izgraditi obiteljsku kuću. Imao je tada još puno projekata, žao mu je što nikad nije realizirao “Hrvatsku rapsodiju”, priču o rodoljubu iz Kanade koji stiže u Hrvatsku s 10 milijuna dolara, ali mu ih otuđe mjesni političari i nagrade foteljom ministra za moral, to mu se i danas čini aktualnim zapletom, no radije se odlučio za prvi hrvatski erotski kabaret.

Najprije ga je postavio u bivšem kinu Bratstvo u Dubravi, no kad su se namjeravali preseliti u Studentski centar, u središte grada, neredi na utakmici Dinamo - Crvena zvezda onemogućili su taj plan. Iste, 1990. godine Maycug je objavio i roman “Noć kad su umirale ruže”, koji je namjeravao i ekranizirati, ali je sada već bio puno oprezniji kad je u pitanju financiranje pojedinog projekta.

Dobra zarada

Još u srednjoj školi po čeo se baviti slikarstvom, bio je potpuno samouk, ali je 90-ih već dobro zarađivao: od kopija “Mona Lise” i “Posljednje večere” Leonarda da Vincija, platna su znala iznositi i tri i pol na metar i pol, a crkva mu je bila solidan kupac dok se nije doznalo da je u pitanju umjetnik osuđivan zbog pornografije: nastavio je slikati pod pseudonimom i nastavio trgovati sa svećenstvom, nije dolazilo u obzir da odustane od bilo kojeg svog pothvata.

Napravio je i novu verziju filma “Ja sam tvoj bog”. I scenama s Ružicom Sokić u hotelskoj sobi simulirao je kako ona na televizoru gleda tvrde porniće - i to strane produkcije. Nju je to tako razbjesnilo da je film izbacila iz svojih službenih filmografija. Priznaje, bila je to pogreška, no na Danima hrvatskog filma gledat ćemo integralnu verziju, sa scenama koje je svojedobno suviše kratio, jer je smatrao da usporavaju radnju.

Pravi spektakl

Vodeći se geslom probijanja barijera snimio je 1996. prvi hrvatski gay film “Kalvarija”. U odnosu na “Ja sam tvoj bog” i “Oazu” ovo je bio pravi spektakl, s lokacijama u dvorcima Veliki Tabor i Trakošćan, okolnim selima, Plitvičkim jezerima, Sisku i Zagrebu. Iznimno spretan organizator (prijatelj mu je opravdano prigovorio da bi finese tog posla trebao prenositi studentima filmske akademije), uspio je zabadava dobiti rekvizite iz zagrebačkog HNK i namjestiti Veliki Tabor kao da tamo živi obitelj glavnog junaka, u interijer Trakošćana nije dirao, ali su tamo također snimali besplatno, kao i na Plitvičkim jezerima.

Njegov je koncept bio da nekoliko najvažnijih uloga igraju profesionalni glumci; Dubravko Sidor, spiker na HRT-u i Hrvatskom katoličkom radiju, nije imao ništa protiv da glumi biseksualnu osobu, Mato Pavlović nije imao glumačkog iskustva, ali se pokazao solidnim u ulozi njegova partnera, no sa ženskom postavom bilo je problema: dogovori s Ninom Violić, Jelenom Miholjević i nekim drugima su propali jer ih je redatelj Lukas Nola navodno upozorio da imaju posla s pornografom, pa su počele uskakati amaterke.

Sanda Terzić je, recimo, bila posve solidna u ulozi šefice gostione koja se natječe s gostima u žderanju peradi i, ako treba, smiruje ih i puškom, dok Dragica Raščan na svakoj projekciji “Kalvarije” izaziva smijeh gledatelja svojim patetičnim nastupom kao junakova šogorica. Ipak, kad se upustite u tu neobičnu pustolovinu koja se odlikuje neobičnim prizorima kakva je naslovna kalvarija (polugoli muškarci vise na križevima nadajući se ispunjenju svojih molbi) to gotovo da i nije problem.

Priča? Putujući harmonikaš i čuvar dvorca (Sidor) zaljubljuje se u novinara (Pavlović) i poziva ga u goste, unatoč tome što mu žena i djeca slute da u pitanju nije obično prijateljstvo. Kad novinar započne vezu s kćeri svoga ljubavnika, koja je obećana drugom, započinje lanac nedaća koji uzbuni čitavo mjesto: “Kalvarija” nije provokativna samo po gay temi nego i po situacijama u kojima se pokazuje da svaka seoska kuća ima oružja napretek, a poneka čak i bazuku. Bilo je to 1996., kada u hrvatskim filmovima tako nešto niste mogli vidjeti, ali to je bila naša stvarnost jer je malo tko od povratnika iz rata tada vraćao zaduženo oružje.

Čedne scene

Gay scene ispale su dosta čedno, kao i seks u drugoj verziji “Oaze”, jer se redatelj plašio pretjerivanja: i u ekipi su prigovarali da bi se dva junaka mogla bar poljubiti, glumci nisu imali ništa protiv, ali je Maycug smatrao da u filmu – u kojem se naziru i motivi pedofilije – već ima dosta subverzivnosti. Cio projekt koštao je 30 tisuća dolara, trebalo je puno manje, no teško je bilo suzdržati se kad su se posvuda nudile prilike za snimanje i obogaćivanje filma. Bombastičnim najavama da će “Kalvarija” biti prijavljena za Cannes malo je tko vjerovao, no ispalo je da je nisu primili ni u Pulu jer ju je selektor, pokojni Mato Kukuljica, smatrao tehnički nekvalitetnom: možda, no primio je u prateći program “Izgubljeno blago” također pokojnog Darka Vernića, simpatičan amaterski uradak koji je ipak manje zanimljiv od “Kalvarije”.

Naposljetku je sve završilo komercijalnim debaklom, nitko nije htio uzeti film u distribuciju, a kad ga je redatelj pokušao prodati na VHS kazetama u paketu s “Oazom”, potonja je izazvala daleko više pažnje od “Kalvarije”. Maycug je digao kredite i stavio kuću pod hipoteku, nije ih mogao vratiti pa je ostao bez nje, prodao je i kupio nešto skromnije izvan Zagreba. Danas vodi catering za uspješno poduzeće, ima i veliku salu koja može primiti i do 300 gostiju i iznajmljuje ih za vjenčanja i slične prigode. Od filma nije potpuno odustao, iako je danas vrlo realan, no ne odbacuje mogućnost obnavljanja projekata “Hrvatska rapsodija” ili “Noć kad su umirale ruže”. Ako netko u njih želi uložiti novac, zašto ne, ali on sam po svoj prilici neće.

Intervju je objavljen u novom broju Globusa:

 

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!

Izdvajamo