Radojka Šverko prije nekoliko je dana imala koncert u Crkvi sv. Martina u Taru. Svi su bili mokri od znoja, i publika i ona. Od vrućine, a bilo je 36 stupnjeva, i od zajedničkog pjevanja.
Prije puno godina stajala je na željezničkoj stanici u nekom mjestu tadašnjeg Sovjetskog Saveza, u dvije bunde, šubari, čizmama, na minus 36, i iz nosa su joj, priznaje, visile ledenice. Negdje između ta 72 stupnja Celzijeva razlike smjestila se velika glazbena priča Radojke Šverko - pedeset godina glazbene karijere, što ih je obilježila grande koncertom u Lisinskom u svibnju ove godine - a ta glazbena diva i danas najradije govori o poslu. Pozivu, pjevanju.
I zato, žuri ispričati, ostala je u toj za jugoslavensku estradu obećanoj zemlji tri mjeseca i suze su joj neprestano bile u očima jer kod kuće ju je čekala mala kći. “A nisam ondje ni bila zvijezda... drugi su bili”, smije se danas, jer zadovoljna je, sve je na kraju ispalo odlično. A njen glas ništa ne gubi, tamni mezzo-sopran/alt, koji joj je dao da u Hrvatskoj pjeva naslovne uloge u velikim produkcijama: rock-operama “Gubec-beg” i “Grička vještica” ranih osamdesetih, onodobnim malim čudima, da se s lakoćom kreće među džez standardima, suvereno traje na estradi.
Kraj srpnja, a vi u Zagrebu, zašto?
- Zagreb najviše volim ljeti. Premda se nanižu koncerti... Ne volim more kad su gužve, vrućine. A Zagreb je prekrasan, prazan, a ti se provozaš ulicama i odjednom kao da prvi put vidiš ta divna pročelja, ulice.
Niste jedini, postoji prava mala sekta ljudi koji tu tvrdoglavno ostaju ljeti.
- I doma se najbolje odmaram. Kad netko kaže, idem se na more odmoriti... čak i u hotelu s maksimalnom uslugom moraš se odjenuti za doručak, ideš na plažu, pa tuširanje za ručak, sve neki imperativi koji me nisu privlačili ni kad sam bila mlađa.
Imali ste upravo koncert u crkvi u Taru, a kao Istranki, i Tar je dio vaše priče.
- Moja je teta, tatina sestra, bila učiteljica u Taru. U Istri su je zvali “la maestra croata”, a i djed, Jakov Šverko, bio je učitelj... Kako se teta nije udavala, ona je, i sebi za društvo, a i da malo olakša mojoj mami, jer nas je bilo četvero djece, uzimala na pola godine moju sestru Mladenku k sebi, pa onda mene.
Pročitala sam, kao dijete ste se voljeli gledati u ogledalo. Pjevati?
- A što smo mi drugo mogli, kao djeca bez televizora, mobitela, ali i romobila, bicikla i igračaka, nego pjevati, trčati, penjati se po drveću. Mislim da ima samo jedno stablo u Buzetu na koje se nisam uspjela popeti. Jest da sam iščašila ruku, slomila ruku, iščašila nogu, slomila nogu. Ili, kako pomoći tati? Cijepati drva. Pa si posiječeš prst, pa po nozi... Kasnije, u školi, svirala sam bisernicu, brač, ali klasičnu glazbu. Prvi kontakt s klasičnom glazbom, u ono vrijeme!
Što ste pjevali u crkvi Sv. Martina?
- Klasični program, crkveni, ali i “Lanternu”, i “Tvoja ću ostat”, u dogovoru sa župnikom, tekstove koji nisu u suprotnosti s osnovnim poslanjem crkve. Pjevalo se kao na rock-koncertu...
Uvijek me zanimalo, u vašoj pjesmi “Ostavljaš me samu”...
- Zvonko Špišić.
E, u toj. Muškarac. On odlazi, rekao je grube riječi, ne tješi ju, već ima novi život, a ona zaključuje: “Ne mirim se s tim”. Što to znači? Trčat će za njim?
- Hm...! Zanimljivo. Znate što, biti ostavljen, ili ostaviti nekoga, recimo, ja sam bila ta koja je ostavljala, ostavljala sam svoje ljubljene, nije lako...
Ni ostaviti ni biti ostavljen, ne, nije lako.
- A sad, u pjesmi, eto, možete razmišljati o nekome, niste fizički s njim, ali imate o čemu razmišljati... Kad si ostavljen, uvijek te progoni pitanje - zašto, gdje sam pogriješila? Kad odlaziš, možda ipak znači da su ti se neke kockice u glavi posložile, da nešto više ne želiš, jer te to ponižava, čini manje vrijednom... tisuću razloga. Može se dogoditi nekakav preljub, pa si ti to osjetila.
Treba li prijeći preko toga?
- Sve ovisi o tome kako se postavlja preljubnik. Zašto se to dogodilo, je li tu neka iskrena isprika, pružanje enormne ljubavi... Pa prijeđeš preko toga. Čovjek, žena, a ne vjerujem da se tu muški i ženski osjećaji jako razlikuju, smogne snagu da otpati, odboluje. I opet ispočetka.
Bili ste ona koja ostavlja, ustrajali na svojoj odluci - jaka ste žena?
- Očito da! Odlazila sam jer sam bila povrijeđena, ne odlazi se samo tako. Ali, pričati o događajima iz mog privatnog života, to ne bih. Svjesna sam cijelog života da sam iz svoja dva braka na svijet donijela dvije kćeri. Nastojala sam prema njima ne izgovoriti ništa protiv njihovih očeva. To bi trebalo uvesti kao pravilo. A svjedočimo razračunavanjima u medijima, što je za svaku osudu. Bez obzira na to koliko si povrijeđen, ne smiješ si dopustiti nikakve igre. Meni se taj stav vratio na najljepši način, djeca su mi rasla kao sestre, sada sam i baka, a ove ću godine postati i prabaka! Zabranila sam izraz polusestra, i zabranila sam da se iz kuće izlazi u 11 sati i dolazi ujutro. Znalo se da neću ulaziti u njihove privatne živote, ali sve to moglo se i obaviti u pet popodne... a ne u 3 ujutro. Gledam što je ostalo poslije Ultre, to smeće, privedeni, zar je vrijedan taj income, zarada, tog nereda, droge? Pa se to seli na Hvar, na Vis. Baš sam nesretna zbog toga.
Uvijek vas je pratio glas lijepe žene.
- Ljepota je prolazna, ponavljala sam to i kad sam bila mlada, očito i zgodna. Ali, nisam izgledom koketirala, nisam ga svjesno koristila. Pa, možda me i nisu pretjerano hvalili! Danas, kad gledam stare fotografije, ne mogu vjerovati da sam to bila ja, kao da se radi o nekoj drugoj osobi. Činjenica koja je prošla mimo mene.
Jako se sretno podudario vaš tip ljepote sa sedamdesetim godinama, kad je počela vaša prava karijera, s tadašnjim frizurama, šminkom s naglašenim očima, blijedim ružem. Nije moglo bolje, vi niste retrotip.
- Teško mi je reći... ali mi je mnogih žena danas žao. Taj imperativ ljepote... Umjesto da žene, u toj nekoj odrasloj dobi, budu ispunjene snagom, one strepe od svog izgleda, streme nedohvatljivom. I nakaradnom! Iste frizure, usne, šminka, odjeća. S mlađima je to otišlo puno predaleko. Što je s njihovim samopouzdanjem, s onim, hej, ja sam ja! Vrijedim kakva jesam. A ne - industrija ljepote!
Jesu li žene u vašoj mladosti bile samosvjesnije nego danas?
- Ne bih mogla reći... ali ja sam taj osjećaj samosvijesti uvijek imala. Kako inače objasniti to da s 20, 21 godinom stojim na pozornici pred 30.000 ljudi? Ni trunke treme. Osjećaj odgovornosti da, ali trema ne. Što je pozornica bila veća, orkestar iza mene i preda mnom auditorij, to se u meni, usudila bih se reći, skupljala neka nadnaravna snaga. Sad znam, to je bila moja velika prednost.
Sigurno. Naročito kad ste nastupali i radili vani.
- I družila se s mnogim velikim imenima, recimo, u Italiji Sergiom Endrigom, Nicolom Di Barijem, Massimom Ranierijem, Larom Saint Paul, s Ivom Zanicchi bila sam na svjetskom festivalu u Rio de Janeiru. Posudila sam joj svog šminkera, Anael se zvao, i “instalirao” se u mom apartmanu. Mogla sam si tada financijski priuštiti nekoga da se brine o mom izgledu cijeli dan.
Iz Rija ste donijeli i nagradu, a bili ste odjeveni u malu bijelu haljinu i pelerinu s perjem...
- Šivala mi je i kreirala moja prijateljica Anita Baričević Kalina. Pa smo imale haljine s resama, prve šljokice, bijelo perje, ljubičasto perje, crno, zlatno. Trošilo se jako puno na garderobu, kod nas ničega nije bilo, pa smo imale jedan dućan u Trstu kamo smo odlazile... A kad je i on ostao bez perja, nosila sam ga iz Amerike.
Ostao Trst bez perja, jako dobro.
- A bila je to znantna stavka. I danas imam prijateljicu, Anu, koja mi sve šije. Nikad nisam kupila konfekciju. Naravno, ja sam danas malo drugačije oblikovana gospođa, haha... odlučila sam da samo mijenjam boju tkanine. Sve mora biti od tijela, lepršavo. A dobila sam mnoge nagrade vani. Nastupala sam u Njemačkoj, Irskoj, Španjolskoj, Istočnom bloku. Srela i prinčeve i senatore, ali ne mogu reći da mi je to bio specijalan izazov, sretneš ovog, onog, ali uvijek sam razmišljala - zašto bi netko rođen u Britaniji, Americi, bio vredniji od mene, rođene u Hrvatskoj?
Više puta ste rekli da vam nije žao što niste zauvijek otišli van.
- Nije vani sve tako loše, ali je kod nas sve puno bolje.
U rock-operama morali ste i glumiti, a bili ste “cura s ceste”.
- U kazalištu Komedija, sve mi koje nismo završile muzičke i glumačke škole, bile smo “s ceste”. I bilo je ljubomore kad bismo dobile glavne uloge. Ja sam se jako udubljivala u te uloge. Profesionalni glumac odglumi. Dobre su mi bile Ladarice, kad bi prolazile pokraj mene na sceni, dobacile bi - gle, opet se plače. Olakšala bih tako dušu. Otkrila nešto o sebi, čega nisam bila svjesna. Da bih odglumila Janino ludilo, odlazila sam promatrati u umobolnicu. Kako drukčije? Tko će vam to pokazati?
Da, tko će se praviti lud?
- Zahvalna sam Vladi Štefančiću što me odabrao kao Janu u “Gubec-begu”, nakon što je Josipa Lisac otišla u Ameriku. Kao Neru u “Gričkoj vještici”. Pa sam bila i Karolina u “Karolini riječkoj” u riječkom HNK, Fantine u “Jadnicima”. I, najnovije, nastupam u “Mirakulu” Dražena Žanka i Ivice Krajača, jako vrijednog i bitnog čovjeka u muzici. Pamti ga se kao člana 4 M, a on je autor libreta za “Gubec-bega” i “Gričku vješticu”, a libreto je jako važan! Napisao je mnoštvo pjesama. Režirao mnoge opere. Nisam u karijeri imala nekoga na koga bih se oslonila, muškarca, menadžera, ali zahvalna sam mnogima. Recimo, Zagrebačkoj filharmoniji, Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić, pratećem bendu i vokalima koje vodi moj dragi Vladimir Babin, maestru Alanu Bjelinskom, aranžeru Olji Dešiću, gradonačelniku Bandiću kao pokrovitelju. Svi su oni sudjelovali u mom obljetničkom koncertu.
Glumili ste i u filmu, u Grlićevu “Bravo Maestro” iz 1978., s Radom Šerbedžijom.
- Prikazan je i u Cannesu, ali me se filmska gluma nije dotakla. Imala sam jako puno ponuda, pet-šest iz inozemstva, ali to bi značilo da moram vani boraviti, živjeti... ne. I nije mi se sviđalo što u filmu nema reakcije u momentu, nego se snima opet, pa opet... Divim se kazališnim glumcima. Žao mi je što moraju glumiti u sapunicama. Zato što se društvo prema njima tako postavilo.
Ne želite govoriti o privatnom životu, za koji priznajete da je bio “raskošan”. Jednom, kažete. Kad?
- Kad se prestanem baviti ovim poslom. Svatko mora razmišljati i kako će se to dojmiti djece. Premda djeca puno toga iščitavaju, kroz tvoj život, povišene tonove ponekad, kroz frustracije, kroz tuge, kroz suze... nisu djeca...
Samo djeca.
- Nije tajna, ja sam između dva braka imala i jednu vezu, ali... that’s it. Nema dalje. I ja za sebe ponekad znam reći da sam, nakon svega, ipak jedna... nevina gospođa. Haha. Da, točno, neke je stvari teško izdržati, ali onda uzmeš kosilicu, pa pokosiš travu, pa opereš prozore... znate to?
Da, znam da ste kućni tip.
- Ne samo to, ja se tako i liječim. Ne pijem alkohol, a od prvog infarkta, pet-šest godina, nemam više ni prijateljicu cigaretu.
Strastveno ste pušili?
- Nego...! Životinjski.
Sad ste dobro?
- A, ja se hvalim - dva braka, dvije kćeri, dva infarkta, četiri Porina, četiri stenta... i nagrada za životno djelo. Dobro, bilo je i drugih nagrada.
Bili ste djevojka i mlada žena baš u najveće doba disko ere. Jeste li voljeli da vam se stroboskop okreće iznad glave?
- Ne. Poslije koncerta išlo se na večeru, i... kući. I da, kućni sam tip, jer me tako život naučio. Nacijepaš drva, pometeš.
Pa vi uopće ne pričate o zabavi, a bilo je to ludo vrijeme.
- Ja sam se mlada udala prvi put. Ni u drugom braku, koji nije trajao dugo, nisam imala kućnu pomoćnicu. Sve se stigne.
Ima mojih znanica koje moraju otići na kavu, na špicu, vidjeti i biti viđene. To kod mene ne postoji. Ja sam uvijek imala što raditi doma. Volim si i pročitati, pogledati suvislu emisiju ne samo na našoj, nego i stranim televizijama, pratim politiku, veselim se utakmici, dobrom tenisu, atletici.
Mnogi ljudi s kojima ste radili, bili prijatelj, više nisu živi, od Dalibora Paulika do Špišića ili Miljenka Prohaske. Pada li vam to teško?
- Svjesna sam da ću i ja trajati još jedno vrijeme i da me poslije neće biti, i da ću, kako Dalmatinci kažu, “morat zatvorit butigu i poć leć”.
Razmišljate o starosti, smrti?
- Nego...! Jako često. Imam iskustva jer sam u životu bila i njegovateljica osobe koja je na odlasku, mislim da mi je bilo 25 godina. I, primi se posla. Nahraniti, premotati, oprati. Neki ljudi s kojima sam se te teme spontano dotakla odbijaju svaki razgovor - nemoj mi o tome, ja to ne mogu...! Ha! C’est la vie. Ja i ne trepnem kad se o smrti razgovara. Jednostavno, ne bojim se.
Vjernica ste?
- U smislu odlaska na mise, ne, imala sam drugih obaveza. Ali imam neku svoju vjeru koja me jača i, evo, omogućava mi i ovakav stav o smrti.
Što ćete raditi večeras?
- Spremam se pročitati knjigu g. Ive Sanadera. I strašno sam protiv toga da mediji nekoga osude, pribiju na stup srama prije nego što je sud rekao svoje. S tim gospodinom nemam nikakve relacije, osim što je bio predsjednik Vlade moje države, i samim tim zaslužuje neki dodatni respekt, a taj respekt nije dobio. Jako sam protiv toga da ulica donosi sud o bilo kome, kao, oni su sve pokrali, ovaj je pokrao, onaj je pokrao. Nema sankcija za izgovorenu riječ... pa čekajte malo. I, jesu li ljudi koji su na sudu oslobođeni doživjeli satisfakciju za iskonstruirane optužbe?
Vidim da vas zanima javni život.
- Naravno! Napakirati nekome, ja sam mislila da je to davno svršeno vrijeme... očito nije. U društvu koje sjedi i razgovara uvijek ima netko tko će reći - znam ja, on je pokrao, a ja odmah skačem: “Imate dokaze?” Ili - znam ja, on je peder! A ja - “Ma nemojte, znači da ste bili s njim u intimnoj vezi?” Suosjećam s ljudima beskrajno. I kako se sam osjećati sigurnim kad netko može sutra organizirati hajku protiv vas.
Hoćete li pogledati na TV posljedice velikog požara u Dalmaciji?
- Hoću. Požari su pod kontrolom, srećom, ali sad počinju druge stvari. Ljudi kojima je sve izgorjelo naravno su tužni, bijesni. Počinju političke igre, iako je jasno da se po onom vremenu, onoj buri, nije moglo bolje. Jako smo razjedinjeno društvo, to me boli.
Jeste li prijateljica predsjednice Grabar-Kitarović? Pjevali ste na inauguraciji.
- Znati da je u plejadi pjevača, kvalitetnih i popularnih, izabrala mene, to je veliki kompliment. Ali, da nisam imala glazbeno štivo, pjesmu Jakše Fiamenga i pokojnog Dalibora Paulika, “Ljubim te do bola”, koju sam izabrala jer sam osjećala da ondje pripada - ja bih se zahvalila. A to je pjesma koju sam izvela na Splitskom festivalu 1989. godine. Ne, nismo prijateljice u smislu kontakata, razgovora, ali ju neizmjerno cijenim.