SLJEME KAO MOUNT EVEREST

ISPOVIJEST ZAGREPČANKE KOJA SE 14 PUTA ZAREDOM U 27 SATI POPELA NA MEDVEDNICU 'Penjući se u šumi po kiši i noću jedino me bilo strah divljih svinja'

Željko Puhovski / CROPIX

 

Dok su se u Zagrebu taj dan održale dvije komercijalne utrke jedna se žena, gotovo pa posve sama, u kriznim trenucima potpomognuta tek malim brojem pomagača, uz kišu koje je lijevala pola dana, popela na - Mount Everest i pri tome skupila novac za slavonsku djecu s poremećajem autizma. Maja Bonačić od zagrebačke je Medvednice napravila Mount Everest.

Riječ je o disciplini Everesting - sukcesivnom penjanju istom rutom uz bilo koje odabrano brdo, pa spuštanju, koje ne prestaje dok se ne skupi 8848 m ispenjane nadmorske visine, što je točno visina Mount Everesta. Bonačić se popela na visinu od 8902 metra te napravila 73 i pol kilometra uspona.

Željko Puhovski / CROPIX
 

Ista disciplina postoji i u biciklizmu. Prije dva tjedna Bonačić je zagrebačkom Zelenom magistralom gore-dolje vozila bicikl, odvezla se 27 puta uzbrdo i nizbrdo te napravila 239 kilometara. Krenula je prije svitanja i nije stala drugi dan do pet ujutro. Jučer je nakon 27 sati završila Everesting penjanjem. Četrnaest puta zaredom popela se stazom koja od Šestinskog Lagvića vodi do sljemenskog tornja. Oko 4000 ljudi dosad je napravilo Everesting biciklom, samo su dvojica muškaraca odradili Everesting i biciklom i trčanjem, a Bonačić je postala prva žena na svijetu koja je napravila Everesting u obje kategorije.

Everesting penjanje bilo je na momente dramatično zbog kiše, mraka i iscrpljenosti. U svemu tome se Maja za nekih uspona našla posve sama, gazeći s lampom na čelu po dubokom blatu, uz provale oblaka formirane povrh gorskih potoka.

Pravila Everestinga su jasna: “Izabereš neko brdo koje ćeš peglati. Ne smiješ isključiti sat, on je tu da cijelo vrijeme prati tvoje vrijeme. Pauze su dozvoljene, ali nema spavanja”, objašnjava.

Oba njezina Everestinga nisu samo fizičkog izazova radi.

Željko Puhovski / CROPIX
 

Humanitarna svrha

To što su atraktivni, ljudima i medijima zanimljivi, iskoristila je da ih organizira i u humanitarne svrhe. Everestingom je skupila novac za dvije udruge za bolesnu djecu: bicikliranjem za Veliko srce malom srcu, udrugu roditelja djece oboljelih od srčanih bolesti, a trčanjem na Sljeme za Dar, osječku udrugu obitelji djece s autizmom. Dar je ostao bez novca koji im je potreban za projekt “Zima s terapeutom”, kojim plaćaju da bi djeca nastavila sudjelovanje u terapiji.

Dar u Osijeku pomaže pri psihosocijalnoj podršci ne samo djece, već i onih koji su navršili 18 godina, jer kad odrastu ti su ljudi često ostavljeni na brigu samo roditeljima. “Udruga Dar osigurava im različite radionice na kojima se međusobno druže, čini da imaju neko strukturirano vrijeme, a i omogućava da se povežu obitelji koje imaju takvog člana”, kaže Bonačić.

“Jeste li vi tu zbog Maje?”, pitam siluetu koju nazirem u mraku, upravo je izašla iz automobila, nedaleko od staze za Kraljičin zdenac. “Hej, to sam ja”, kaže Maja. Smijemo se, u mraku je nisam prepoznala. Iza nje je već bio prvi uspon, pa spust autom sa Sljemena.

Najteži uspon

Krenula je u četiri, puno prije svitanja, točno onako kako je i planirala. Dok se penjemo tzv. Mrcinom i oko nje, strmom stazom koja vodi put tornja, probijajući se povremeno kroz raslinje, priča da je jutros dva puta zalutala u šumi. Zalutali smo još jednom i za tog drugog uspona, kratko doduše, dovoljno da Maja shvati kud joj je najbolje ići, kamo vodi staza. U grmlju nedaleko od nas začuje se životinja. Mrak je još uvijek, da nije čeonih lampi, teško da bismo išta vidjele. “Jedino me je za prvog uspona bilo strah divljih svinja. Taj si susret ne bih baš poželjela”, kaže žena koja je na Velebitu srela medvjedicu s dva mladunca.

Oko sedam i trideset ostavljamo je ponovo samu, Maja ide na svoj treći uspon. Dobre volje. Izgledalo je da će biti lijep, gotovo pa sunčan dan. Dva-tri puta se popela za suhog vremena, a onda je krenuo potop. Dio tog puta pomogao joj je izvući kolega Ares. “I on je odradio Everesting više puta, došao je kad je vidio kako lijeva, jer zna što znači u tim trenucima imati podršku, dobiti malo vjetra u leđa”, kaže Maja.

Najteži je bio deseti uspon. Već fizički umorna ušla je u drugu noć. Promrzla. Sedam sati na kiši. Za svakog uspona, kad bi se popela do tornja snimila bi video poruku u kojoj bi spomenula ime jednog od donatora udruge Dar. U ovoj je vidno umorna, i fizički i psihički, a poručuje da - nije lako biti sam.

Željko Puhovski / CROPIX
 

Čudno urlikanje

“Shvatila sam da ću još četiri uspona po tom mraku hodati sama. Šuma je oživjela, počele su se čuti različite životinje, sve je postalo teško, čula sam čudno urlikanje. Bilo mi je već fizički teško, a i pomislila sam: ‘Isuse, bit ću sama ovako još 6-7 sati, sama u šumi, posve promrzla’.” Video se proširio Facebookom, Paula koja je to pratila iz Drniša, upitala je na Facebooku: ‘Ima li netko tko može krenuti s Majom?’. Jedan je u taj čas razmišljao krenuti iz Rijeke pod Medvednicu, nasreću našlo se par ljudi iz Zagreba.

“U tim trenucima pomoć su bili Željko, Matija i Goran. Željko je cijelu noć bio podrška, manji dio puta bi hodao sa mnom, a onda se vraćao po auto i vozio me autom dolje, nakon što bih se ja popela. Jer, pravila kažu da dolje možeš kako hoćeš, a gore samo vlastitim nogama.” Od 12. uspona više nije bila sama. Došli su Matija i Goran, spontano, i dobro je da su stigli u taj čas. Jer, na dvanaestom usponu je skoro zaspala. “Lagano sam počela padati u san. Matija i Goran su hodali pored mene i ulovili me. Netko je izvukao kavu, popila sam je i počela marširati, pa su mi, smijući se, govorili da usporim…”

Ipak, nije, kaže, bilo sekunde u kojoj je pomislila odustati. “Bilo mi je smiješno kad su ljudi slali poruke: ‘Nemoj odustati’. Naravno činili su to iz najbolje namjere, ali odakle uopće ideja da bih ja odustala? Postoji nekoliko kriza, prva kriza je da tijelo samo prijavi ‘ovo mi baš nije ugodno’, ali dok ne dođemo do prave krize imamo još tri-četiri u međuvremenu koje prođu, a kad dođe prava kriza… Ja za Everestinga zapravo i nisam imala neku pravu krizu.”

Imala je nelako djetinjstvo, teške stvari formirale su je u jaku osobu. Čvrsto vjeruje da “kriza uvijek prođe”. Govori iz vlastitog iskustva, ali i stoičkog stava prema teškoćama. “Znam da imam veliki prag tolerancije na fizičku bol. A i ostale krize - prođu. Dođu i prođu. Tako ih ja gledam.”

Željko Puhovski / CROPIX
 

Halucinacije

Zahvalna onima koji su joj još priskočili za Everestinga, pogotovo za kiše i druge noći uspona, kaže: “Lako je volontirati kad je sve super, ali kad je kiša i kad nisu dobri uvjeti… E, onda nije lako. Došli su oni koji nisu imali plan, ali su osjetili da moraju pomoći jer je frka. Došla je, recimo, moja kolegica iz Dugog Sela sa sinom od dvije godine, donijela mi je hranu. Druga mama dvogodišnjih blizanaca također je htjela doći…

Pred kraj imala sam lagane halucinacije, učinilo bi mi se da na podu vidim šarenu špangicu, a ono tek odbljesak od lista. U jednom trenutku učinilo mi se da vidim bijelog majmuna. Znaš da to nije bijeli majmun, jasno ti je da je to tek tvoja glava, ali šuma, kad si tako umoran, stvarno oživi.”

Devet se puta presvlačila, jela je koliko je stigla, uglavnom zobene pločice, voće, čokolade…

Željko Puhovski / CROPIX
 

“Fizički sam dobro, sad nisam čak ni pospana, jedino me stopala užasno bole, ti žuljevi me bole. No, već zadnjih 16 dana  imam utrnuta stopala, moram ići na magnet lumbalnog dijela kralježnice. Ukliještio se neki živac, govorili su mi da odustanem od ovog drugog Everestinga, ali novac je uplaćen i nisam htjela odustati. Znala sam da će sve biti u redu.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo