Prije nekoliko dana, sve su svjetske agencije objavile da je u dubokoj starosti, usamljen i financijski slomljen, umro João Gilberto. Bio je pjevač, tekstopisac i gitarist. Smatrali su ga ocem bossa nove, stila glazbe koji je taj rođeni Brazilac krajem pedesetih stvarao sa skladateljem Antoniom Carlosom Jobimom.
Gilbertu je bilo 14 godina kada je od djeda dobio svoju prvu gitaru, što njegovu ocu nije bio po volji. Smatrao je, naime, da mu sin izvodi neku čudnu, nastranu glazbu. Publiku je šarmirao svojim šaputavim glasom, a njegova “The Girl from Ipanema”, koju je u originalu otpjevao sa svojom suprugom Astrud Gilberto, prometnula se u planetarnu himnu bossa nove i najpoznatiju brazilsku pjesmu svih vremena.
Primarno, pjesma je skladana u suradnji s tekstopiscem, dramatičarom i pjesnikom Viniciusom de Moraesom, a trebala je biti dio muzičke komedije “Dirigivel” (Balon). Naziv pjesme u početku je bio “Menina que Passa” (Djevojka koja prolazi). Jobim je skladao melodiju na svom klaviru u svojoj novoj kući u Rua Barão da Torre u Ipanemi, dijelu Rio de Janeira, dok je Moraes pisao tekst u Petrópolisu, gradu sjeverno od Rija. Šest godina prije, na isti su način stvarali poslije megapopularnu “Chega de Saudade” (“No More Blues”), s kojom se, pjevajući je, proslavio João Gilberto.
Pjesma “Djevojka iz Ipaneme” prvi je put izvedena 2. kolovoza 1962. u malom klubu Au Bon Gourmet u Riju, s Jobimom za klavirom i Gilbertom koji je pjevao prateći se gitarom.
João Gilberto
Nešto kasnije, dok su u studiju u New Yorku, s Gilbertom, Jobimom za klavirom i Amerikancem Stanom Gaetzom na saksofonu, snimali “Djevojku iz Ipaneme”, palo im je na pamet da ubace dio teksta na engleskom. Kako se Gilbertova supruga slučajno našla u studiju, a smatrali su da je tu jedina Brazilka koja govori nešto bolji engleski, predložili su da otpjeva taj dio pjesme na engleskom. Njezin, zapravo, prirodni glas bez školovane manire pridonio je šarmu pjesme. Priznanje Gilbertu došlo je Grammyjem. Ta je pjesma izvođena u više od dvjesto varijanti, a u svoj repertoar uvrstili su je Frank Sinatra, Ella Fitzgerald, Amy Winehouse, Harry Belafonte... Na ljestvici, nakon “Yesterday” Beatlesa, druga je najizvođenija pjesma svih vremena.
“Visoka i preplanula, mlada i ljupka, hoda djevojka iz Ipaneme, a kad prođe, svi kažu - ah... Svaki dan kad ode do mora, gleda ravno naprijed, ne prema meni… Ona je više od pjesme, to je nešto najljepše što sam vidio…” riječi su pjesme, a priča ide ovako: Ljeto 1962., Rio de Janeiro. U Veloso Bar cafeu, na putu prema plaži Ipanema, dva prijatelja, kompozitor Jobim i pjesnik de Moraes, pili su Brahma pivo i razglabali o glazbi i svojoj suradnji. Obojica oženjeni, pogledavali su lijepe djevojke. U oko im je upala preplanula djevojka vitkog stasa, smaragdnozelenih očiju, duge tamne kose. Predivan način hoda de Moraes je nazvao čistom poezijom. I tako je tada sedamnaestogodišnja Heloisa - Hela Pinheiro ušla u povijest preko salvete kafića, na kojoj je de Moraes smjesta napisao nacrt za pjesmu.
Svakodnevno, Heloisa je od svoje kuće u istoimenom kvartu odlazila na plažu. Kada bi, ponekad, ušla u kafić, kako bi za svoju mamu kupila cigarete, svi su se za njom okretali.
“Bila sam navikla da mi momci zvižde i dozivaju me ‘Hej ljepojko’”, kaže nam Hela Pinheiro. Danas, sa 74 godine izgleda nevjerojatno, fantastično. Pedeset je godina muza grada koji slavi 400 godina postojanja. Heloisa nije znala tko su dvojica muškaraca koje je gotovo svakodnevno vidjela za šankom kafea. Kada je obznanjeno da je dvojici umjetnika bila inspiracija za pjesmu, ostala je zapanjena. “Ja vam ne vjerujem, rekla sam im. Vi ste ludi.”
Kaže da ju je kasnije, kroz život, pjesma neprestano slijedila. Dok je jednom ručala s obitelji u nekom londonskom pubu, pustili su tu pjesmu. Nije nikome ništa rekla, nego je nastavila sa svojim ručkom.
Poslije se Helo sprijateljila s de Moraesom kojeg je smatrala vječitim sanjarom. “Jobim je bio drukčiji, sramežljiv. No njih dvojica, uvijek u baru, suviše su pila. Viski, caipirinha, pivo.” Jobim joj je ponudio da se vjenčaju. “Bio je zgodan muškarac. Ja sam se tresla, srce mi je jako lupalo, dvoumila sam se, no imala sam zaručnika, a vjernost mi je bila važna.” Za inženjera Fernanda Pinheira udala s 21 godinom, a i danas je s njim u braku.
I tako, nakon smrti Joãa Gilberta, od svih ljudi koji su sudjelovali u nastanku pjesme po kojoj je postala poznata, ostala je sama. Tom Jobim umro je još 1994. Vinicius Moraes, koji je bio ovisnik o alkoholu i rekao da je “viski čovjekov najbolji prijatelj, on je pas u boci”, nakon nekoliko bezuspješnih odlazaka na rehabilitaciju umro je u svom domu u Rio de Janeiru, u prisutnosti svoje devete supruge.
Budući da ste nadahnuli planetarno poznatu pjesmu, kako se odvijalo vrijeme vaše mladosti?
- U ono vrijeme, kada sam imala 17 godina, život sam provodila bezbrižno: plaža, škola, obitelj, prijatelji... Odrastala sam u težnji za vrijednostima i probala naučiti razliku dobra i zla. Odlazili smo plesati u klubove gdje se vrtjela dobra glazba. Zapravo, bilo je idilično. Zamijetili su me, upravo u vrijeme kada se tek razvijala bossa nova i kada su važne pjesme tog brazilskog stila glazbe bile inspirirane očaravajućim, jednostavnim, svakodnevnim životom.
Dok sam kretala prema plaži iz nekog razloga, možda upravo zbog te jednostavnosti, zarobila sam pažnju Toma Jobima i de Moraesa i “prepustila” im kreaciju za brazilski hit. Dogodila se slučajnost, podudaranje naših putanja. Možete li zamisliti kako se za mene nakon toga sve promijenilo? Tog ljeta 1962. godine, da nije bilo te plaže Ipanema, tog bara, tih mojih sedamnaest godina, te neobične prilike koja se dogodi jednom, moj život bi, kasnije, najvjerojatnije sasvim drugačije izgledao.
Kako vam je ta pjesma promijenila život?
- Globalna slava pjesme kroz koju sam i ja rasla i “nastajala” i dalje nastavlja utjecati na moju svakodnevicu. Bili su mi ponudili da napišem knjigu o svom životu, a koja je pobudila veliki interes. Imam modnu liniju pod nazivom Amarras, a još i danas nastavljam se baviti manekenstvom. Snimala sam filmove, glumila u kazalištu, snimala reklame, iz cijelog svijeta učestalo dobivam upite za intervjue. Danas moja kći Ticiane nastavlja mojim putem. Svakodnevno vodi program na Record televizijskoj postaji.
Rio šezdesetih i plaža Ipanema. Što se otad promijenilo u načinu, kvaliteti života, mentalitetu ljudi te u prirodi emocija.
- Šezdesete godine u Riju sadržavale su lijepu romantiku i kao i glazba, imale su izvjesnu nevinost. Pjesma je bila svugdje i Rio pamtim kao čarobno mjesto. Danas je drukčije, jer ljudi su neprekidno pod stresom. Ponekad vlada traži da se inkriminira policija jer loši momci ratuju u faveli. No “kućni anđeo”, inače znamenitost Rio de Janeira, golemi kip Krista Otkupitelja s Corcovada, brda iznad grada, još je na istom mjestu. Otamo nas štiti, blagoslivlja i duboko sam mu zahvalna. Sa svojim zlaćanim pijeskom i planinama iznad, Ipanema stoji, veličanstvena u svojoj ljepoti.
Antonio Tom Jobim i Vinicius de Moraes. Na mnogo ste fotografija s njima u kasnijem razdoblju. Bili su veoma oprečne ličnosti, zar ne?
- S Viniciusom sam postala prijateljica veoma brzo, a potom i s Jobimom. Bilo je to u vrijeme kada je magazin Manchete objavio članak o njima, a i o meni kao inspiraciji za njihovu pjesmu. O čemu su oni u članku govorili. Obojicu sam pozvala na svoje vjenčanje. Vinicius nije mogao doći, jer je tada trebao biti na filmskom festivalu u Cannesu, dok je Antonio Jobim bio moj vjenčani kum. Tom je bio veoma povučen tip, s veoma bujnim unutarnjim životom. Vinicius je, pak, bio nježan, šarmantan diplomat. Imao je umijeće uživanja u životu i znao je kako biti sretan.
Veloso bar. Što je s njime danas?
- Bar Veloso postoji, no promijenio je ime u Garota di Ipanema, Djevojka iz Ipaneme.
Izgledate izvanredno i vi to, naravno, znate. Žena bez godina. Kako? Ravnoteža u životu?
- Ne mislim da bih trebala biti izrazito ponosna što pokazujem svijetu da Brazil ima lijepe žene. Težim biti zdrava žena. Bavim se gimnastičkim plesom, jedem dobru, zdravu hranu i koliko god mogu, činim dobra djela. Sretna sam i volim gledati sretne ljude oko sebe. Zapravo, onakva sam osoba sam kakva sam htjela postati.
Nostalgija?
- Kada nas je nedavno zauvijek napustio João Gilberto, otac bossa nove, postali smo siročad. João je stvorio, osmislio glazbeni zvuk drukčiji od svih, koji je u velikoj mjeri promijenio percepciju moderne glazbe.
(surađivao Vjenceslav Medar)