Sveučilišna nastavnica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na tamošnjem Centru za obrazovanje nastavnika, doc.dr.sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, u srijedu je na svojem profilu na Facebooku u kratkom eseju podijelila tešku životnu situaciju kroz koju prolazi.
Mindoljević Drakulić, mnogima poznata i kao nekadašnja televizijska voditeljica, danas je nositeljica sveučilišnog kolegija 'Psihodrama' i kolegija 'Iskustva u radu s grupama' na specijalističkom postdiplomskom studiju iz dramske pedagogije na Učiteljskom fakultetu. Ugledna je psihologinja i certificirana psihoterapeutkinja koja je doktorsku disertaciju obranila 2012. godine na osječkom Medicinskom fakultetu, a u bogatoj profesionalnoj karijeri 2013. je dobila i priznanje Hrvatskog psihološkog društva 'Marulić: Fiat Psychologia' za osobito vrijedan prinos razvitku i promicanju primijenjene psihologije u Hrvatskoj, dok je 2015. dobila psihologijsku nagradu 'Zoran Bujas' za najbolju stručnu knjigu godine.
Na Facebooku je iznijela svoju osobnu priču o teškom moždanom udaru koji je doživjela u rujnu prošle godine, kada je, kako su joj rekli, u bolnicu stigla u zadnji tren, a spasila ju je pribranost njezina 11-godišnjeg sina.
U nastavku, uz dozvolu autorice, u cijelosti prenosimo njezin zapis naslovljen 'Ja sam mu dala život i on je meni dao život':
- Zanimljivo je da sam prije moždanog udara imala 8 operacija. Bili su to sve ginekološki zahvati, svake godine jedan, i to od moje 29-te do 37-me zbog endometrioze i primarnog steriliteta. Sve dok konačno nisam uz pomoć IVF metode u 37. godini života rodila moju najveću ljubav Olega.
Nakon te goleme sreće u medijima sam bez imalo srama mogla govoriti sve o tome. Jer je kraj tog životnog razdoblja za mene bio obilježen nečim apsolutno najvrjednijim – pobjedom i novim životom.
Mislila sam da sam sve te godine, svim tim zahvatima, odradila sve. Da sudeći po broju operacija, ne bih trebala imati u životu više nijednu. Uostalom, toliko je starih ljudi koji su preživjeli bez bolnica, pa sam se i ja nekako usudila vjerovati da bi tako moglo biti i sa mnom.
Ipak, godine 2014. sam zbog hernije diska trebala na operaciju kralježnice, ali sam vježbanjem uspjela normalizirati svoje svakodnevno funkcioniranje. I dok sam ležala u kući zbog bolova govorila sam: Eto ti sad! To ti je zbog svih onih knjiga koje pišeš...
Plakala sam, osjećala bolnu paraliziranost i bila na rubu napadaja panike. Iz ležećeg bih se položaja dizala oko 10 minuta a kad bi mi bilo što palo iz ruku to je uvijek i ostajalo na podu... No, da mi je tada itko rekao da ću još imati tri godine života (do moždanog), vjerojatno bih to protumačila projekcijom tj. da, jado koji to govori, zacijelo ima i previše vlastitih muka i da mu na toj zloći svakako treba oprostiti.
Danas je prošlo nešto manje od 5 mjeseci od mog moždanog udara i hitne operacije trombektomije koju su mi morali učiniti na Rebru. Operacija je navodno trajala dva ili tri sata. Da sam došla malo kasnije, kažu ... Imali ste silnu sreću! Možete slaviti svoj drugi rođendan!
I ja sama, ova od sad, više nisam ista. Tijelom mi prolazi tjeskoba i zabrinutost, a katkada osjećam samo strah od smrti. Nakon 17 dana bolnice i dvije operacije (druga je bila zbog komplikacija u liječenju), jedva sam čekala otpust kući. Ja na postintenzivnoj neurologiji među osamdesetgodišnjacima, smrti oči u oči. Hoće li život sada biti nešto drugo?
Oleg je bio kod kuće kad mi se to dogodilo. Silna vrtoglavica, mrači mi se, ne mogu ustati iz kreveta, potpuna nemoć, frfljam. Bio je sabran, odmah je nazvao tatu i rekao mu "Tata, moraš doći doma, mami nije dobro". Čučala sam u kutu sobe ispod kreveta u pidžami u polusvjesnom stanju kad su došli po mene. Osjećala sam silnu zahvalnost i nije me bilo strah.
To neću nikada zaboraviti.