Smijeh, samo njima blizak i intimni “veloluški” humor ono je po čemu će Jasna Zlokić pamtiti svojeg velikog prijatelja Olivera. Tuga je velika, neopisiva, ali doći će, kroz vrijeme, samo one lijepe uspomene.
- Mozak hoće sve to staviti na svoje mjesto, ali srce ne da. Zaboravili smo se smijati, kao da smo beštije. Emocije su teške, razrovani smo bolom. A s Oliverom je svaki susret bio predstava. S njim se nikad nije znalo što te čeka, takav je čovjek bio. Specijalan po mnogočemu i beskrajno duhovit. Ta naša “veloluška” duhovitost vrlo je specifična jer radi se o pogledu, gesti, dvije, tri riječi i gotovo je bilo.
Jednom je prilikom Zlatko Gall gledao mene i Olivera dok smo nešto gledali na televiziji. Razmijenili bi mot rukom, tijelom i valjali se od smijeha. Gall je bio zadivljen. A kad je pitao: “Čemu se vas dvoje smijete?”, kao da je dolio ulje na vatru. Nema objašnjenja, samo komične situacije, ovisno o okruženju. To smo bili Oliver i ja - objašnjava Jasna Zlokić.
Od Jasne je Oliver bio osam godina stariji, oboje su odrasli u Veloj Luci, stasali na istim mjestima, ali u ranoj mladosti ta je razlika bila velika. Iz iste su, kaže Jasna, loze Dragojevića, iako nisu u rodu.
- Ja sam se kupala na istome mjestu gdje i on, ali on je bio stariji. Znala sam tko je on, ali nismo se u ranom djetinjstvu družili. Upoznali smo se zapravo u Dubrovniku ranih 70-ih kad je došao svirati u Trubadure. Razmijenili smo poznanstva, velolučka, ista, i tu je počelo naše prijateljstvo koje je trajalo do zadnjeg dana - priča kroz suze pjevačica.
Iza njih je mnogo zajedničkih turneja, od kojih je posljednja bila prije nekoliko godina po Sloveniji zajedno s pokojnim Vinkom Cocom, Tedijem Spalatom, Meri Cetinić, Terezom Kesovijom, klapom Cambi i grupom Dupini.
- Bili smo mi i na nekoliko turneja ljeti brodom po mjesec dana, a posebno mi je u pamćenju ostao nastup na Krku. Imala sam na sebi crvenu krinolinu, golih leđa i plastičnim košaricama za grudi. Kupila sam broj veću haljinu pa kad smo na kraju koncerta zajedno pjevali “Velu Luku” i “Luce mala”, Oliver me malo jače zagrlio i jedna se košarica udubila i tako ostala i nije bilo šanse da je ispravim. Kad je i Oliver shvatio što se dogodilo, jedva smo od smijeha otpjevali pjesmu do kraja, a s nama se smijala i publika - prisjetila se Jasna.
Bilo je tu, kaže, bezbroj anegdota. Priče su to male, kratke, sažete, ali nabijene emocijama.
- Puno smo ljeti pjevali skupa i u Veloj Luci, humanitarno, za narodnu velolušku glazbu. Kupovao se klavir, pjevali smo za potrebe Vele Luke i tu smo se znali nasmijati i družiti. Puno me toga veže uz njega, kroz pjesmu, zajedništvo, humor. Oboje smo uživali u tome. To nas je i spojilo i bilo nam je divno. Kad smo snimali spot za duet “Kad mi dođeš ti”, skoro nas je režiser potjerao doma jer smo se toliko smijali kad je kamerman pao s kamerom da smo jedva odradili posao - priča Jasna.
Doći će, priželjkuje, i vrijeme kad će o Oliveru bez suza pričati onakvom kakav je bio, velikom emotivcu s nevjerojatnim darom za glazbu.
- Zatvorila se jedna lijepa epoha jer teško je u jednom tijelu naći takav ekstrakt. Nikad toga više neće biti, ali ostat će uspomena, a o glazbi da i ne pričamo. Doći će nešto novo, drugo, ali kvalitetna se stranica zatvara. Vela Luka uvijek će me podsjećati na njega. Njegov brod sad prazan stoji vezan, a svima nam je puno značio. Kad bi bio u brodu, znali smo da je sad tu, u Veloj Luci. Ljudi su se stalno okupljali oko njega.
Nije se on to trudio, to je bio Božji dar. Znam da je to samo fizički nestanak, ali je jako tužan, a tuga će trajati jer ružno uvijek dugo traje - za kraj je rekla pjevačica koju s Oliverom vežu desetljeća prijateljstva.