Recimo da ja kao turistkinja dođem u Homs, što mi preporučuješ da vidim - pita istražiteljica čovjeka koji se predstavlja kao Sirijac i traži međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj.
- Pa ništa, hodaš po cesti, ima svašta - odgovara joj on.
- A gdje stanuješ tamo - pita ga.
- U kući - odgovara.
- Opiši mi okolicu, što je blizu tvoje kuće - nastavlja istražiteljica.
- Ima drvo - kratko odgovara.
- A osim toga, valjda mora biti još nešto - kaže mu.
- Postoji cesta ispred kuće, što ja znam, i malo brdo - vrlo šturo odgovara i pomalo je nervozan, jer nakon što isprva nije znao nacrtati sirijsku zastavu, primijetio je da mu ni ovakvi odgovori ne idu baš u prilog.
Istražiteljica ga je pročitala nakon sat vremena ispitivanja, no sudski tumač je to znao odmah. Čim je progovorio, kaže, znao je da taj čovjek nije iz Sirije kako se predstavlja. A ne smije reći ništa, niti utjecati na ispitivanje, samo slušati i prevoditi.
U jednoj prostoriji za računalom sjedi istražiteljica, desno od nje je sudski tumač, a osoba koja je izbjegla i traži međunarodnu zaštitu sjedi prekoputa stola. Radi se ispitivanje, piše se zapisnik i na kraju osoba čeka rješenje o dopuštenju da ostane u našoj zemlji.
Nasim Salaita, naime, jedan je od stalnih sudskih tumača za arapski jezik u Hrvatskoj koji surađuje s MUP-om u radu s izbjeglicama. U posljednje dvije godine, kaže, radio je na više od 60 slučajeva i svjedočio raznim sudbinama ljudi koji su preko noći ostali bez svega. Teške su to priče, kaže. Zato su mu najdraži, zapravo, lažnjaci, oni koji se samo predstavljaju da su iz Sirije i toliko se zapetljaju na ispitivanjima, kaže, da to na kraju ispadne pravi šou. Nekoliko su se puta i on i istražiteljica od srca nasmijali. Ali, naravno, nisu im rekli da se njima ismijavaju, nego da pričaju viceve radi opuštenije atmosfere. Dobro im dođe, dodaje, jer se ipak naslušaju bolnih ljudskih priča.
Moje prvo prevođenje
- Pred moje baš prvo prevođenje u suradnji s MUP-om imao sam veliku tremu, nisam znao što me čeka i kakva su pitanja. Strahovao sam da nešto krivo ne protumačim, da ne naštetim osobi. Arapski jezik isti je za sve zemlje, ali su naglasci drukčiji, kao kad bi, primjerice, razgovarali Istrani i Zagorci. Velika je trema bila, ali eto baš moj prvi put bio je lažnjak na ispitivanju. Predstavio se kao izbjeglica iz Sirije, ali sam odmah znao da nije. I tu sam sjedio između dvije vatre: znao sam da je lažnjak i da će istražiteljica izgubiti sate i sate ispitivanja, a ja ne smijem ništa sugerirati niti komentirati - ističe Salaita.
Najbolniji su primjeri izbjeglih obitelji s djecom koje su prošle torturu bježeći iz ratom pogođenog rodnoga grada i zemlje. Pješače i više od 500 kilometara do granice, danima se voze kombijima, čamcima, spavaju po kampovima, gladni i žedni lutaju dok ne dođu do onih granica preko kojih smiju prijeći, do onih koji ih hoće primiti i pružiti ruku pomoći, jer sve što im je sada u glavi jest pobjeći od slika užasa koje su ih zatekle u ratu i da prestane ono pulsiranje u glavi i pod rebrima.
- Kada je muškarac od 58 godina počeo plakati, meni se srce stegnulo. To je bio čovjek koji je, kaže, po zanimanju bio zlatar, imao je divan život, a onda mu se sve odjednom pretvorilo u pakao. S kćeri i sinom prošao je torturu od Alepa do Njemačke. Prebacivali su ih na granicama kao ping-pong lopticu i igrali se s njihovom sudbinom. U Njemačkoj su se napokon smjestili i planirali započeti novi život. Otac i kći tražili su posao, a sin od 13 godina upisao se u školu. No, taj je njihov plan već nakon godinu dana bio uništen jer su ih vratili u Hrvatsku pod izlikom da su tamo već registrirani otiscima prstiju. Taj je čovjek cijelo vrijeme plakao dok je pričao. Osjećao se kao ništarija. A ja sam imao osjećaj knedle u grlu - prepričava sudski tumač Salaita.
Kada bilo koga od njih pitaš kako sve to izdržavaju, samo odgovore: “Živi smo, ima Boga. On nam je pomogao.”
Većina izbjeglica, kaže, ne želi ostati u Hrvatskoj jer vidi da i ovdje ima ljudi koji jedva preživljavaju. Cilj im je uglavnom Njemačka jer se tamo bolje zarađuje.
- Bio sam u veljači u Berlinu i u jednom su kvartu bili sami Arapi. Otvorili su svoj biznis i rade. To bi teško mogli ostvariti u Hrvatskoj. Poznajem nekoliko izbjeglica koje su dobile rješenje i doista ostale ovdje. Jedan prodaje fritule na Zrinjevcu, drugi vozi za Uber, a treći je upisao studij prava. Rijetki su, na sreću, ali ima i onih koji iskorištavaju stvari na negativan način. Jedan je Alžirac završio na policiji zbog kaznenog djela krađe, pa su mene zvali da prevodim. U jednom je trenutku počeo govoriti protiv Hrvatske, a meni je puknuo film pa sam mu očitao bukvicu. Rekao sam mu da bi u Alžiru za to što je napravio prošao deset puta gore, a on ovdje u Porinu ima tri obroka dnevno, krov nad glavom za koji ne plaća ništa i još dobiva 100 kuna mjesečno da ima za potrebe, a takve uvjete nema 10 posto Hrvata koji su bez krova nad glavom i hodaju po pučkim kuhinjama. Dao sam mu baš adresu pučke kuhinje, pa neka usporedi jelo tamo i ono koje on dobiva u Porinu. Ovdje su izbjeglice doista dobro zbrinute - ističe Salaita.
Koje su vam namjere
S MUP-om je počeo surađivati 2016. godine. Ispitivanja izbjeglica u početku su, kaže, bila malo stroža i opširnija, sam postupak trajao je ukupno četiri do šest sati s jednosatnom pauzom za ručak, a u posljednje vrijeme blaža su i traju dva do najviše četiri sata. Sve se odvija u zagrebačkom hotelu Porin, prihvatilištu za azilante. Počinje se s osnovnim podacima i pitanjima, primjerice, tko si, odakle si, kako izgleda sirijska zastava, ima li grb i kakav je, koja je himna zemlje, koje su znamenitosti Damaska, “zašto ste otišli”, “koje su vam namjere” i slično. Nakon ispitivanja čekaju rješenje tri do četiri mjeseca.
- Hrvati su profesionalni, nema diskriminacije, ni određivanja prema onoj ‘ti mi se sviđaš, a ti ne’. Sve je prema proceduri i pravilima. Barem u slučajevima na kojima sam ja dosad radio. Nema nervoze, većina izbjeglica već poznaje proceduru, znaju da to moraju proći i ne pružaju otpor. Nema mucanja ni straha, a ni strogoće policije. Pokušava se stvoriti prijateljska atmosfera jer su priče osjetljive. Kada ulazim u prostoriju, uvijek imam osmijeh na licu kako bih probio led i dao im do znanja da će sve biti u redu - objašnjava tumač.
Za arapski ih je jezik u Hrvatskoj trenutno desetak, neki imaju ugovor s MUP-om za rad s izbjeglicama, a neki to rade volonterski jer žele pomoći.
U prvom je valu 2015./2016., kaže Salaita, prevodio dva puta tjedno, a u posljednje vrijeme to radi jednom do dva puta mjesečno. Dovoljno je tumača, kaže, da se rasporede ovisno o njihovu primarnom poslu.
Više posla, ističe, ima u prevođenju knjiga, radova, projekata za razne velike tvrtke i slično, a ljeti zarađuje kao turistički vodič.
Posao prevođenja u radu s izbjeglicama, kaže, pokušava ne nositi doma, iako ga neke priče jako pogode. Uglavnom ih koristi kao odgojne metode, da nauči svoju djecu vrijednostima te da cijene stvari koje imaju.
Puknuo mu je film
Nasim Salaita inače je rodom iz Jordana. U Hrvatsku je došao krajem devedesetih zbog vojnog roka. Imao je dvojno državljanstvo jer mu je majka Ličanka koja se udala za Jordanca. Nasim nije znao ni riječi hrvatskog jezika, ali to mu u početku, kaže, nije predstavljalo problem jer je planirao “odguliti” tih deset mjeseci i otići živjeti u Njemačku. Kao i svi drugi u to vrijeme. Ali taj film, kaže, nije odgledao do kraja.
U Zagrebu se zbog birokracije zadržao mnogo dulje nego što je planirao, pa je odlučio dati šansu Hrvatskoj, naučiti jezik i probati ovdašnji život. Prvo što je načinio, bio je, kaže, plan učenja padeža. Vokativ je odmah izbacio, smije se, jer previše komplicira jezik. Čitao je titlove u serijama i filmovima, pamtio pjesme, prisluškivao kako ljudi razgovaraju... A najviše su mu, kaže, pomogle pjesme. Učio je jezik uz Olivera Dragojevića, Doris Dragović, Magazin... a najdraža mu je pjesma “Dalmatino” Miše Kovača, zbog koje je sam sebe prozvao “Jordanino”.
U šest je mjeseci donekle savladao jezik i krenuo u potragu za poslom.
- Uporan sam jako, a ponekad i naporan - smije se Salaita, koji je mjesecima tražio posao u Zagrebu.
Tako mu je, kaže, nakon nekog vremena puknuo film i otišao je na Pantovčak.
- Došao sam na portu s dva papira, molbom i životopisom, ali me nisu pustili gore. Rekao sam im: ‘Ja bih trebao u kadrovsku’, a čovjek s porte me promotrio od glave do pete, začuđen, i pitao imam li sastanak i poznajem li ikoga gore.
Rekao sam mu da ne. A ne izgledam baš kao Šveđanin - smije se Nasim.
Čovjeku na porti i dalje nije bilo jasno što se događa, nije mogao vjerovati. Rekao mu je neka papire da njemu pa će ih on odnijeti gore.
- Odgovorio sam mu da ću čekati, jer znam sam da će uzeti papire i baciti ih u smeće - kaže Nasim.
Bio je uporan. Petnaest minuta kasnije netko je iz kadrovske ipak sišao na portu i uzeo njegove papire. Nasim je dva mjeseca kasnije dobio pismo s Pantovčaka.
- Dandanas ga čuvam. U njemu piše da, na žalost, nemaju slobodnih mjesta za moju struku, ali da to pismo mogu koristiti kao preporuku. Moj je moto ‘kucaj i uđi unutra’. Toliko sam uporan. Radio sam nekoliko raznih poslova, od tvrtke s registratorima do pranja automobila, a od 2012. radim kao sudski tumač i turistički vodič - priča nam.
Suprugu, Ukrajinku, upoznao je preko Iskrice - online servisa za traženje partnera. Imaju dvije kćeri i kažu da vole svoj život u Hrvatskoj.
A cijela mu je obitelj, ističe, zanimljiv miks.
- Ja sam se oženio Ukrajinkom, jedna sestra udala se za Dalmatinca, a druga za Nijemca. Brat je slobodan, tražimo mu nekoga iz Australije ili iz Azije, pa da pokrijemo i to područje - šali se Salaita.