BEZ OGRANIČENJA

Josip je bio Mister Europe, a sad je djelatnik godine u riječkom KBC-u. To što je stopostotni invalid i gluh njegovi pacijenti uopće ne primjećuju

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.01.2019. u 23:20

Rijeka, 160119.
Josip Smokvina, radi u KBC-u Rijeka kao pomocno osbolje, tj. kao portantini, nosac bolesnika vec dvije godine. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

 

Ima sreće onaj tko nije morao iskusiti hektičnu atmosferu Hitnog medicinskog prijema, Dnevne bolnice i susjednih klinika na riječkom lokalitetu KBC-a Rijeka koji već godinama vapi za preseljenjem u nove zgrade na novi prostor, povrh Sveučilišnog kampusa na Trsatu.

U klaustrofobičnom sustavu čekaonica, hodnika, stubišta i prostorija za preglede bez dnevnog svjetla, u kompleksu koji je gradila još Austro-Ugarska i već odavno ne zadovoljava potrebe ni pacijenata ni moderne medicine, ponekad se zna natiskati doslovno čovjek na čovjeku, a na obradu se može čekati i satima. Kako kaže jedna bivša medicinska sestra, onaj tko na Hitnoj čeka satima ustvari ima sreće, jer to znači da mu život nije neposredno ugrožen, ali mala je to utjeha onima koji se, tko zna s kakvim problemima, nađu na tim plastičnim plavim stolicama čekajući da im se netko obrati i kaže što im je.

Ispred smrknutih lica bolesnih i potrebitih, udubljenih u vlastite misli, jure medicinske sestre i tehničari. Među njima se ističe jedan mladić koji, unatoč užurbanosti, ostavlja dojam kao da klizi, čije je lice pravilnih, ugodnih crta, uvijek nasmijano i mirno. Ta spokojnost, osjećaj da će sve biti u redu, barem nakratko zna “zaraziti” i pacijente. Njegovo je ime Josip Smokvina, ima 24 godine, a njegov je svijet, praktički otkako je na njega došao, svijet tišine. Naime, oglušio je u šestom mjesecu života, uslijed neprepoznatih upala praćenih visokom temperaturom.

Zaljubljen je

Josip je jedna od 96 osoba s invaliditetom trenutačno zaposlenih u KBC-u Rijeka, a radi na odjelu Hitne kao nosač bolesnika. Omiljen i među kolegama i među pacijentima, proglašen je djelatnikom godine riječkog KBC-a za 2018. godinu.

Unatoč stopostotnom invaliditetu, Josip živi punim plućima i ne postoji prepreka s kojom se nije spreman suočiti. Pored posla koji mu, zbog 12-satnih smjena, uzima dosta vremena, igra nogomet, bavi se manekenstvom, ima djevojku, vozi automobil i voli putovanja. Član je nogometnog kluba Rikard Benčić te Hrvatske nogometne reprezentacije gluhih s kojom je na Europskom prvenstvu u Finskoj u studenome prošle godine osvojio peto mjesto u futsalu za gluhe. Lani se prijavio na natjecanje za izbor Mistera gluhih u organizaciji Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih, pobijedio na kvalifikacijama za Miss i Mistera gluhih Europe i svijeta te, nakon Hrvatske, osvojio i titulu Mistera Europe gluhih osoba.

Presreli smo ga jučer na njegovu radnom mjestu na Hitnom medicinskom prijemu, usred radnog vremena, i s obzirom na to da nije bila tolika gužva, mogao je, uz dozvolu nadređenih, izdvojiti nešto minuta za razgovor koji su povremeno prekidali radni zadaci.

Rijeka, 160119.
Josip Smokvina, radi u KBC-u Rijeka kao pomocno osbolje, tj. kao portantini, nosac bolesnika vec dvije godine. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX
 

- Ja sam Josip - izgovara čisto, uz smiješak. U prvom osnovne ugrađena mu je, naime, umjetna pužnica pa nešto ipak čuje, što kombinira s čitanjem s usana, a naučio je i govoriti, iako ne dovoljno za uobičajenu svakodnevnu komunikaciju. U tome mu pomaže prevoditeljica iz Udruge gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije koja, pak, zbog bolesti nije mogla doći, ali Josip se s osobama koje čuju vrlo uspješno i sam snalazi, kombinirajući govor, čitanje s usana, čitanje s papira i pisanje. U Udruzi je naučio znakovni jezik, a prije toga komunicirao je samo pisanjem i čitanjem s usana. U KBC-u Rijeka zaposlio se, kako nam je ispričao, prije dvije i pol godine.

Dugo na burzi

- Završio sam srednju ekonomsku školu, smjer ekonomist, i želio sam raditi, ali dugo nisam mogao pronaći posao. Mama je na stranicama Zavoda za zapošljavanje vidjela natječaj za posao u KBC-u i prijavio sam se. Zapošljavali su osobe s invaliditetom i pozvali su me na razgovor, a kada su mi ponudili posao, odmah sam prihvatio, iako nisam ni znao što ću točno raditi. Nisam požalio jer ovaj posao mi se sviđa, vrlo je dinamičan i osjećam se dobro kada radim - priča Josip Smokvina.

Josip radi puno, 12-satne smjene na Hitnom medicinskom prijemu na riječkom lokalitetu, doduše ne i noćne smjene, jer osobe s invaliditetom ne smiju raditi noću. Na Hitnoj provodi po cijele dane, vozi pacijente od Hitnog trakta prema klinikama na riječkom lokalitetu, puno se nahoda.

- Dispečer mi javi na koji odjel trebam ići i kojem se liječniku trebam javiti, dobijem uputnicu koju potom odnesem - objašnjava kako izgleda njegov dan, u što smo se uvjerili iz prve ruke, kada je jedan od kolega prekinuo naš razgovor, poslavši ga na zadatak.

Matija Djanješić / CROPIX
 

- Pacijenti dobro reagiraju kada shvate da ne čujem. Ako me nešto pitaju, ja im objasnim da ne čujem, nikome to ne smeta - kaže mladić iz Rijeke.

Ne smeta to, naravno, ni njegovim kolegama s posla koji su puni podrške i razumijevanja.

Svi su mu srdačno čestitali, iskreno oduševljeni što je proglašen djelatnikom godine, jer to je titula koju je definitivno zaslužio. Činjenica da se mogu s njime sporazumjeti znakovnim jezikom posebno zna razveseliti gluhe osobe koje se zateknu na Hitnoj jer njima komunikacija, u takvoj situaciji, mnogo znači. Kao, uostalom, i svim pacijentima koji na Hitnu sigurno ne dolaze bez razloga.

- Lijep je posao pomagati ljudima - kaže Josip.

Na pitanje o hobijima, Josipu se razvuče smiješak preko cijelog lica jer ima ih toliko da bi o njima mogao razgovarati cijeli dan.

- Obožavam ići u kino, gledati filmove. Bavim se manekenstvom, volim odjeću, volim putovanja svijetom. Obožavam, naravno, nogomet - kaže.

Za svoje hobije troši sve slobodno vrijeme i u njih ulaže zarađen novac pa se tako uskoro sprema otputovati u Tajland. Nogomet u njegovu životu zauzima posebno važno mjesto i veliki je navijač NK Rijeke.

Znakovni jezik

Kada igra sa svojim klubom “Rikard Benčić”, prije početka utakmice trener sucu najavi da igra gluha osoba, što protivnički igrači, naravno, ne moraju znati. Neki od njegovih suigrača znaju nešto od znakova iz znakovnog jezika, a osim toga, tu je i govor tijela koji je u nogometu, kao i u svemu, dosta važan.

S reprezentacijom gluhih, pak, ove će godine ponovno putovati na svjetsko prvenstvo u futsalu za gluhe koje će se održati u Švicarskoj, a prije toga, u srpnju, putovat će u Južnoafričku Republiku, gdje će na idućem natjecanju za Mistera gluhih novom pobjedniku predati svoju lentu. U svijet manekenstva ušao je, doduše, slučajno. Na natjecanje ga je plasirala Udruga.

- Volim to što radim i čime se bavim i zbog toga se osjećam ispunjeno. S ljudima koji čuju uvijek pronađem način komunikacije, pisanjem ili preko mobitela, i nikada mi to nije bio problem - zaključuje.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo