Ako je moja mama ikada bila u predinfarktnom stanju, bilo je to 2014. godine, kada je moj brat, „ruža mamina“, upisivao fakultet. - Arheološki, u Zadru - rekao je, a mama se uhvatila za srce: „Pa to je 500 kilometara udaljeno od Đakova!“. Nije mogla vjerovati, sva u strahu da će ovaj umrijeti od gladi, jer uopće ne voli povrće, riža mu, objašnjavao je kao dijete, zapinje u grlu, a od mesa jede isključivo pohano bijelo. A to je bila tek prva stavka u nizu strahova i komplikacija koje su neizbježne kada odete studirati jako daleko od doma, u njegovom slučaju iz Slavonije u Dalmaciju.
No, evo, prošlo je šest godina, moj brat Slavko danas je student prve godine diplomskog studija na Sveučilištu u Zadru, Odsjek za arheologiju, a, evo čuda, otkad mu mama ne kuha, jede i grah, i mahune, i sve vrste mesa, ukratko - ne bira. - Upisao sam faks u Zadru zato jer nisam upao u Zagrebu. Mislio sam da Zadar neće ispuniti moja studentska očekivanja jer se ipak radi o manjem gradu s puno manje studenata. Bio sam uvjeren da će biti jako dosadno, da neću moći naći studentski posao i da mi mentalitet ljudi neće odgovarati - priča mi Slavko na telefon nakon petominutnog uvoda u kojem mi se rugao jer ga tražim intervju.
Teško se naviknuo
- Bilo mi je teško u početku, nisam volio Zadar. Prva mi godina nije najbolje sjela, dijelom i zbog toga što sam bio u stanu prilično udaljenom od grada, no sada mi je odlično - kaže, pa nabraja koje su po njemu najveće prednosti koje nudi ovaj grad s najljepšim zalaskom sunca: - Klima je blaga, mediteranska, što je odlično samo po sebi, a još bolje radi toga što su režije u stanovima obično manje nego na područjima s jakom zimom. Rekao bih da se solidan stan može iznajmiti za cijenu u rasponu od 1200 do 1500 kuna s režijama po osobi. Menze su odlične, postoje dvije, Barbakan i Citadela, sa sporom i brzom hranom. Velika je ponuda ljetnih sezonskih poslova. S prozora na faksu gledamo na rivu, a u ljetnom semestru idemo na kupanje - priča.
- A đe se kupaš, đe školjke skupljaš? - pitam ga, referirajući se na glazbeni hit ljeta 2015. - U Zadru najčešće idem na plažu Kolovare, ali nekad odemo i do Nina, koji je samo 15-ak minuta udaljen autom, a plaže su puno bolje - govori, pa nastavlja hvaliti Zadar: - Prednost je i to što, bez obzira gdje ideš, biciklom možeš biti na bilo kojoj lokaciji za maksimalno pola sata, ne gubiš puno vremena na putovanje kao u Zagrebu. A i godišnja studentska karta za autobuse je 20 kuna - nabraja.
Tena i Slavko Šarčević
Navala turista
No, ima i neke kritike. - Dosta je problematično što je velika većina stanova takva da studenti moraju izaći u lipnju ili srpnju jer ih stanodavci tada počinju iznajmljivati turistima. Nerijetko se dogodi da mjesec dana nemaju gdje biti, pa se snalaze kako znaju, krpaju se gdje tko uspije. Mislim da bi ove godine, da nije bilo korone, stavili ispitne rokove ranije, da čim prije završi akademska godina pa da studenti imaju što manje problema s tim - govori, dodajući da su i on i njegovi cimeri često bili među dobrim dušama koje udomljavaju kolege koji su ostali na cesti. - Navodno imam dva cimera. Službeno nas je toliko. No rijetko je u stanu manje od pet ili šest ljudi - govori, pa ga pitam koliko im je ljudi u ovih nekoliko godina prošlo kroz stan, znajući da na zidu, odmah uz papir s komentarom „Stišajte se!!! Niste na Zrću!!!“ koji im je ostavila bijesna susjeda, imaju i popis svih ljudi koji su spavali u stanu. - Trenutno je brojka na 85 - govori, dodajući da je zadovoljan stanom koji po osobi plaćaju samo 660 kuna, iako se, blago rečeno, ne radi o luksuznom zdanju pa je cijena prikladna.
Među problemima s kojima se susreće mu je i udaljenost do doma. - Put autobusom od Zadra do Đakova traje preko osam sati, povratna je karta sa studentskim popustom oko 300 kuna, u zadnje su vrijeme poskupile. A malo je i linija, dvije do tri u danu - priča mi brat, kojeg kada putuje doma često nagovorim da se doveze do Zagreba, pa onda iz Zagreba ide u Đakovo, no to mu nikada ne ispadne jeftinija opcija jer ga uvijek nagovorim da počasti kakvim ručkom.
Kada studirate daleko od doma, nećete se toliko često vraćati. A to znači manju financijsku stabilnost jer će vam mama puno rjeđe pakirati survival kitove opremljene hranom i svime ostalim za stan, a nećete toliko često ni viđati bake koje vas poskrivečki počaste sa sto ili 200 kuna za sladoled, a vi ih onda vrlo vjerojatno potrošite na alkohol. - Da, od početka studiranja radim. Jedno vrijeme sam hodao po Zadru odjeven u rimskog legionara, pa su se turisti slikali sa mnom. Postavljao sam stolove, nosio namještaj i knjige u knjižnicu. Prijatelju, trgovačkom putniku, sam bio pomoćni radnik, montirali smo aparate u casinima. Postavljao sam i klime, a najviše sam radio na arheološkim iskopinama. Bio sam na nalazištima u Novalji, Košljunu, Smilčiću, na Povljani, Burnumu… - nabraja, dodajući da trenutno radi u Arheološkom muzeju, u čijem sklopu je i crkva svetog Donata, pa tamo prodaje ulaznice.
Pakirala jogurte
Za razliku od mene, koja sam po početku studiranja pakirala jogurte u jednom skladištu koje je ujedno i hladnjača, on je imao sreću vrlo brzo naći poslove koji su mu povezani s budućom strukom. Pokazao se moj mali brat kao vrsni znalac na svojem području, pa mi je kroz višestruka stručna vodstva u Zagrebu i Zadru uspio srušiti predrasudu da su arheološki muzeji dosadni. Sve one krhotine glinenih posuda zapravo imaju zanimljivu priču. Fora je s njim i šetati po plažama, pa u moru šljunka koji meni ne predstavlja apsolutno ništa pronađe neki kamenčić i kaže: „Ovo ti je ulomak rimske keramičke posude!“.
A na mnogobrojnim je terenima izvrsno savladao i tehnike kopanja, što je i prezentirao u ovoj nedavnoj koronakrizi. Svi su u obitelji sada već svjesni da je ruža mamina zapravo prava zvijer kad mu u ruke date motiku, pa je jadan u karanteni, umjesto da po cijele dane gleda Netflix, u vinogradu kod starog izvadio 20 redova bolesne vinove loze, a majki prekopao cijelu bašću. - Čestitam ti na odabiru fakulteta, iako mogao si naučiti kopati i bez visokog obrazovanja - volim mu reći, nadajući se da mi neće vratiti, jer se i na račun mojeg pisanja itekako da našaliti. No najčešće mi ne ostane dužan.
Bura mu ne smeta
Očeličio je doista u ovih pet godina. Ne smeta mu, kaže, ni zadarska bura. - Kažu da u Zadru bura i nije tako jaka u usporedbi s drugim gradovima. Ali meni stvarno ne smeta, ljudi me ovdje znaju kao onog lika koji uvijek hoda u kratkim rukavima - priča. To doista i jest istina, više je puta bio atrakcija lokalnih portala, koji bi ga u rubrici „Đir po gradu“ fotkali u kratkim rukavima dok oko njega udara orkansko jugo i nebo se spušta na zemlju. Obično u adventsko vrijeme dođe kod mene u Zagreb, opremljen samo kožnom jaknom, pa mama završi na aparatima dok joj stižu fotografije neadekvatno odjevenog sina iz različitih dijelova Hrvatske. Nije do toga što je ona uvjerena da je njemu hladno, nego „šta će ljudi reć', mislit će da nemaš“.
A tako obično izgledaju naši obiteljski susreti, kao niz zajedničkih vikenda. Rijetko smo svi zajedno na okupu. Za Božić i Uskrs se uvijek ide doma u Đakovo. U vrijeme adventa svi dolaze kod mene u Zagreb. U ljeto, ili češće proljeće, kada je manje turista i Slavko ima manje posla, idemo kod njega u Zadar. Naša geografska rasprostranjenost potencira se time da imamo i kuću u Betini na Murteru pa smo često i tamo, a i tata nam tehnički ne živi u Đakovu, nego u Vrpolju, no to i nije toliko veliki problem jer je vrlo blizu. Nas je četvero, a živimo na pet lokacija. Ponekad je teško biti u toku s tim svime, no pojam „doma“ ionako je jako relativan. Treba imati volje i priviknuti se na ovu neuobičajenu dinamiku.
Svako preseljenje je teško, no ne treba se bojati rizika. Koliko god vam na početku bilo teško, zapravo i ne treba toliko puno vremena da negdje postanete atrakcija lokanih portala. - Da, ako dobijem dobar posao nakon kraja faksa, definitivno ću ostati u Zadru. Tu mi je sasvim dobro - zaključuje moj brat.