ISPOVIJEST

KAKO JE DUŠKO POSTAO 'TETA' U VRTIĆU 'Govorili su mi kako nije zdravo da sam blizu djece, a otac jednog dječaka baš nikad me nije htio pozdraviti...'

    AUTOR:
    • Jutarnji list

  • OBJAVLJENO:
  • 16.01.2018. u 23:45

Zagreb, 120118.
Vrtic Poletarac, Vile Velebita 18.
Na fotografiji: Dusko Ilijevic - izradjuje retro bicikle i radi u vrticu.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Duško Ilijević postao je “striček Duško”, odgajatelj u vrtiću - administrativnom pogreškom. Tek je kasnije shvatio da je u životu, “slučajno”, napravio - pravi izbor. Bila je 1997., netom maturant daruvarske gimnazije, u Zagreb je stigao sa starijim bratom, već studentom, ne bi li “predao papire” za studij pedagogije. Vođen krivom informacijom da se pedagogija studira na Pedagoškoj akademiji, a ne na Filozofskom fakultetu, došao je u zagrebačku Savsku te tamo popunio i uručio formulare.

- Predao sam papire bez ikakvih problema - smije se i danas tome. Kako to da nitko od službenika nije primijetio pogrešku, pogotovo što je tih godina svaki muškarac na tom fakultetu bio neobičan izuzetak?

- Bila je stihija, pred referadom hrpa ljudi, nitko nije gledao papire, zaprimili su ih, urudžbirali i to je bilo to. Meni su dali broj i otišao sam kući. Tek sam stigao u Daruvar, kad kaže tata: ‘Zvala je žena iz referade. U krivoj si zgradi ostavio papire, to treba dati na Filozofski, a i pedagogija ti je, baš od ove godine - dvopredmetna, znači, moraš se prijaviti na još jednu studijsku grupu’. Nisam imao pojma koju bih još studijsku grupu uzeo, htio sam samo pedagogiju.

Na kraju je odlučio otići na prijemni tamo gdje je pogreškom prijavljen. “Bila su pitanja iz opće kulture i hrvatskog jezika, dosta jednostavno. Primali su 140 ljudi i upao sam. Očekivanja su mi bila minimalna, tek to da ću jednu godinu provesti studirajući nešto što je ipak bazično vezano uz pedagogiju, a onda otići na Filozofski, kad odlučim što bih, uz pedagogiju, tamo upisao”, govori.

Na prvoj godini uz Duška je, uz 138 kolegica, bio tek jedan kolega.

- Taj je skupljao zbirku brucoških indeksa, probao je studirati od strojarstva pa nadalje, već je imao četiri, pet pokušaja...”.

Na drugoj je godini Ilijević ostao sam sa ženama. Već nakon nekoliko mjeseci znao je da je na pravome mjestu: “Shvatio sam da je odgoj djece zanimljivo područje, da pruža veliku slobodu i kreativnost. Našao sam se u tome.”

Prvi posao dobio je tri mjeseca nakon diplome. Bio je to privremeni ugovor, radio je na zamjeni. “Bio sam dobro prihvaćen, dapače mnoge kolegice su mi govorile da bi bilo dobro da je u tom poslu više muškaraca.”

Poslije nekoliko mjeseci ponovno je na tržištu, a tražeći novi posao, više su mu puta dali do znanja da neće “mušku tetu”.

- Dovoljno je da jedan od članova stručnog tima vrtića ili ravnatelj/ravnateljica imaju nekakvu predrasudu, u lice vam kažu da nije niti zdravo niti poželjno da sam ja blizu djece niti djeca blizu mene… To sam otvoreno čuo dva-tri puta. Jednom sam ušao u uži krug kandidata, a onda su me upitali ne bi li, možda, bilo pametnije da radim kod njih kao - ekonom. Na to sam se zahvalio i kazao da sam - odgojitelj.”

Jednaku količinu predrasuda osjetio je, kaže, i u vrtićima na periferiji te u centru Zagreba.

Striček Duško

Većina roditelja s idejom da dijete ostave muškom odgajatelju, nasreću, nema problema. No bilo je i onih koji su imali zadršku, “jer drže da je odgoj ženska stvar”. Pamti oca, vojno lice, koji je svaki dan u vrtić dovodio i odvodio sina, a da Duška pri tome nikada nije pozdravio.

- To je trajalo tjednima, do trenutka kad mu se dječak, kad su odlazili kući, istrgnuo iz ruke i došao me pozdraviti. Od idućeg dana se sve počelo mijenjati jer je dječak kazao ocu da se on želi pozdraviti sa stričekom Duškom, da ne želi odlaziti bez pozdrava. I dobro da je tako, jer ako je narušen odnos između odgojitelja i roditelja, onda će patiti dijete, a zbog djeteta i jesmo u kontaktu”.

Drugi slučaj: “Jedan tata se, recimo, pojavi na vratima, dođe po dijete i usklikne: ‘Oho, imate teticu!’. E sad, ako je riječ o osobi s kojom već imam izgrađen odnos i kad znam da će to prihvatiti kao šalu, a ne provokaciju, ja pozovem dijete i kažem: ‘Ideš doma, stigla ti je - mama.’”

Takvih je situacija sve manje. Duško danas nije jedini muški odgajatelj u vrtiću u kojem radi.

- Kad vam je fokus na pravim stvarima, to se vidi i na van, onda samom svojoj pojavnošću odišete sigurnost i roditelj, ako i ima nedoumica, osjeti pozitivnu energiju. Roditelju je dovoljno teško što se mora odvojiti od djeteta, pa još ako vidi da je ta osoba, koja mu samo zbog spola nije po volji, pritom i nesigurna, onda to ne vodi u dobrom smjeru. Roditelj treba vidjeti da je dijete dobro zbrinuto i da je zadovoljno.

Ranije su ga, kaže, negativne predrasude roditelja više smetale. “Nekoć sam takve komentare shvaćao na osobnoj razini, ali zadnjih godina, kako se na to više ne obazirem, takvih komentara više niti nema, ili ih ja ne registriram, jer zaista uživam u svom poslu i fokusiram se na pozitivne stvari. Realno gledano, takvi komentari govore o stavovima osobe koja ih govori, a ne o osobi kojoj su upućeni; stoga - zaista su nebitni”.

Djeca ga zovu striček, “iako, ako je nešto jako hitno, budem i mama i tata i deda… baš kao i svaka moja kolegica”, smije se Duško.

- Odgojitelji bi po planu trebali raditi 5,5 sati u skupni, ostala dva i pol sata se svode na razne pripreme, dokumentiranje procesa. No dogodi li se da moje kolegice, opravdano, nema, i da moram raditi cijeli dan s djecom, što će reći od 7 do 17, ja sam nakon takvog odrađenog dana potpuno iscrpljen… Nije moj posao težak i stresan do te mjere, ali ako radiš iskreno, dat ćeš zadnji atom snage za to, to je jedini pravi put i onda taj posao nije lagan.

Ilijević zadnje tri godine radi kao waldorfski odgojitelj u zagrebačkom gradskom dječjem vrtiću Poletarac. Predavač je na Institutu za waldorfsku pedagogiju gdje poučava obradu drva ručnim alatima. I taj se susret s Waldorfom, kaže, dogodio “slučajno”. Majka, liječnica u Daruvaru, dobila je poziv za predavanje o waldorfskoj pedagogiji i dala ga sinu. “I tamo sam došao ‘slučajno’, predavanje koje je trajalo dva sata meni je prošlo kao desetak minuta i znao sam da je to pravo mjesto za mene.

Ljubav prema oldtimerima

- Waldorf me naučio da nisam samo odgojitelj, da mogu raditi i razne druge stvari, naučio me da slijedim srce, koristim glavu i ruke… Waldorfska pedagogija nudi ohrabrujući pristup životu. To što sam završio pedagošku akademiju mene ne definira kao osobu, ja nisam samo to što piše na papiru, mogu biti sve što poželim, osvijestio sam da više u životu ne moram nikome nuditi svoj CV, već mogu kreirati život onako kako ja mislim da on treba ići - odgajatelj sam koji ima firmu za proizvodnju motocikala, aktivno se bavim oldtimerima, spremam se proizvoditi kamp kućice, izrađujem drvene igračke, do nedavno sam pjevao u zboru “Ivan Goran Kovačić”, od 1994. pjevam po bendovima, vodio sam TV emisije…

Ilijević izrađuje SentiMentalne bicikle. Inspiraciju za njih nalazi u razdoblju od prije stotinjak godina, “iz perioda kada su se stvari radile tako da traju i budu lijepe”.

- Prije dvadesetak godina zaljubio sam se u oldtimere i počeo voziti naš prvi obiteljski auto, Spačeka iz ‘74. koji su mama i tata kupili da bi seku mogli dovesti iz rodilišta. Godinama sam razmišljao o tome kako bih volio jednog dana imati i nekakav starinski motocikl i tako sam se odvažio krenuti u preradu vlastitog cruiser bicikla i na njega ugraditi mali dvotaktni motor namijenjen baš motorizaciji bicikala.

Prvu takvu preradu je napravio moj prijatelj Marko, a zatim sam i ja učinio isto. Izradili smo i unikatne rezervoare, dodali neke dijelove po svom ukusu - ja sam recimo restaurirao prednju vilicu iz 1936. za svoj prvi motorizirani bicikl. I zatim smo uživali u vožnji. Htjeli vi to ili ne, privući ćete pažnju drugih, pa su tako došle i prve narudžbe.

Ručni rad

Od 2014. ima tvrtku SentiMental koja izrađuje ta neobična, unikatna vozila. Tko su kupci?

- Ljudi koji drže do stila, koji cijene dizajn, koji se vole izdvojiti iz mase na neki osebujan način. Jedan klijent je bio pomalo frustriran što bicikl koji smo mu napravili ima motor koji vozi ‘tek’ 50-ak kilometara na sat. Mučilo ga je da je to presporo. Za par dana se javio zadovoljan. Kaže, u šali: ‘Nisam najbrži, ali me svi vide’. Neki ljudi kupe naš proizvod tek da bi ga izložili u svome stanu, kući, uredu, stoji im kao umjetnička instalacija, a ne kao uporabni predmet - govori odgajatelj koji je lani izlagao na Tjednu dizajna.

U ožujku pripremaju novi proizvod o kojem za sad ne želi pobliže govoriti, kaže tek da je proizvod nazvao EXPERIMENT, a očekuje da će za njega biti zainteresirani “urbani poslovni ljudi koji će na tome putovati na posao i natrag”.

Vraćamo se na temu odgoja.

- Društvo evoluira i raste kad više ljudi kvalitetno proiz­vodi, kvalitetno odgaja djecu, i kad je što više onih koji vole to što rade, jer onda to dobro i rade - govori Duško i reda anegdote iz prakse: “Kad sam počeo raditi, pamtim kako su djeca jedan dan pričala što će tko biti kad odraste, većinom su htjeli biti manekenke i nogometaši. U skupini u kojoj sada radim su ciljevi potpuno drugačiji - u waldorfskoj pedagogiji ima dosta ručnog rada, kućanskih poslova, i djeca nerijetko žele u životu raditi nešto rukama. A ima i dječaka koji, recimo, žele biti odgajatelji”.

Waldorfske skupine su po dobi heterogene, najmanju djecu, u igri, zovu mališima, iza njih idu srednjiši, veliši, pa predškolci.

- Jedan je mališa prokomentirao da on kad naraste želi biti predškolac. Jer predškolac može zamoliti pribor za šivanje i sam šiti, uzeti iglu, provući konac sam, uzeti gumbić, raditi neku torbicu ili neki uporabni predmet… Može zamoliti da dobije pilu na korištenje i raditi uz nadzor odgajatelja…

Što je naučio od djece? Zastane trenutak, pa kaže: “Sve je u redu. Svi su načelno dobri i dragi. Budi sretan. Opraštaj. Ljuti se kad je stvarno bitno. Misli na sebe, misli i na druge, ali misli na sebe. Divi se što više možeš. Popodne se odmori. Spavaj. Radi stvari koje te vesele. Ponekad probaj nešto novo. Maštaj. Šetaj. Druži se s prijateljima. Reci mami i tati kad ih vidiš da su ti falili, isto i bratu i sestri… znaju oni to, ali super je kad im kažeš… Kod djece je divno to što oni žive u trenutku, nema ‘prije pola sata’ ili ‘za pola sata’ - bitno je jedino ono što radimo sada”.

Naučio je, kaže, koliko su djeca instinktivna.

- Kod manje djece točno vidite da predosjete trenutak kad će doći roditelj, da će sami dovršiti igru u nekom trenutku i početi se spremati doma. Bio sam na dežurstvu, svi su otišli doma, ostao je samo trogodišnji dječak, odjednom se krene ustajati i kaže: ‘Sad će mama doći.’ I doista, za minutu - evo mame. Makar gospođa nikada ne stiže u isto vrijeme, dijete je osjetilo da je baš taj čas stigla.

Pamti, kaže, kad mu je u privatnom životu bilo vrlo teško, klinci bi spontano došli zagrliti ga.

- Djeca osjećaju i vide, isto kao što i mi odgojitelji prepoznajemo je li dijete naspavano, gladno, je li previše gledalo crtiće doma… Dogodi li se, recimo, da me boli glava, oni će taj dan, intuitivno, biti mrvicu tiši.

Izdvajamo