'Moj sin u trenutku nesreće nije patio od depresije' - izjavio je u petak, na konferenciji za medije u Berlinu, Guenter Lubitz, otac kopilota Germanwingsova zrakoplova koji se na putu iz Barcelone u Düsseldorf 24. ožujka 2015. zabio u obronke Alpa na jugu Francuske.
U stravičnoj nesreći, koja je okarakterizirana kao namjeran čin Andreasa Lubitza, poginulo je 149 putnika i članova posade.
Konferencija za medije s kojom je otac kopilota istupio točno na drugu godišnjicu tragedije i branio svoga sina, razljutila je mnoge i izazvala val ogorčenih reakcija rodbine žrtava, ali i kompanije Lufthansa, u čijem se vlasništvu nalazi Germanwings.
I dok se u zapadnonjemačkom gradiću Halterenu, koji je u nesreći izgubio čitav jedan razred gimnazije, održavala komemoracija zatvorena za javnost, otac čovjeka koji se smatra odgovornim za njihovu smrt javno je istupao braneći svog sina.
Pitanje koje se nameće, a koje su novinari BBC-a razradili je – Kako se roditelji ubojica nose s činjenicom da je njihovo dijete uništilo tolike ljudske sudbine i nanijelo toliku bol?
Guenter Lubitz samo je jedan u nizu nesretnih ljudi koji moraju živjeti sa spoznajom da su odgojili ubojicu, osobu koja je sposobna oduzeti ljudske živote. Lice djeteta koje su voljeli, čuvali, hranili i školovali zauvijek će u medijima i ljudskoj memoriji biti povezano s riječima 'ubojica' i 'krvnik', a pomiješani osjećaji s kojima se oni kao roditelji moraju nositi do kraja svojih života nezamislivi su.
Andrew Solomon, profesor kliničke psihologije sa Sveučilišta Columbia, za BBC je naglasio da je medijska i općenito društvena osuda roditelja masovnih ubojica učestala i gotovo neizbježna reakcija na takve događaje.
- Moja saznanja govore da su u većini slučajeva to sasvim normalni i dobri ljudi, šokirani postupkom njihova djeteta baš kao i svatko drugi. Strašan je to gubitak za roditelja, koji ne samo da je izgubio svoje dijete, nego je izgubio i sliku koju je o njemu imao – pojasnio je profesor Solomon.
Profesor Solomon prisjetio se postupanja prema majci Adama Lanze, autističnog mladića koji je 2012. godine u Osnovnoj školi Sandy Hook u Connecticutu ubio 20-ero djece i šestero zaposlenika škole. Neposredno prije no što je počinio stravičan napad, Adam je ubio i svoju mamu Nancy. No, njezino ime nije spomenuto među žrtvama u memorijalnom govoru tadašnjeg predsjednika Baracka Obame, a navodno je čak i izbačeno iz službenog policijskog izvještaja.
Mnogi su osuđivali Nancy Lamzu da nije ništa poduzela kako bi spriječila svog psihički bolesnog sina da počini stravičan zločin, pa ju pojedinci čak kvalificiraju i kao sudionika.
No, postoje i oni koji razumiju njezinu navodnu bespomoćnost. Tako je, primjerice, jedna žena pokrenula blog pod nazivom 'Ja sama mama Adama Lanze', u kojemu piše o svojoj nemoći u nastojanjima da pomogne mentalno poremećenom sinu te borbi s tamošnjim institucijama koje joj ne pružaju dovoljno podrške.
Adamov otac Peter Lanza u razgovoru s doktorom Solomonom izjavio je kako njegov sin Adam nije bio otvoren za ikakav vid terapije. Gospodin Lanza smatra da je autizam koji je Adamu dijagnosticiran u ranom djetinjstvu zapravo prikrivao šizofreniju od koje je bolovao, te naglašava kako doktori koji su pratili njegovog sina nisu mogli ili znali predvidjeti u kojem će smjeru Adamovo ponašanje ići.
- Teško mi je nositi ovo ime koje nosim. Ne volim ga ni izgovoriti. Razmišljam i o tome da ga promijenim, ali tako imam osjećaj da bih se distancirao od svega, a ni to nije ispravno – zaključio je nesretan otac ubojice.
Jens Breivik, čiji je sin Anders Breivik proračunato ubio 77 ljudi u Oslu i na otočiću Utoyi 2011. godine, za list Guardian priznao je da je u prvih nekoliko tjedana nakon tragedije razmišljao o tome da si oduzme život.
Gospodin Breivik je otkrio kako se 'riješio svih fizičkih dokaza' da je Anders njegov sin te da se nikada više neće vratiti u svoju domovinu jer tamo vlada percepcija da je on svojevrsno odgovoran za tragediju koju je Anders prouzrokovao.
Sue Klebold, majka jednog od napadača na rednu školu Columbine u Coloradu nikad se nije oporavila od činjenice što je njezino dijete učinilo.
Sad već davne 1999. godine, dvojica tinejdžera upala su u srednju školu i raznim eksplozivnim napravama ubila 12-ero učenika i profesora, prije no što su sami sebi oduzeli živote.
Gospođa Klebold, majka jednog od njih, izjavila je kako su joj 'bile potrebne godine da prihvati ono što joj je njezin sin ostavio iza sebe'.
- Nezamisliva okrutnost koju je Dylan pokazao u zadnjih trenucima svog života za mene je šokantno saznanje da sam cijeli život gledala u neko drugo dijete - izjavila je nesretna žena.
Profesor Solomon otkrio je da su gospođa i gospodin Klebold dugo vremena negirali istinu i vjerovali kako je njihov sin protiv svoje volje uveden u stravičan zločin. No, okrutnu istinu spoznali su u trenutku kada su otkrivene njegove suicidalne i agresivne video snimke.
- Ljudi su nas tad napadali i postavljali nam pitanja o tome kako nismo primijetili i kako nismo znali tko je naš sin. Ja svakodnevno već 20 godina i sama sebi postavljam ta pitanja – zaključila je majka 18-godišnjeg ubojice.