TONI POLITEO

KOLEKCIONAR I AUTOR LIKOVNIH MAPA 'Jugoslavija je imala jako dobar dizajn. Iskra je bila svjetska, Končar je radio pegle - svjetski'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 15.03.2020. u 21:08

Darko Tomaš / CROPIX

Mirjana Dugandžija i Toni Politeo

Prije par godina imao sam ideju o muzeju prezervativa, u kućici pokraj Muzeja za umjetnost i obrt, gdje su se prodavale novine. Japanci su ih pakirali u ljuske oraha, a češki su imali oblike ribiča, đavla, kaktusa...

Ovaj intervju nema pravog početka, a pogotovo nema kraja. Gdje je kraj kolekcionarskoj strasti? Eventualno može početi s “Joj, i ovo vam moram pokazati, i ovo... Ovo je katalog moje izložbe stakla... imat ću dogodine izložbu Inkerova porculana, a ove godine imam u Rijeci izložbu Disneyja... Dugo je putovala i po Japanu. Malo je tko shvatio tog Disneyja u nas, iz ‘Biserke’. To je prva tvornica Disneyja izvan Amerike, i to još u socijalističkom bloku. Rekao sam puno puta Boži Biškupiću - trebali smo zaustaviti uništenje...”.

Riječi su to Tonija Politea, kolekcionara i autora likovnih mapa. U njegovu smo studiju u Medulićevoj, prepunom umjetničkih predmeta, memorabilija, suvenira, svega što pasionirani kolekcionar može donijeti s Hrelića, ili buvljaka po cijelom svijetu i tko zna otkud sve.

- Meni je žao što kod nas nema sluha... - promrmlja, za sebe.

Za što?

- Ma... ja vam imam 12.000, a kad se probere ono najbolje, oko 8000 plastičnih predmeta iz doba Jugoslavije. Pa iz Poljske, Rusije, Češke... I uvijek mi je bio san otvoriti prvi muzej plastike u svijetu. Danas galerije ne funkcioniraju na nekom znatiželjnom nivou. Prije par godina imao sam ideju muzeja prezervativa... jooooj, pa to će svak’ doći da vidi! Zamislio sam takav muzej u Zagrebu, znate u onoj maloj kućici pokraj Muzeja za umjetnost i obrt, gdje su se prodavale novine i cigarete. S Durexom sam razgovarao, oni bi sponzorirali, zamislio sam da ulaznica bude upakirani prezervativ. Jednokratna ulaznica i jednokratna upotreba! Na par jezika. Ali...

Kakvih sve prezervativa imate?

- Imam neke još iz Prvoga svjetskog rata...

Ali, bilo ih je i davno prije!

- U arhivi Albertine postoji dokument koji spominje ‘paquet anglais’, tako nekako, gdje francuski kralj svome veleposlaniku u Londonu piše da mu nabavi tri tuceta ‘paquet anglais’. Radili su ih za Henrika VIII., od janjećeg crijeva, jer on je bio i zaražen, i pohotan... To je prvi zapis o prezervativu od janjećeg crijeva, pokojni prof. Ivan Lentić me na to upozorio.

Na svojim putovanjima sigurno ste vidjeli svakakvih.

- Zürich i Tokio, to su jedina dva grada na svijetu koja imaju trgovine koje se zovu Kondomania. Prezervativi iz cijelog svijeta. Češka je nekad radila male tuljke od plastike, a unutra bi bio prezervativ u obliku đavla, ribiča, kaktusa... Najinteresantniji su Japanci, oni bi precizno otvarali orah, vadili sadržaj, unutra stavili prezervativ i zalijepili.

To nisu bili prezervativi za trošiti, nego imaju likovnu i grafičku i kiparsku vrijednost. Sad tragam, recimo, za olimpijskim prezervativom. Olimpijska sela imaju u sobama prezervative, ali ja nemam nijedan... U Parizu sam naletio, u sklopu borbe protiv AIDS-a, na krasnu podlogu četiri puta četiri, na kojoj su bile prikazane kutije prezervativa, a najveći francuski slikari su svaku kutiju dizajnirali... prekrasno.

Možda biste vi znali... što da ja radim sa svojim cipelama? Tako, nekih 30 pari. Neke nisam nikad obula, sad me psihički opterećuju, pa i oštećuju... Sram me.

- Iz kojeg vremena?

Kasne 90-e.

- Šteta što nisu iz 60-ih, 70-ih, to bi vam na internetu, kao vintage, išlo bi kao ludo...

Pardon, tada sam još nosila plastične sandalice.

- Znate tko je skupljao fine, dječje, skupe nove cipele? Dječje cipelice u original kutijama? Warhol!

- Je, uvijek je bio... kinky, ovaj, osebujan. Ali, što da ja radim?

Jesu cipele firmirane?

- Naravno! Mladost-ludost...

- Nemojte tako. Cipelice, pogotovo štiklice, su sastavni dio lijepe garderobe, štiklice u sebi nosi muziku, jer se u njima pleše, erotiku, svečanost, ljubav, iz cipelica su pili šampanjac... A ja bih problem vaših cipela riješio tako da ih smjestim jednu do druge u rešetkastu veliku formu, koja bi bila odozada mat, ali osvijetljena! Svaki kvadrat bio bi posvećen jednom paru, u drugačijoj poziciji, kako se ljube, tuku, vole. To bi se napravilo na zidu, recimo pet vodoravno i šest okomito, to je najelegantnija forma. Pazite, to je već dva metra i nešto...

Prava instalacija...! No, što je s tom vašom izložbom stakla?

- To su stvari iz Inkera, iz 60-ih, prekrasne zdjele, vaze... Imam 170 eksponata. Dođe mi Saša Novković, znate fotografa Novkovića, ne? I polako to snimamo za katalog, a izložba će biti u Zaprešiću. A izložbu Jugoplastike imat ću u Splitu. A skupljao sam i Gorenje, Jugoplastiku, Meblo, Iskru... sve što je socijalistički dizajn. Jugoslavija je imala jako dobar dizajn. Iskra je bila svjetska, Končar je radio pegle - svjetski, a Mebl s Guzzinijem lustere - svjetske. Da ne govorim o Jugoplastici.

Većina je toga s Hrelića?

- Moglo bi se reći. Hrelić je poseban buvljak u Europi jer je imao predmete i sa Zapada i s Istoka. U Mađarskoj niste mogli naći njemački brijaći aparat Braun... A mi kao nesvrstana zemlja sve smo to imali, jer su ljudi putovali, a poslije smrti to se bacalo, i tako se našlo na Hreliću. Naročito nakon 90-ih, onda se Zagreb jako obnovio, kupovali su se stanovi za ambasade, trgovačka predstavništva, sve se praznilo i bacalo na Hrelić....

Tako, recimo, kompletno je bačena ostavština Branka Mikulića, jer njegov sin Zoran došao je živjeti u Zagreb.... Ja sam našao čestitku kojom mu na sarajevskoj Olimpijadi, jer je tada Mikulić bio gradonačelnik Sarajeva, osobno Fidel Castro čestita. Ali da se vratim na tu svoju ideju o muzeju plastike...

Možda ste malo preuranili s muzejom, ljudi se još toga dobro sjećaju pa ga ne doživljavaju kao muzej.

- On bi bio interesantan ne samo za turiste nego i za studente... Ali ovo što vidite oko nas je možda samo pet posto zbirke... jer imam nekoliko prostora po Zagrebu u kojima ih držim. Nisam nikada išao za tim da skupljam barbike, to je premasovno. Nego sam baš išao za tim da ono što je nestajalo pokušam spasiti. Recimo, s izložbe ‘Biserke’ u Japanu, njenog Paju Patka u mornarskom odijelu ja zovem Velazquezov Pajo Patak.

Znate zašto? Jer Velazquez, kad bi kod njega naručili portret, tražio je deset zlatnika, ako bi se vidjela ruka - 11, a obje ruke - 12 zlatnika. A ovom Paji Patku se ne vidi nijedna, drži ih iza leđa. Onda su napravili Šilju kauboja, Mickyja kao dječačića, u hlačama s hozntregerima... tih modela danas među onim što Disney proizvodi nigdje nema, to su bili samo ‘Biserkini’ modeli.

Mislite li da današnja djeca znaju tko je Pajo Patak, Micky Mouse?

- Ja sam sretan da moja unuka to zna. Danas su dječji junaci neki sasvim drugi.

Ali vi najviše pričate o Disneyju...

- Pa kako ne bih kad je najveći umjetnik 20. stoljeća! Napravio je nešto što cijeli svijet želi, voli, veseli... i bio je jako studiozan. Po svijetu je kupovao knjige da se inspirira za svoje likove.

Predmeti često iza sebe imaju zanimljive priče.

- Da, recimo, rezač za jaja. Nekad se u Europi puno proizvodio. Nije mi dao vrag mira, pitao sam se - zašto? Danas to skoro nijedno kućanstvo nema. U čemu je stvar? Vidite... nekad, naročito poslije rata, jaje je bilo skupo. Nije bilo farmi jaja, 100.000 na dan! I onda, kad bi se radio neki party, time bi se jaja rezala... posebno su to krasno radili Englezi. Pa kutije za putar... Ili - tko danas radi mlinac za kavu? Nitko. Danas se ni kava ne uzima kao sirovina, nego u patronama. Iskra, Gorenje i Končar su tu bili fenomenalni...

Tako da su neki predmeti promjenom prehrane jednostavno nestali. Moja unuka, kad je vidjela telefon, nije znala što je to. Ona zna samo za mobitel. Iskrin telefon, onaj tanki, dobio je devet svjetskih nagrada za dizajn, dok ga nisu Kinezi počeli masovno proizvoditi. Pa znate kakvi su bili dizajni za haube? Za fenove, pa ženski kompleti Philips za brijanje, manikiranje...? Sjajni!

Koja je najzanimljivija stvar koju ste pronašli?

- U plastici, u slikama, staklu...? Morao bih dobro promisliti. U Parizu sam na jednom tavanu našao kocku od pleksija. Debelih stranica, crveno-crnu, 60 kila tešku. Znao sam odmah da je to radio Jesus Soto, čuveni venecijanski umjetnik. Vlasnik je tražio 15 hiljada u markama... Dogovorili smo se da me kocka čeka. U međuvremenu zvao me naš poznati keramičar Hanibal Salvaro da idem s njim u Koreju. Vodili su nas domaćini po Seoulu, i, kažu, imamo jednu jako specijalnu stvar.

Vidimo mi, u jednoj dvorani, sa svjetlom samo na nju uperenim - kocka. I kažu, da, to je Soto. Postoje samo dvije na svijetu, ovu smo kupili od Denise Renee. Denise je pariška galeristica koja drži i naše umjetnike u svojoj galeriji na Boulevard de Saint-Germain. Kad smo se vratili u Hrvatsku, pozovem svoga prijatelja Peru Francuza iz Splita, Pero, hitno idemo u Pariz po kocku. Denise je bila oduševljena da sam baš ja kupio drugu kocku! Sada je kocka u Hektorovićevoj palači. To je baš svjetski eksponat.

Da, o palači moramo još pričati. A što ste zadnje dobro našli?

- Teško je reći, jer ja sam toliko opskrbljen, jedva još nađem neki zanimljiv predmet. Nekidan sam našao dvije lijepe zdjele od OKI-ja. To nije toliko likovno koliko je baštinski vrijedno.

Radite i s Borisom Bućanom...

- Radio sam mu prvu grafičku mapu. Donirao sam njegove plakate MoMA-i, na dnu svakoga navedena je ‘Zbirka Politeo’ kao donator. Bućan je najveći naš umjetnik poslije Klovića i Jurja Dalmatinca. Nije do kraja ovdje shvaćen. Njegova ‘Žar ptica’ je u svim svjetskim muzejima, i na naslovnoj stranici kataloga Victoria i Albert Museum.

Da, vi, naime, i izdajete grafičke mape.

- Sad radim novu mapu o Bertoltu Brechtu, volim to raditi. Tu su svjetski autori, Christo, Vedova... Lorcu, prije toga, radio sam više od sedam godina, a Brechta radim preko četiri. Trebat će mi još dvije-tri... Bit će to na kraju velika mapa. Brecht će imati oko 25 autora, Lorca je imao 50. Lorca mi je otvorio svjetska vrata, pa mi se umjetnici i sami javljaju.

Što je kolekcionarska strast?

- To je bolest. Suvremena arheologija. Morate imati vremena i novca. Ne govorim o ovima koji imaju velike novce i velike kuće i stanove pa im agenti kupuju po aukcijama. Ja imam tu bolest da skupljam baštinu iz svog mladenačkog vremena. I izdajem grafike.

Hoćete uspjeti sačuvati svoju zbirku?

- Nadao sam se da hoću, ali... nisam još vidio nekog 30- godišnjaka da ga zbirka plastike zanima. Prije devet godina dao sam molbu Zagrebu da mi daju neko suho skladište. Ništa. Jedino što mi preostaje jest muzej na internetu... Nedavno, bio sam zamislio da bi ove moje drvene avione, koje su oslikali umjetnici koje sam u životu upoznao, imam ih 250, instalirali na aerodromu, pod nazivom - Dobro došli u Hrvatsku, zemlju prvog letača u povijesti! Fausta Vrančića, dakako. Najprije su rekli da hoće, a onda, kao, ne mogu iz sigurnosnih razloga.

Malo ste djetinjasti?

- Uvijek! Kad se prestanete igrati, vi ste mrtav čovjek. Kad morate raditi za tanjur juhe, gotovi ste.

Što je s Trokutovom zbirkom?

- Ah, to je sad na sudu. Puno je zbirke propalo i puno je nestalo... meni je zbog toga jako žao, jer mi smo si bili jako dobri. Bio sam svjedok raspada mnogih zbirki, i zbirki mojih prijatelja koji su umrli, i po svijetu, kako idem po tim aukcijama pa vidim. To nikoga ne zanima, kao ni biblioteke. Moja kći je pametna, slikarica je, zna vrijednost toga... ali ima svoj život, što će ona s tim?

Cijeli ste život u kolekcionarstvu?

- Ne, radio sam za Interpublik, reklamnu agenciju. Imao sam galeriju u Hektorovićevu dvorcu, od 1976. prvu u Jugoslaviji, zahvaljujući Stipi Šuvaru. Sad je, nažalost, zatvorena. Onda sam počeo ići na svjetske sajmove, promovirao naše umjetnike, to je bio hazarderski posao. Kolekcionarstvo je nastalo kad sam počeo ići na Hrelić, primijetio sam Iskru, pa Gorenje, pa Končar, pa malo poljske telefone, Galeniku Beograd, Jugoplastiku...

Iz obitelji ste Hektorovića, nasljednik jako lijepog dvorca na Hvaru.

- Dijela dvorca. Više od 50 posto Hektorovićeva ribnjaka i dvorca. I pola vrta, i to mi je dovoljno. Kad odem, budem po par mjeseci. Od druge polovice osmog mjeseca. Sedmi i osmi to su gužve, vrućine, strašno... Sređujem tamo arhivu, borim se sa zemljišnim knjigama, to moji djedovi, pradjedovi ništa nisu sredili.

Pa vrt, pa čitam, dan je doduše kraći, onda, normalno, briškula... Onda dođe Veljko Barbieri sa svojim kuharskim umijećem... Tomić s vinima. Snalazimo se lijepo. Ja sam direktan nasljednik Hektorovića, samo što se prezime znalo promijeniti jer nije bilo muških nasljednika. Evo, i ja imam kćer Tatjanu, slikaricu, prezime - Politeo...

Znate Hektorovićevo književno djelo?

- Kako ne, ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’, to mu je najjače...!

Razumijete taj arhaični jezik?

- Ne ide mi baš.

Ivo Politeo, advokat koji je na sudu branio i Tita i Stepinca, vam je dalji rod?

- Jako, jako daleki. Iako su on i moj djed imali zajedničku kancelariju. Moji Politei su došli s Brača, a moja nona je govorila da su Buići s Lošinja. Baka mi je Buić... Jagoda Buić je isto naš rod. Otac mi je bio režiser, majka glumica, djed odvjetnik.

Od koga sklonost ka likovnom?

- To je defekt mog sluha, sve sam u životu upijao vizualno. Kao dijete sam dobio konjsku dozu Streptomicina pa su mi izgorjeli svi živci u ušima. Ja sam jedan od prvih đaka slavnog profesora Guberine u Suvagu.

Srećom, kolekcionarstvo opušta...

- I raduje. Bolje ići na Hrelić nego psihijatru.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo