Znate onaj osjećaj kad vam neki stranac izjavi kako voli vaš zavičaj? Koliko ste znatiželjni - zašto, kako - pa dobijete poticaj da ga informirate, ne bi li još više produbili tu ljubav koja vam je zajednička?
No s prof. dr. Sang Hun Kimom, Korejcem iz Seula, nije bilo kao s drugima, piše Slobodna Dalmacija. Tijekom ovog razgovora na štekatu Galerije umjetnina, uz cappuccino i bezdimne e-cigarete, postajalo je sve jasnije da on duhom boravi na ovim prostorima jako dugo. Štoviše, do trenutka kad smo se oprostili, već mi je bilo neugodno zbog moje europocentričnosti, jer me tek nešto malo knjiga i filmova spašava od totalnog nepoznavanja kulture zemlje iz koje potiče.
Dr. Kim kaže “da mu Hrvatska nedostaje kad je u Koreji” i da ne može reći je li mu draži Split ili Zagreb “kako se ne bi uvrijedili njegovi prijatelji”. Govori tečno naš jezik. Prevodi s hrvatskog na korejski i obrnuto, piše znanstvene članke, napravio je hrvatsko-korejski rječnik sa, za sad, 30 tisuća natuknica. Obišao je cijelu Hrvatsku. I svoju obitelj je “zarazio”, supruga mu također govori hrvatski jezik, piše Slobodna Dalmacija. Zahvaljujući njemu jednoga dana ćete spoznati da je upravo u Splitu Centar korejske kulture za sve države u susjedstvu, kao i to da ima sve više naših sugrađanina koji govore taj azijski jezik.
Dr. Kim je, dakle, boravio ovdje mjesec dana na splitskom Rezidencijalnom programu Udruge Kurs, filolog je s doktoratom iz južnoslavenske usmene književnosti. Šef je Odsjeka za južnoslavenske studije na Hankuk sveučilištu za strane studije, a radi se o 65 godina starom privatnom sveučilištu smještenom u Seulu i gradu satelitu Yong-inu. Ima 60 odjela na kojima se uči 53 jezika, a pohađa ga više od 27 tisuća studenata.
- Na mom odsjeku studenti uče hrvatski i srpski te po izboru makedonski i slovenski. Tu su još češki, slovački, poljski, rumunjski, mađarski. Naši studenti dolaze u Zagreb i Beograd na tečaj vaših jezika, bila je jedna studentica i ovdje u Splitu. Također, radim kao direktor Centra za komparativnu kulturu. Budući da nema tečaja hrvatskog jezika za naše studente u Splitu i Zagrebu, uzeo sam studijsku godinu da ga pokrenem ovdje, kao i Centar korejskog studija, što sam uspio na Filozofskom fakultetu.
Koliko Splićana uči korejski jezik?
- Ima više od 30 studenata, nisu samo iz Splita, ima ih i iz Zadra i Trogira. Oni su i srednjoškolci, nisu svi studenti. Za sad je to samo tečaj korejskog jezika, ali jednoga dana bit će pravi studij. Odsjek u Splitu! U Sloveniji imaju Odsjek za korejski jezik na Filozofskom, čak i poslijediplomski studij, a ja se nadam da će u Splitu biti Centar korejskog jezika za prostor cijele bivše Jugoslavije. Svake godine raste interes, otvaramo još grupa. Studentima predaju dvije žene, lektorica za korejski koju je poslalo naše sveučilište, Kim Hye-Ryeon, a s njom predaje i moja doktorandica Lee Kyoung-Lim.
Kako izgleda tečaj?
- Deset tjedana u svakom semestru. Sad imamo tri stupnja, početni, srednji, viši.
S tim znanjem u Koreji mogu čitati?
- Da, i sporazumijevati se. Godine 2018. aplicirao sam za financijsku potporu od jedne korejske fondacije, uspjeli smo je dobiti, pa u drugom mjesecu u Koreju šaljemo jednu studenticu na usavršavanje. Koliko se sjećam, zove se Paula, studentica je engleskog jezika na Filozofskom fakultetu.
Koliki je interes Korejaca za učenje hrvatskog jezika na vašem fakultetu?
- Interes je velik. Svake godine upišu se 34 studenata samo za srpski i hrvatski jezik u Seulu. Naš odsjek je jedini u Aziji, mislim da je po veličini treći u svijetu - nakon Beograda i Moskve.
Razlozi su poslovni?
- Da, neki se poslije fakulteta zapošljavaju u korejskom veleposlanstvu u Zagrebu i Beogradu, neki se bave biznisom u velikim tvrtkama, kao što su Samsung, LG ili Hyundai.
Kako ste vi uopće u desetmilijunskom Seulu pronašli hrvatski i srpski jezik i odlučili ga studirati, naučiti?
- Gledao sam film 'Otac na službenom putu' Emira Kusturice i taj mi se film svidio. I glazba u filmu, tako sam se odlučio.
?!
- Studij tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika u Seulu počeo sam 1988. godine, no nije bilo niti jednog profesora iz Hrvatske, samo iz Novog Sada. Profesor Mirko Radenković došao je iz Pariza i držao predavanja. Nakon fakulteta, htio sam nastaviti obrazovanje na poslijediplomskim i doktorskim studijima, ali je ovdje bio rat. Tako sam 1994. godine odlučio ići u Pariz. Upisao sam poslijediplomski na Sorboni. Onda sam otišao u Beograd kupiti neke knjige. Grad mi se svidio, svidjeli su mi se ljudi i tako sam se predomislio i ostao. Magistrirao sam i 2001. doktorirao u Beogradu. Vidite, profesor Radenković mi je dao jednu kasetu s glazbom jer tad još nije bilo CD-ova, koju sam slušao na obaveznom služenju vojnog roka od 30 mjeseci. Slušao sam, a nisam znao tko pjeva, sviđala mi se ta glazba. U Beogradu na ulici sam čuo tu pjesmu i saznao njezin naziv - 'Snijeg', a pjeva je Rade Šerbedžija.
Sang Hun Kim
Kad ste učili hrvatski, što vam je bio najveći izazov?
- Padeži su najteži. Osjećam da koliko god da ga učim, jezik je i dalje težak. I ima više riječi nego srpski, mislim.
Sinonima?
- Imate puno dijalekata.
Kako ste savladali jezičnu razliku između Zagreba i Splita?
- Intonacija i naglasak su drukčiji. S riječima također nije lako.
Imate li neku omiljenu glazbu na našem jeziku?
- Kad pišem ili kad pijem kavu, pustim rock grupe sedamdesetih i osamdesetih godina, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Bijelo dugme, pa Olivera Dragojevića, njega obožavam - e, da, on je iz Splita!
Napisali ste knjige o usmenoj književnosti u istočnoj Europi, kao i o narodnim pjesmama, istraživali ste mitologije. Ima li u tom području poveznica s vašom kulturom?
- Ima ih puno. Ovaj prostor na Balkanu ima dugu tradiciju narodnih pjevanja i narodnih pričanja, a tako i Sjeverna i Južna Koreja imaju svoju narodnu književnost. Postoje bliskosti između naroda, ali mi znanstvenici tvrdimo da ona postoji svugdje u svijetu. Gdje god je čovjek. Svi narodi imaju zajedničku točku u tom polju.
Kako ste doživjeli naše mitološke junake?
- Preveo sam na korejski dvije knjige, 'Jugoslavenske pripovijetke' i 'Jugoslavenske narodne pjesme', uključujući lirsku i epsku pjesmu. Mene zanimaju narodni junaci, kao što je vitez Marko Kraljević i brat mu Andrijaš. I pjesnik Petar Hektorović ih je spominjao ('U Ribanju i ribarskom prigovaranju', op.a.). Sve su to varijante kakve se mogu naći svuda na Balkanu, u Srbiji, Bosni, kod Rumunja i Bugara.
Pisali ste i o Ivi Andriću, njegovoj recepciji u postjugoslavenskim državama. Kakvo je vaše mišljenje?
- Što da vam kažem? Sigurno znate sve o Andriću. U Ljubljani, u 'Slavističnoj reviji', publicirao sam o njegovu nacionalnom identitetu, privlači me tema je li on srpski, hrvatski ili bosanski pisac. Takvi slučajevi postoje svugdje u svijetu, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i Koreji. Kao što znate, 1950. godine imali smo rat i podijeljeni smo na dvije Koreje. Neki pisci su prešli iz Južne Koreje u Sjevernu, a neki iz Sjeverne u Južnu. U ovom trenutku, kako ih možemo definirati? Je li taj pisac južnokorejski ili sjevernokorejski? Mislim da to nije ni važno. Je li to hrvatska, srpska ili bosanska književnost? Kad govorimo o svjetskoj književnosti, globalizaciji, takvi su pisci važni jer su svjetsko blago. Na taj način gledam i Ivu Andrića.
Na koji način usmena književnost opstaje u suvremenoj Koreji?
- Stari ljudi koji su mogli pričati narodne pripovijetke ili pjevati narodne pjesme su umrli. U odnosu na prošlost, malo ih je. Zato sve to što oni znaju treba sakupljati u knjigama, pa to preraditi u druge medije: operu, dramu, televizijske spotove i tako dalje. Kako bi živjelo i danas.
Što trenutno prevodite?
- Juricu Pavičića, 'Ženu s drugog kata'. Ove godine planiramo ovdje književnu večer korejskih i hrvatskih pisaca. Prevodim korejske romane na hrvatski jezik, zajedno s prof. dr. Borisom Škvorcem. Znate li za roman 'Vegetarijanka'?
Da, to je bio veliki književni hit.
- I ta spisateljica će doći u Split, Han Kang (dobitnica Bookerove nagrade, op.a.). U planu mi je napisati 'Povijest hrvatske književnosti 19. st.'. Moja uža specijalnost je narodna književnost i pjesma 19. stoljeća Hrvatske i Srbije. Volim Stanka Vraza, Dimitrija Demetra i Petra Preradovića. Ali najviše mi se sviđa Tin Ujević, njegove pjesme su fantastične. Mira Gavrana sam upoznao u Zagrebu, njegove drame ću također prevesti na korejski.
Kako ste iskoristili vrijeme na splitskoj Rezidenciji?
- Pripremamo jednu konferenciju u četvrtom mjesecu, kojom projektiramo budući Centar korejskih studija. Tema konferencije je 'Silk Roads: Cross Cultural Studies and the Future', s tri sekcije: jedna je za komparativnu kulturu, druga komparativne medije, a treća komparativni jezik i književnost. Iz Koreje dolazi u Split 15 profesora koji će održati predavanja. Tijekom konferencije izići će časopis 'Cross Cultural Studies', neki su korejski profesori napisali članke o našem folkloru, književnosti i drugom. Konferencija će trajati dva dana, 23.-24. travnja, a čitav tjedan planiramo Korejski filmski tjedan u Kinoteci. Jeste li gledali 'Parazita'?
Sang Hun Kim
Da, upravo igra u Kinoteci.
- Ok, bit će i taj film. Doći će redatelj Yook Sang-Hyo, korejski veleposlanik, razne delegacije i predstavnik jedne fondacije, a ja ću to sve operacionalizirati. Moram reći, ovo je sjajan rezidencijalni program. Nisam do sad ovakav vidio, prvi mi je put, ali to je velika stvar za znanstvenike i prevoditelje. To mnogo znači.
Imate puno različitih interesa, ostavljate dojam da ste dosta zauzeti.
- Snimao sam i film, eksperimentalni. Dan Oki, profesor s Akademije Slobodan Jokić, poslao mi je scenarij, po kojem sam igrao Korejca, turista u Splitu. Film će biti gotov u petom mjesecu. Rekao mi je da će aplicirati za Busani međunarodni festival filma u Koreji (inače, imaju ih čak četrdesetak, op.a.). Mogao bih biti filmska zvijezda! Ja volim napraviti posao. I završiti ga, to mi je životni zadatak.
Lijepo, no mi južnjaci poštujemo i lijenost, fjaku.
- Iz moje perspektive, vi ste stručniji nego Korejci, imate više stručnjaka u raznim područjima. Nije loše biti lijen! Kad dođu turisti iz Koreje, njima je važno samo koliko su zemalja prošli, da što više vide u malo vremena. Tako sam i ja, kad sam došao 2017. godine, htio svuda otići. Od Istre do Cavtata, sve sam prošao. Slavoniju, sve. Ali, nakon godinu dana, bio sam tjedan dana na Hvaru i Visu s obitelji. Ležao sam na plaži, sunčali smo se i to je bilo puno važnije nego lutanje okolo.
Vaša obitelj voli dolaziti ovdje?
- Da, i kći i sin. Kći je išla godinu dana tu na Akademiju za film, a sad je u Koreji, upisala je korejsko sveučilište za film. Sin mi je išao u Američku školu u Zagrebu, jer u Splitu nije bilo međunarodne škole. Znao je samo engleski, tako da smo morali u Zagreb, iako sam ja htio doći u Split. Moja žena je završila poslijediplomski na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu, a onda je godinu i pol dana učila hrvatski jezik.
Pa vi ste ovdje ko domaći.
- Ja se tako osjećam.