ČELIČNA VOLJA

LAGANI PAD S MOTORA PRETVORIO SE U NOĆNU MORU Nakon 40 dana u komi mladi Solinjanin probudio se kao 16-godišnjak: 'Trener me zove Tarzan'

    AUTOR:
    • Jelena Vrcelj

  • OBJAVLJENO:
  • 11.10.2019. u 21:18

Duje Klarić/ Hanza Media

 

O prometnim nesrećama imamo priliku čitati svakoga dana. O stravičnima u kojima su se ugasili životi, o onima koje su izazvale prometni kolaps i zagužvale grad i magistralu. O posljedicama s kojima žive njihovi akteri piše se nešto manje. One su protagonista ove priče prisilile da preokrene život naopačke i da bude sretan što uopće ima priliku to činiti, piše Slobodna Dalmacija.

Bio je Badnjak 2017. i Hrvoje se vraćao s Pujanki, gdje i danas stanuje njegova tadašnja cura, kući u Solin. Razmijenili su darove, dala mu je sat, koji nam tijekom razgovora ponosno pokazuje na ruci, dogovorili su se kako će sutradan zajedno provesti Božić.

Njegovi su doma privodili ručak kraju kad su primili poziv. Bilo je prošlo 14 sati, s druge strane linije bio je Hrvoje. Rekao je ocu da je doživio nesreću, da će morati u bolnicu.

Nešto bljeđi nego inače, tata Siniša priopćio je supruzi Mladenki što se zbilo. Ona je, kaže, pretpostavila kako će Božić dočekati na Hitnoj, čekajući da njihov sin dočeka snimanje svega što je slomio. Ručak se u glavi već ohladio, treba javiti Hrvojevu bratu i njegovoj supruzi – a taman su bili dobili bebu, dvanaest dana je imala – što se dogodilo.

Hrvojevi roditelji došli su na mjesto nesreće, nešto malo dalje ispod crkve na Pujankama, ispod parkirališta prema "Pauku". Dočekala ih je policija s kratkom viješću da je njihov sin hitno prevezen u bolnicu. Hrvoje je bio na motociklu, naletio je na osobni automobil koji je bio u potrazi za parkingom u kvartu koji vapi za njim. Izlazio je u rikverc, sve se dogodilo u trenu.

No na Hitnoj – šok. "Šest doza krvi", prve su riječi koje su roditelji čuli ulazeći u hodnik Hitne pomoći KBC-a Split. Liječnici se bore za Hrvojev život.

Prije nesreće

Hrvoje Živaljić 26-godišnjak je koji je odrastao u Solinu. Tamo je završio osnovnu školu, u Splitu Obrtno-tehničku, a radio je u Autokući "Kovačić" kao autolakirer. Stalno je bio u poslu, živio je sto na sat.

Posao je bio njegova strast – većinu dana proveo bi u garaži, radeći, a to mu nikada nije predstavljalo problem. Njegova nam majka kaže da je Hrvoje bio naviknuo svoje tijelo na fizičku iscrpljenost, da je spavao po šest sati, trenirao, izlazio. S djevojkom Andreom i prijateljima provodio je dane, pio kavu, išao na gostovanja Hajduka – to mu je bilo najdraže.

Privatni album/Slobodna Dalmacija
 

Poslije nesreće

Hrvoje je bio pri svijesti kad je pao. Automobil ga je odbacio u stupiće pokraj ceste i u padu se ozbiljno ozlijedio, ali, srećom, ne i glavu. Tehničaru i medicinskoj sestri u vozilu Hitne pomoći požalio se da ga boli u prsima i u tom trenutku izgubio je svijest.

– Operacija je trajala pet i pol sati i bilo je to spašavanje golog života. Imali smo sreću što je dežuran bio doktor Josip Bekavac – kaže Hrvojeva majka Mladenka, i danas potresena.

Zahvalna je na načinu kojim su njezina sina dočekali u splitskoj bolnici.

– Imao je teške unutarnje ozljede, slezenu su morali izvaditi, kao i slijepo crijevo. Nagnječena mu je bila gušterača, oba plućna krila, rebra... Lijeva noga od kuka dolje bila je potpuno slomljena, a donji dio potkoljenice završio je u vanjskom prijelomu. Desni kuk bio je potpuno slomljen, bedrena kost također, kao i stopalo – nabraja Mladenka.

Otkad je primila poziv do trenutka kad je doznala crne prognoze prošlo je svega pola sata. Hoće li njezin sin preživjeti, hoće li se ponovno osoviti na noge...?

– Operacija je bila komplicirana, a ni nakon nje nismo dobili nikakve prognoze, doktor je rekao da moraju čekati da prođe 48 sati. Stavili su ga u induciranu komu, a noge u fiksatore – kaže.

Izgledalo je jako loše. No, nakon što su najgori sati prošli, uslijedio je novi problem.

Privatni album/Slobodna Dalmacija
 

Točkice na ramenu

– Dok je Hrvoje bio na Jedinici intenzivnog liječenja, primijetili smo točkice po njegovu ramenu, a liječnici su zaključili da je to mogući indikator masne embolije. Objasnili su nam to ovako: masnoća iz bedrenih kostiju zablokirala je mozak. Može zauvijek ostati biljka, a može se i u potpunosti oporaviti… – prisjeća se majka.

Ono što je u početku izgledalo kao lagani pad s motocikla pretvorilo se u noćnu moru. Od ozljeda, operacije duge pet sati, inducirane kome i potom padanja u pravu komu, masne embolije i sepse, Hrvoje je prošao otprilike sve. A s njim i njegova obitelj.

Gospođa Mladenka govori kako Hrvoje u to vrijeme (bila je sredina siječnja, blagdani su prohujali) uopće nije reagirao na podražaje. Većinu siječnja 2018. godine proveo je u komi – iako su mu oči bile otvorene, ničim drugima nije davao do znanja da je uopće prisutan.

Nije reagirao ni na što, pa ni na utakmice koje su mu puštali na televiziji u njegovoj bolničkoj sobi. Djevojka Andrea, roditelji, brat Tomislav s obitelji, kolege i prijatelji prolazili su kroz sobu u nevjerici. Nitko nije očekivao takvo što. Unatoč tome, poznajući Hrvoja, vodili su se principom koji nazivaju "samo pozitiva".

Privatni album/Slobodna Dalmacija
 

Puštali mu pjesme, pričali, plesali

Slušali su radio, puštali mu pjesme, pričali priče, smijali se i plesali oko njega – živjeli kao i dotad. Kažu da su na odjelu mislili da je u sobi nesretnog momka hrpa luđaka. Oni oko njega plešu, a tko zna hoće li on ikada ponovno stati na noge...

Operacija bedrenih kostiju, naime, bila je ona kritična. Doktor Bekavac odgađao ju je s obzirom na stanje svoga pacijenta, no ohrabrivao je obitelj riječima: "To su moje noge, kažem vam, on će po njima šetati!"

Nakon dvije iscrpljujuće operacije, od kojih je jedna trajala sedam i pol sati, uslijedile su one donjeg dijela noge i ruke.

Prvi znakovi života

Prvog dana veljače Hrvoje je pokazao prve znakove novog života. No, kad se probudio, šokirao je sve oko sebe – bio je uvjeren da mu je 16 godina, život nakon toga nije postojao.

– Vratio sam se u najljepše razdoblje – smije se danas.

Zanimljivo, u to se vrijeme sjećao da ima posao, ali kolege na prvu nije prepoznao, kao ni šefa koji mu je došao u posjet. S prijateljima nikad nije imao sličnih problema.

– CT je pokazao posljedice na mozgu. A opet, kako je moglo biti, bilo je dobro – objašnjava majka.

Uslijedio je put u toplice. Vožnja sanitetskim prijevozom, po autocesti mjestimično zatvorenoj zbog snijega, bila je, prisjeća se Hrvoje, mučna. Ni tamo mu nije bilo ništa lakše, dočekao ga je snijeg, druga klima, nepoznati ljudi. I tek nada da će se prognoze doktora Bekavca obistiniti, da će ponovno stati na noge i oporaviti se.

Mama Mladenka kaže da je tada osjetila snagu molitve.

Duje Klarić/ Hanza Media
 

'Dok sam ja tu, ima da prohodaš!'

I prilagodba je bila teška. Nova sredina, rehabilitacijske vježbe, prvo hranjenje na usta, učenje svake, pa i najjednostavnije radnje iznova. Hrvoje, međutim, nikako nije mogao stati na noge. Unatoč tome što je operacija prošla uspješno, prognoze još uvijek nisu bile dobre.

Tada je na staž u toplice stigla fizioterapeutkinja Lea, koje se i mama Mladenka i Hrvoje prisjećaju sa smiješkom. I danas se čuju, baš su je sinoć zvali… Pružila mu je nevjerojatnu podršku i "injekciju" optimizma kad mu je najviše trebala.

"Dok sam ja tu, ima da prohodaš!", najavila je još na prvoj terapiji Lea Hrvoju. Koliko god im tada takav scenarij izgledao nemoguć, tako je i bilo.

A ono što ga je dodatno poguralo, u svakome pogledu, soba je broj 71. Uspomene koje je iz nje ponio čuvat će cijeli život. Tu su se stvorila prijateljstva koja će trajati čitav život, tu je zaboravio na nesreću i počeo živjeti nova iskustva.

Za pronalazak svjetla u mraku bili su zaslužni Hrvojevi cimeri, Karlo, 25-godišnjak iz Splita koji je u Krapini također završio na oporavku od prometne nesreće, kao i Zagrepčani Antonio i Marcel. Nekim čudom, svi su isto godište. Marcela je udario vlak, Antonio se autom zabio u stablo. Svi su ostali živi. I našli se u istoj sobi da počnu živjeti iz početka.

Neven, 31-godišnjak iz Pule, "prijavio" se nešto kasnije. Zbog cure su ga pretukli u kafiću. Natukli su mu glavu, kaže Hrvoje.

Bio je tu i Zoran, koji je nekoliko dana prije nego što je završen ovaj tekst, nažalost, preminuo.

Svi su bili zajedno, razgovaralo se o svemu, samo ne o bolestima. Bilo je to nepisano pravilo.

Prvo pranje zubi

– Prvo pranje zubi bilo je užasno – prisjeća se Hrvoje.

Vježbe s logopetkinjom Sanjom u početku su također bile svakodnevna borba. Ipak, noge su ga najviše mučile. Htio je što prije početi ponovno samostalno hodati.

Andrein šal Hajduka poviše kreveta i Karlov pozitivan stav, količina smijeha koja je njihovu sobu pretvorila u sobu dobro raspoloženih cimera, a ne pacijenata na oporavku, davali su mu iz dana u dan nadu u oporavak. Dijelili su sve, od kroasana do tajni, razgovarali i navikavali se jedan na drugog. Osjetili su dio onog vanjskog života za kojim su toliko čeznuli.

– Slušao sam Vivaldija. Volim klasiku, volio sam je i prije, ali poslije nesreće ta me je glazba nekako posebno opuštala – govori nam Hrvoje.

Vivaldijeve violine navečer su znale odzvanjati čitavim katom i buditi dežurne sestre. U sobi 71, međutim, nitko se nije bunio.

Zbog sporadičnog grintanja oko nekih vježbi, Hrvoja su zaposlenici od milja prozvali "linim Dalmatincem". Koji je i dalje bio uvjeren da će kad-tad stati na obje noge.

Pitamo ga je li mu ikada prošlo kroz glavu da se nešto može zakomplicirati, je li razmišljao o "crnim scenarijima".

– Nikada. Stvarno nisam. Znao sam da ću stati na noge, da ću opet trenirati – odgovara.

Krajem srpnja, na oduševljenje i šok dežurnih "na katu", Hrvoje se popeo na veliku hodalicu i prvi put nakon nesreće oslonio se na svoje noge. Dani su nakon toga prolazili u znaku šetnji na štakama u prirodi, s majkom i Andreom.

Duje Klarić/ Hanza Media
 

Povratak kući

Iz sobe 71 odjavio se u prvim danima studenog. U splitskim je toplicama nastavio vježbe, da bi sredinom studenog već stajao na nogama, koristeći samo jednu štaku. Bio je, očekivano, nestabilan, ali, na iznenađenje mnogih, oporavljen.

Prvo što je učinio nakon povratka kući – otišao je na Bačvice prošetati po plićaku.

U moru, bez štaka, korak po korak, Hrvoje se konačno osjećao kao "onaj stari". Kaže da će taj sunčani dan pamtiti dok je živ.

Iako je u međuvremenu "puklo" s Andreom, a čekala ga je i integracija natrag u društvo, kaže kako mu je taj period bio poseban.

Treninzi s medicinkom u dvoru su ga, dodaje, preporodili.

– Morao sam ojačati mišiće, jer sam se osjećao kao da to nisam bio ja… – tvrdi.

Danas

Gledajući fotografije koje nam pokazuje, u potpunosti ga razumijemo. Iz njih iščitavamo sve što nam Hrvoje nije ispričao, ne jer nije htio, nego jer mu optimizam brani. Bitno je ono što je pomoglo, a teškoće dođu i prođu, kaže.

– To je bio splet svega pomalo – kaže nam.

– Najvažniji su treninzi, ma ustvari, samo treninzi! Stalno sam se gibao. Dizanje medicinke, utega, šetnja, danas i trčanje na traci... I vjera u sebe i svoje sposobnosti. Treba samo misliti pozitivno... – kaže pomalo zbunjeno.

Majka Mladenka dodaje kako su ga stalno uspoređivali s bivšim hajdukovcem Dragom Gabrićem, koji je preživio tešku prometnu nesreću i vratio se nogometu iako su samo rijetki vjerovali u to.

– Doktorica je rekla da je samo čudo što je Hrvoje ostao živ, što nije iskrvario. A meni je čudo što danas trči po Marjanu – ponosno će majka.

Hrvoje dodaje kako je za sve zaslužna ekipa iz teretane. Već na prvome treningu znao je da je "to to".

– Treniram tamo tri puta tjedno. Kombiniramo vježbe snage, trčanje na traci i ono što mi je na samome početku najviše pomoglo – vježbanje uz elektrostimulaciju mišića. Sve odrađujem uz svojeg trenera Ivicu Bančića, koji me potiče iz dana u dan – kaže.

Zove me Tarzan

– Zove me Tarzan, nemam pojma zašto. Kaže da sam i sada jak, ali da mogu i puno više nego što sam dosad napravio, i ja mu vjerujem. Iz dana u dan sve se više osjećam kao stari ja, oduševi me kad vidim da mogu nešto što prije dva dana nisam mogao – dodaje.

A tu su i druženja. Baš kao i u sobi 71, dašak optimizma koji crpi iz ekipe koja poput njega dolazi na treninge neprocjenjiv je dar koji ponese kući sa svakog treninga. Grupno su odradili i utrku "Wings for Life" u Zadru, marjanske staze već su dobro utabali... Od mladića kojemu prognoze ponovnog šetanja nisu bile najnaklonjenije, Hrvoje je došao do pravog trkača.

– Idemo na izlete, planinarenja. Zadnje smo bili na Paklenici. Moram reć da nije bilo lagano... Ali guštam, ljudi su mi tamo velika podrška – objašnjava nam.

Sve se nadovezalo jedno na drugo, ponavlja Hrvoje prije nego što žuri preparkirati auto. U nizu onih pred kafićem u Solinu u koji smo stigli poslušati ovu priču, našao se i njegov, pa su se svi bratski pomaknuli kako bi kamion mogao proći.

– Upisao je dodatnih deset sati, instruktor je rekao da je spreman – odgovara Mladenka na pitanje koje i nismo izravno postavili.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo