Sa svojih 78 godina legendarni glumac Boris Miholjević ima energije, duha i šarma na kojem bi mu pozavidjeli i dvostruko mlađi kolege, a svojom iznimnom duhovitošću posljednjih mjeseci uveseljava osoblje i štićenike staračkog doma u Klaićevoj. Za njega nema tabu teme, bilo da se radi o propalom braku, ovisnosti o alkoholu, estetskim zahvatima, a i dandanas bi se, kaže, bez problema skinuo na sceni.
Pridjev avangardan pristaje mu jednako kao i onog dana kad je iz rodne Petrinje stigao na studij u Zagreb, tada ni ne sluteći da će zapravo postati glumac. Trenutno igra u komediji “Detroit” kao gostujući glumac, a iako je dugo izbivao s kazališnih dasaka, pokazao se izdržljivijim od ostalih kolega.
- Vjerojatno mnogi misle da sam pokojni jer više od deset godina nisam bio na sceni, pa trebam jedan period privikavanja jer sam se osjećao kao početnik. To su sve mladi glumci, njima je zgodno. Ali, mladi glumci, pa padaju. Ja još nisam pao, Ksenija Marinković je i ne može hodati - odmah je razjasnio na početku razgovora, no svoju ulogu je odbio opisati.
- Uloga je simpa. Kad bih rekao standardno, to nije to. Šofer ubojica, leš u bazenu, onda Hitchcocka ne trebaš ni gledati. Tako neka ostane i ‘Detroit’ - objasnio je.
Gimnaziju je završio u Sisku, a očev uvjet da mora imati sve petice ako ne želi ići za mesara, strogo je poštovao, pa je nakon srednje škole u Zagrebu upisao jugoslavensku književnost i talijanski. U velikom se gradu vrlo brzo snašao.
Nela Eržišnik
- Išao sam tada na Likovnu akademiju. Lijepo sjediš gol, miran si i dobiješ novce. To je jedna od prvih zarada. Nikad nisam imao problem sa skidanjem. Iz novina imam tekst s naslovom: ‘Glumac se sa 66 godina skinuo gol na sceni HNK’. Šta se imaš sramit? Znate ono: ‘Samo ako je za potrebe scene...’. Pa nije za potrebe mljekarstva - naglašava kroz smijeh.
Gol je bio i u spotu Damira Urbana.
- Urban je bio tamo i stara flundra je to iskoristila. Nikad nisam vidio spot, ali me strpao golog u lift - dodaje na svoj osebujan način.
Kako je kao student živio preko puta Kinoteke, dnevno bi, kaže, pogledao po dva, tri filma, a malo-pomalo gluma se sama nametnula.
- Kad sam bio na trećoj godini, pričalo se da su u modi studenti glume i arhitekture. Nisam ja ništa znao, ali sam odlučio ići na glumu. Sam sam pripremio dva monologa, tri pjesme. Za razliku od sada, imao sam puno rudlave kose i djedov samtasti kaput, ali sam dobro i govorio. Prošao sam i dobio Gavellinu stipendiju. Tad sam otkrio da je to posao koji sam oduvijek volio, samo ga nisam znao. Mi smo u Petrinji samo jednom gledali Nelu Eržišnik i probušili joj gume od auta od oduševljenja - prisjeća se. Iako je u to vrijeme takvo nešto bilo nečuveno za mladog glumca, odbio je nakon Akademije angažman u HNK jer mu se uloga nije svidjela. No, Gavella ga je dočekala raširenih ruku, pa je u tom kazalištu ostao idućih 30 godina.
Bik i mesar
- Ja sam ustvari htio ići u Zadar jer mi je prekrasan. Dobro da nisam jer su se dvije godine nakon toga raspali. Nema glume bez velikog grada, nek’ priča tko god šta hoće. Možda prepotentno, ali iza toga stojim. Mislio sam jedno vrijeme, prije angažmana, da ću biti spiker. U Petrinji sam spikirao na jednoj radiostanici koja se zvala ‘Zvučna i radio stanica’. I jednu nedjelju vodimo kolegica i ja emisiju po željama, kad upada trokrilni ormar, mesar, glava bez vrata i viče: ‘Prekidaj tu pizdariju! Iskočio je bik iz kamiona! Kaži da se ljudi sklanjaju!’. Ni danas mi nije jasno kako sam rekao da ‘bik harači po Petrinji i da molim da se šetači sklone u haustore i veže’. Ni danas ne znam što je veža, ali izgledalo mi je jako otmjeno. Na kraju su bika ulovili u dućanu od Bate, vidio se u izlogu, probio unutra i tu su ga upucali - ispričao je u dahu.
Akademija je bila mjesto gdje je upoznao i svoju bivšu suprugu, također veliku glumicu Lelu Margitić.
- Bili smo zajedno u klasi i oboje smo dobro kotirali i igrali. Ja sam dobio od Gavelle stipendiju, a nju je zvala Komedija. Bili smo dobri kolege. Ona je imala svoju ljubav, i ja isto. U to vrijeme je bilo moderno da mladi glumac bude s malo starijom glumicom. Ne znam jel’ danas ta i živa. Jedan dan smo se sreli, ona je bila loše volje i otišli smo nešto popiti i tako je počelo. Brzo smo se oženili i živjeli sretno 25 godina. Onda sam shvatio da ja više nisam za to. Kad ti nešto prestane biti lijepo, glupo je nastaviti. Znam parova koji ne razgovaraju, a izađu van ispod ruke da ih se vidi. Ja nisam taj tip. Lijepo smo se rastali. Taman smo igrali ‘Ljubavna pisma’ i sjeli, otišli i odglumili. Nije to tako hladno kako ja sad pričam. Bila su tu i djeca, međutim bila su velika, shvatila su. Istina, odbili su se od mene, ali sad smo sve vratili natrag. Mislim da Lela i ja nikad nismo bili tako dobri kao sad - tvrdi glumac.
Nikada nije tajio kako je oduvijek volio tulumariti, a priznaje i da se u jednom trenu razuzdani život oteo kontroli.
- Kad smo se Lela i ja upoznavali, rekao sam da je kod mene čaša uvijek na stolu. Tog sam se držao i Lela je to poštovala. Volio sam strašno tulumariti. Takav tip. Ništa to nije štetilo dok nije došlo doba kad sam na gostovanju u Ljubljani tako potegnuo da sam frfljao tekst. I onda me uhvatio sram od samog sebe. I rekao sam si: ‘Ideš se ti liječiti’. Tri puta je bilo neuspješno kod Sestara milosrdnica. Nisu mi se smilovale. Nije išlo, a već sam bio u mirovini. Samo sam jedan dan rekao: ‘Pa danas nisi ništa popio’. I dan po dan i sad sam u sedmoj godini. Ne znam reći kako sam uspio, možda sam se prestrašio jer sam bio star. Liječnicima sam govorio da sam dvojna osoba, a oni su govorili da sam cuger. U vama čuči to, kao vrag. Malo odškrineš vrata, i već si pijan. Ja se kao dijete bojim, ali ne smeta mi da netko pije pored mene. Mogu vam reći da ne zamjeram ljudima koji piju. Mnogi talenti su se upropastili jer je čaša počela njima vladati, a mnogi su i pokojni - naglasio je.
Iako rijetki o tome otvoreno pričaju, Miholjević nikad nije skrivao da se podvrgnuo estetskim zahvatima.
- Već sam se dogovorio za operaciju, samo sam došao pijan pa me taj dan nije mogao operirati. Uši sam prepravljao. Kosa je počela bježat i odmah je trebala priprema, da ne izgledam k’o slonić Dumbo. Otišao sam doktoru na socijalno i rekao da samo zalijepi. Jedno mi se uho onda odlijepilo. Lela je rekla da sam lud i otišla s djecom na more. Ja sam najavio da ću doći s novim ušima. I došao sam, ali nisam slušao doktora. Zaronio sam i jedno se otkvačilo. Tu smo se i sprijateljili, pa sam tražio i da mi malo podigne kapke - prepričava.
Unatoč bogatoj karijeri u svim medijima, kamera mu je oduvijek bila najdraža.
- Kamera mi je milina. Prvo, možeš ponavljati, drugo, ležerno je. Snimao sam ‘Gospu’ i nekako se sprijateljio s Martinom Sheenom, koji mi je jako simpa. Ma glumci su, posebno alkoholičari u 90 posto, dobri ljudi. On kaže da si svake godine uredi da ima jednu predstavu na Broadwayu jer ga kazališne daske vrate u normalu. To je točno. Ako si samo na kameri, izgubiš kondiciju. Nemaš što dva sata pričati. Snimiš pet, šest rečenica, pa naučiš nove. A kad se otvori zastor, snalazi se braco - napominje glumac.
A među stotinama uloga najdraže su mu one na kojima je, uvjetno rečeno, zabrljao. Tako mu je u Gavelli u Shakespeareovoj drami “Na tri kralja” pukao glas u ključnoj rečenici. Uloga u seriji “Fiškala” upečatljiva mu je po tome što je njegov otac prvi put bio ponosan na sina glumca, a pamti i prvu kratku rolu u filmu za vrijeme studija.
- Na drugoj godini Akademije još se nije smjelo glumiti, ali na satu mačevanja me zamijetila ekipa iz jedne koprodukcije. Profesor je pitao rektora i dobio sam dozvolu da glumim. Rekao mi je da imam lagani zadatak - gusara. Ne može se opisati taj ushit. Upravo ne vjeruješ. Tu sam prvi put primijetio da su kolege malo ljubomorne. Dođem ja na Velesajam, svezali mi okove, imaš hrpu gusara, u kabini leži vlasnik tog broda i samo trebam doći lagano ga lupiti po vratu. On padne u nesvijest i dalje snimaju pravi glumci. Ja sam se toliko nabrijao, a trenirao sam dugo karate, da kad sam starog potegnuo po žilama, on se samo izvrnuo. Viče režiser: ‘Ubi glumca!’. Skoro su izbili međudržavni sporovi. Očekivao je lažni udarac, ali ja sam htio da se vidi raskoš. To mi je bila prva uloga na kameri. Ali, nakon toga su zaredali filmovi, pa jedna dugačka serija, pa uloge u Gavelli, statiranja - naglašava Miholjević.
Penzionerski dom
Boris Miholjević snimao je i veliki broj sapunica i ta mu je forma, kaže, odlično sjela.
- U seriji ‘Obični ljudi’ glumili smo Lela i ja zajedno. To nije pošteno za glumca, ali poštenje se zaboravi jer dobijete navečer tekst koji ujutro trebate znati. To je apsolutno nemoguće, ako nisi spretan i snađeš se, a ja se računam u te, iako sam dosta temeljit. Nema filozofije, snađi se, podmetni. Što kamera zna što gledaš. Napišeš negdje, malo zapamtiš. Moglo se improvizirati, dodati svoje. Kad se taj kotač okrene, vas ta centrifuga drži dugo. Jedno drugo vuče. Imao sam onda veliki prekid, unazad par godina. I kad sam se vratio, zaboravljen si, što je normalno. Ali, netko se sjeti i eto već zove kazalište. Recimo, za jedan koprodukcijski film, islikaše me živoga i kažu mi: ‘Nažalost, mi smo tražili starijeg. Vi ste nam premladi’. Ajde da i to doživim - smije se.
Očevim i majčinim stopama krenula je i njegova kći Jelena, a sin Pavao uspješan je glazbenik.
- Čuvali smo se pred djecom da ne govorimo o tremama, o predstavama, o kazalištu. No, njoj bi došlo kad je bila curetak i rekla bi: ‘Danas me zovite Elza’. Već je htjela biti netko drugi. Kad je rekla da ide na Akademiju, mama je bila protiv, a ja sam je podržao. Mi je nismo spremali, ali upala je bez problema. Profesori su poslije pitali zašto nisam nazvao, ali nisam želio. Nije to kao tražiti vezu za pravo. Napraviš invalida. I dandanas je prva klasa glumice, dobar čovjek i majka, pametna. To vidite po tome što ima osam godina mlađeg muža, a ne starog prdonju. Sin ima svoj studio. Vrlo je talentiran, to mi drugi govore. Piše glazbu za predstave, filmove. Svi zijevamo kad će cura. Ma ima on, Miholjevići su tajnoviti. On je na mog djeda. Nikad ne znaš jel’ ima love, nema, kamo ide. Al’ dobar je po duši, što je najvažnije - siguran je Miholjević.
Na odlazak u starački dom odlučio se još davno, pa kad ga je pokojna kolegica Mia Oremović pitala misli li i on ići u dom, kratko joj je odgovorio: “A ne, ja bum u vrtić!”. Prije četiri mjeseca postao je štićenik doma u Klaićevoj, za koji ima samo riječi hvale.
- To je takva krasna atmosfera i divno osoblje. Imam jednokrevetnu sobu i balkon na kojem sam isposađivao cvijeća. To izgleda sjajno, ali sam napravio zlo. Ja to polijevam, a neke tegle nemaju tanjur, pa je k’o za vraga prokapalo dolje. Ništa strašno, ali došla mi je socijalna u sobu i rekla da sam cijelu uzbunu napravio s tim cvijećem. Samo za moje susjede ću napraviti program ‘Poplavljene’. Sad će nam i Špiro Guberina doći iako rasteže. Nije to laka odluka - tvrdi.
Odluku o odlasku donio je tijekom liječenja u Vrapču ili, kako on to naziva, sanatoriju u zapadnom dijelu grada.
- Tamo sam sazrio da ću ići u dom, sinu sam dao stan. Ušao sam kao da idem u avion za Melbourne. ‘Detroit’ će na ljeto ići po obali, pa ću putovati. Nisam toliko u životu vidio predstava koliko otkad sam u domu. Imamo i dramsku grupu. Nevjerojatno koliko stari ljudi žele biti glumci. Žene se takmiče. Ja to zovem govorne vježbe i pričam im o glumi. Sad idu reprize tih starih serija, pa mi govore: ‘Joj, kak ste bili mladi i zgodni’, a ja im velim da su i oni bili. Sve je to bilo - zaključio je.