Neobičnu kuću za odmor nasred Poljičkog trga i njegove ljetne vreve u Omišu ima poznati glazbeni producent Tomo in der Mühlen.
Svake godine s obitelji boravi u rodnom gradu njegove majke Stanke Kovačić in der Mühlen, u gradu koji je poznat po tome što na uskom prostoru ima i more i rijeku i planine. Njegova kuća žutog pročelja, na sredini trga, spojena je sa susjednom kamenom, a obje su u davnini bile dio zidina i zapadnih vrata koje su opasavale stari grad koji je u doba Mletaka nosio ime Almissa. U novije doba, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, tu je dolazio autobus za Omiš koji je prolazio oko kuća, kao da su kakva remiza, a poslije postaje pravi trg.
Stara legenda
- Pozicija naše kuće je jedinstvena jer je s jedne strane Cetina i imamo predivan pogled na rijeku i planine, a s druge jedan od većih trgova u Omišu. On spaja dva povijesna dijela grada koji se zovu Smokvica i Stari grad. Predivno je to što je taj prostor pun djece koja se čitav dan igraju. Kad sam ljeti sa suprugom Miriam i djecom počeo dolaziti ovamo iz New Yorka, gdje smo tada živjeli, naše kćeri Maya i Tarra prvi su se put mogle igrati vani bez nadzora odraslih - kaže Tomo in der Mühlen.
Na tom je trgu uvijek živo iako nema kafića, no u blizini kuće je restoran Ćaća. Tu se teško može pronaći mir, barem ne onaj od zvukova.
Pitamo ga o povijesti ovog dijela Omiša.
- Koliko ja znam, a nije baš potpuno povijesno provjereno nego je više usmena predaja, kuća je postojala gotovo otkad Omiš postoji, odnosno bila je dio zidina koje su opasavale grad. Poslije je nadograđena i, kako su mi rekli, oko 1930. godine uređena je u secesijskom stilu - odgovara Tomo.
Mletački grb
Na zidu kuće stoje stari omiški grb iz 1541. godine te grb mletačkog providura Lorenza Minija. Natpis na zidu svjedoči o gradnji velikih zapadnih gradskih vrata ‘vrata od rike’, a taj je dio, dodaje Tomo in der Mühlen, i dan-danas poput ulaza u Omiš.
No, ono što možda najviše intrigira dio je usmene predaje, priča kako je ovdje još prije bila kuća vođe omiških gusara.
- Postoji legenda da je tu bilo gusarsko sjedište, ali to je sve što znam - kaže on.
Primjećujemo da je on poput jednog suvremenog gusara na istom mjestu.
- Pa da, mislim da u svakom Omišaninu i dalje čuči ta gusarska krv, pa tako i u meni - smije se Tomo.
Tu je kuću nedugo nakon Drugog svjetskog rata kupio njegov dida Tomo. Velika je oko 100 kvadrata, ali je kvalitetno koncipirana pa ima četiri spavaće sobe, tri kupaonice i dvije kuhinje, a kako je otvorena s tri strane, unutra je vrlo svijetlo. Ima predivan balkon prema rijeci.
- Omiš ima mikroklimu zbog Cetine i stijena, tako da rijetko palimo klimu, pogotovo je ne trebamo navečer kad, kako ovdje kažu, ‘rika radi’. Oko 21, 22 sata počne puhati snažno i hladnije jer rijeka iz kanjona povuče hladni zrak - kaže Tomo.
Kako je kuća stara, u svojem ljetnom odmaralištu, dodaje on, nisu baš mogli, a ni željeli postići “visoki sjaj” interijera. Uređenje je mješavina kalifornijskog shabby chica, jer su iz Kalifornije donijeli dio namještaja, i mediteranskog stila.
- S obzirom na to da nas zna biti mnogo ovdje kad Maya ili Tarra dovedu svoje prijatelje, napravili smo tri kupaonice i dvije kuhinje, što je velik luksuz jer kad sam ja bio mali, nismo imali ni jednu kupaonicu ni kuhinju, nego samo jedan zahod, a u kući je živjela još jedna obitelj. Naši rođaci kojima je dida dao na korištenje dio kuće. U prizemlju je bio poslovni prostor za otkup janjećih koža. Ovdje sam tada, kao i sad, boravio uglavnom ljeti - kaže Tomo.
Njegova majka, arhitektica Stanka Kovačić in der Mühlen rođena je u Omišu, tako da i danas ovdje ima mnogo rođaka. No, koliko ovdje godišnje boravi s obitelji?
- Sad smo nešto kraće nego prije jer Tarra živi u New Yorku, a Maya obilazi festivale po obali, ali obavezno uvijek provedemo neko vrijeme svi zajedno, dio Miriam i ja sami ili s prijateljima iz Zagreba, a često nam dođu i gosti iz SAD-a. Prije smo znali biti cijelo ljeto - odgovara In der Mühlen.
Samo opušteno
- Ovdje sam potpuno opušten jer srećem vrlo rijetko nekoga iz mojega regularnog života, tako da sam više-manje stalno u surferskim hlačama, japankama i mijenjam majice kad me dame, ujna Zuhra ili supruga, natjeraju - smije se on.
Ugostili su tu mnogo prijatelja iz Amerike, kaže Tomo, puno zanimljivih gostiju, od producentice s dva Oscara koja je odmah otkrila rakiju do jednog supermodela, i svi su redovno oduševljeni Omišem.
- U Omišu turizam i turisti još uvijek nisu nadvladali lokalni šarm i mentalitet. Tu se osjećamo kao kod kuće, pa tako i naši gosti - govori Tomo.
Sama lokacija vrlo je dramatična pa su stranci potpuno zadivljeni. - No, moram vam priznati, što se mene tiče, što manje turista, to bolje - šali se Tomo in der Mühlen.
Ljepota grada skrivena u njegovoj unutrašnjosti
Tko nije bio u Omišu ili ga je vidio samo prolazeći kroz grad magistralom, mogao bi se iznenaditi ljepotom starog dijela koji se sakrio u njegovoj unutrašnjosti. Naselje na području današnjeg Omiša prvi se put spominje pod imenom Oneum ili Onaeum. U antičkom se razdoblju Oneum vjerojatno nalazilo u zaseoku Baučići, na brdu iznad mora. Ostali su rimski grobovi te nadgrobne stele i sarkofazi na starom groblju. Središte starog Omiša bilo je smješteno na istočnoj obali rijeke Cetine, čije ime potječe od frigijske riječi “zetna” - “vrata”, jer je ovdje kraj kanjona.
U srednjem vijeku, u 12. i 13. stoljeću, gradom su vladali knezovi Kačići koji su bili na čelu omiških gusara. Omiš se u to doba spominje pod talijanskim imenom Almissa. Omiški gusari vodili su napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Kotora, Splita, napadali su čak do Italije, ali i branili svoj teritorij od Mlečana. Sve su to bili povodi za učestale ratove te sklapanje sporazuma za mirnu plovidbu koje su drugi njima plaćali. Protiv omiških gusara povela su se i dva križarska rata. Prvi rat, koji je završio pobjedom gusara, poveo je papa Honorije III. 1221. godine zbog gusarskih napada na križare koji su plovili prema Palestini.
Drugi križarski rat, koji Omišani gube, poveli su Mlečani 1286. i 1287. godine, a označio je kraj moći knezova Kačića te slabljenje gusarenja. Zasigurno omiški gusari nisu izgledali kao pirati s Kariba, niti im je znakovlje imalo lubanju, kako se danas uglavnom predočuje njihov izgled. O gusarima svjedoče gradske tvrđave Mirabela (Peovica) i Fortica. S Peovice se vidi cijeli Omiš i dio Brača, a s Fortice na vrhu omiške Dinare otoci Brač, Hvar i Šolta, Srednja Poljica i ušće rijeke Cetine, što je bilo ključno za gusarenje.
Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. godine Mletačkoj Republici prodao Dalmaciju i Omiš je priznao njezinu vlast. U doba Mletaka Omiš je, zbog zaštićena položaja, bio vojničko i pomorsko naselje koje se razvijalo unutar zidina. Grad je bio zaštićen zidinama s tri strane, a sjever je štitila planina. Takvo se stanje održalo sve do 19. stoljeća, a potom su zidine većim dijelom porušene.