Ljeti boravim u svojoj kućici za odmor već skoro pola stoljeća. To je mala kamena kuća u Mokošici, tik uz more. Doživljavam je kao svoj dom. Tu najradije odlažem sve svoje kufere. I to u svako doba godine, kaže teatrologinja, hit-spisateljica, bivša intendantica Mani Gotovac. Nakon operacije kralježnice, poslije koljena, sve u razmaku od nemirnih godinu i pol dana, ovo ljeto je najviše vesele mokošički sutoni.
- Sunce napokon zađe. Vrućina je nadmašila sva očekivanja. Kada napokon zađe, kada se pomalo gubi žestina dana, kada se primire i ose što su ljetos pomahnitale valjda od te sparine, pa i oni nesretni stršljeni koji se tu i tamo pojave, a bojim ih se kao samog vraga, e onda krenem zalijevati vrt. Začas zamiriše ružmarin, bosiljak, menta, ruže. Kornjača sa svojim mladuncima pokrene se, tu, preko puta, ispod masline. To je pravo vrijeme da se spustim dvije stepenice i plivam dugo među barkama i dalje prema Daksi. Tu ima malo svijeta, gotovo sam sama. Nakon toga, u vrtu mogu prelistati novine ili nastaviti čitati ‘Ovu priču’ Alessandra Baricca. Znate da se uvijek vraćam istim piscima - podsjeća Mani Gotovac.
Stari recepti
I po danu, kada su sve škure zatvorene, u kućici nešto dobro miriše. Ne iz vrta, nego sa štednjaka.
- Oduvijek uživam kuhati. Samo mi je, kao i uvijek, važno za koga kuham. Posebno uživam kada su mi ovdje unuke i unuci. Slušam sve što pričaju, zapravo me uče nekom drugom životu, koji je meni nepoznat. E, onda su najveće uživancije. Ali vesele me i prijatelji što navrate u bilo koje doba dana ili noći. To se ovdje ne broji. Razgovori se broje. Moj prijatelj, ribar Ivica, navrati često, donese mi koju ribicu, što je netom ulovio ili hobotnicu što je uhvatio varalicom. U svim tim različitim prilikama, moram reći, sve kod mene uvijek, ali uvijek počinje sa šalšom od pomidora. Ovog su mi ljeta rajčice uspjele. Imam ih puno u vrtu. A šalša je moj temeljac za sve vrsta jela, ona je i moja glavna slastica.
Puževi u vrtu
Prekidala je u nekoliko navrata boravak u Mokošici.
- Imala sam književne večeri i promociju romana ‘Ćutim te’ posvuda, po Dalmaciji, u Rijeci i Istri. Bila sam i u Pakoštanima, našla se sa svojim čitateljima na rivi, uz more. Bilo je živo, prisjetila sam se djetinjstva kada me tamo vodio otac. Srela sam se i s Antom Gotovinom. Razgovarali smo o njegovim susretima s Igorom Zidićem, o interesu za slikanjem, potom o ribama i ribarenju. I on je sav osunčan i mladolik, kao i Ivica iz Mokošice. Taj susret mi je bio jako zanimljiv. Posebno i zbog romana koji upravo pišem. Tamo će se uz izmišljene likove pojaviti i neke osobe iz javnog života. Kao Gotovina, pa Ivan Đikić, Paladino, Mandić, Ivica… Njihove pojave u romanu nisu, naravno, ono što me bitno zaokuplja pri samom pisanju. Mene zaokupljaju i progone i danju i noću moja dva središnja lika. To su Ona i On, to jest Luz i Luv. Zanima me njihov zajednički život dug, jako dug, punih četvrt stoljeća, i nešto dulje. Skoro tri desetljeća s posve različitim obilježjima, glazbom, slikama, modom, načinom života, Ona i On žive zajedno, na ovaj ili onaj način.
Njezina kućica u Mokošici dušu je dala za pisanje.
- Tišina, more, puno sjećanja, knjiga, one neke dobre samoće i sve bez žurbe. Sporo kao puževi u vrtu. Ja i inače pišem sporo i dugo, trebaju mi najmanje dvije do tri godine da uspijem predati rukopis. A i onda mislim kako bih sve iznova, sve bih promijenila - kaže Mani Gotovac.