MISLAV ORŠIĆ

LJUBAVNA PRIČA DINAMOVOG JUNAKA: SVE GOLOVE POSVEĆUJE SVOJOJ VOLJENOJ SUZANI Dečko sa Srednjaka u suprugu se zaljubio još u srednjoj školi

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 19.09.2019. u 12:27

Zagreb, 131118.
Studio Hanza media.
Mislav Orsic, nogometas Dinama.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

 

Dinamov igrač Mislav Oršić (26), koji je zabio tri pogotka u utakmici protiv talijanske Atalante, nogomet je počeo igrati u vrtiću.

"Imao sam šest godina. Nakon mjesec, dva mojih prvih dana na terenu renovirao se kompleks u Veslačkoj i raspustili su djecu. Počeo sam tati doma plakati pa me odveo u NK Trešnjevka. Tamo su mi rekli da sam premali, da nemaju takav uzrast. Onda sam opet tati plakao pa je tata nagovorio ljude u NK Trešnjevka da me puste da treniram sa starijima. Kao dijete bio sam doista oduševljen nogometom. Kada bi završio trening, ja bih došao doma, uzeo loptu i opet išao van napucavati je na nekom igralištu", ispričao je Jutarnjem listu u studenom.

Kad je krenuo u školu, počeo je ići na Dinamove utakmice.

"Tada su igrali Luka Modrić i Eduardo da Silva, a ja sam sjedio na sjevernoj tribini među Bad Blue Boysima. Smjestio bih se sa šogorom malo sa strane, ne baš u navijačku jezgru. S 13 godina otišao sam u NK Kustošija, a kad sam se s petnaestak godina pridružio Interu, odlučio sam prestati ići na maksimirski sjever. Rekao sam sebi: ne možeš igrati protiv ljudi u Prvoj ligi i sjediti na sjeveru", ispričao je.

Neki mu tepaju da je Dinamov Neymar, veliki Brazilac.

Zagreb, 180919.
Stadion Maksimir.
UEFA Liga prvaka 2019/2020, utakmica GNK Dinamo Zagreb - Atalanta BC.
Na fotografiji: Mislav Orsic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Mislav Oršić

 

"Ja sam tek skroman dečko iz zapadnog dijela Zagreba. A ako me pitate, ne za usporedbe, nego za preference, najdraži igrač moje pozicije lijevog krila mi je Eden Hazard iz Chelseaja. Međutim, neusporediva je moja i njegova igra", skromno je govorio Dinamovac prije deset mjeseci.

Odrastao je u radničkoj obitelji u kvartovima Srednjaci i Malešnica.

"Mama je bila konobarica, tata strojobravar, imam dvije starije sestre, Danijelu i Marijanu, obje su sretno udane i imaju djecu. Tijekom blagdana u stanu je gužva".

Jako drži do obitelji. Uvijek kad ostvari pogodak, ljubi tetovažu na ruci i svaki gol posvećuje supruzi Suzani te sinu Manuelu koji ima godinu dana.

Skladan par upoznao se još u srednjoj školi, a zajedno su deset godina. Iako su se kod matičara oženili prije, sakramente su izmijenili lani u prosincu u stenjevečkoj Župnoj crkvi Uznesenja blažene djevice Marije, a na isti dan krstili su i sina Manuela.

 

Kasnije su imali raskošno svadbeno slavlje u hotelu Antunović. Nažalost, među 250 uzvanika nije bilo nijednog njegovog suigrača i trenera. Svi su, naime, bili pozvani, ali su već imali dogovorene turističke aranžmane izvan Hrvatske, pisala je Glorija.

Igrao je u južnokorejskim klubovima Jeonnam Dragons i Ulsan Hyundai te, između njih, godinu dana u Kini, u klubu Changchun Yatai.

Bilo mu je prilično teško jer su Azijci, kaže, vrlo zatvoreni ljudi. Na početku nije mnogo igrao, a i južnokorejska kuhinja mu je u početku bila noćna mora.

"Ništa nisam htio probati, jeo bih samo ono što je Suzana doma skuhala. Ljuta je to hrana, ljuća nego u Slavonaca. U međuvremenu sam se naviknuo i moj je želudac prihvatio južnokorejsku kuhinju", rekao je.

 

U Kini je izdržao samo godinu dana.

"Tamo mi je bilo loše, i u profesionalnom i u smislu životnih uvjeta. Živio sam u hotelu, a izvan hotela bila je samo katastrofa. Kad bih izašao iz hotela, sve oko mene bilo je prljavo; u Kini ne možeš prijeći cestu, nitko ti neće stati na zebri, moraš prelaziti kao žaba tako da se izmičeš automobilima. Kinezi manje poštuju strance od Korejaca, a u nogometu se sve uglavnom vrti oko novca i nitko ne mari za međuljudske odnose u klubu, nikome nije važno da ima ugodne odnose, a kamoli da gradi i njeguje prijateljstva. Mislim da su suigrači u Kini jedva čekali da odem iz kluba", iskren je.

Prošle godine došao je u Dinamo. Kaže da nije ni sekunde dvojio o povratku u Hrvatsku.

"Odmah sam rekao menadžeru da učini što može, da se selim, što prije to bolje, u Zagreb".

Odluka je, složit ćemo se, bila odlična.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo