.jpg)
Petogodišnji dječak hoda Topuskim i povlači prolaznicu za rukav.
“Jesi li ti moja mama?” pita je. Nije znala što bi mu odgovorila. Zato je za rukav potegnuo drugu. Pa treću. Svaka koja je prolazila pokraj njega mogla je biti ona - njegova majka.
Jer znao je da negdje postoji, pa sva djeca imaju svoju mamu. Logično je da je ima i on. Samo ne zna kako ona izgleda. Tata bi se svaki put naljutio kad bi ga pitao za nju. To nije razumio, a baka i djed o majci nisu htjeli pričati.
Taj mali dječak iz Topuskog danas je odrastao, zaljlubljeni čovjek. Ime mu je Željko Majstorić, ima 43 godine i točno mu je toliko trebalo da je pronađe - svoju majku.
Klinac koji stopira
- Rođen sam 28. veljače 1974. godine u rodnom gradu moje mame, Bosanskom Novom. Priliku za sretnim djetinjstvom izgubio sam dok to još nisam ni znao. Imao sam tek mjesec dana kada su se rastali i tata me odveo u Topusko. I to je bio zadnji kontakt s mojom mamom - započinje priču Željko.
Odrastanje je bilo teško. Nedostajala mu je majčina ljubav i s tim se nikad nije mogao pomiriti. Sve što je o njoj znao je bio da postoji. Tamo negdje, ali na svako pitanje vezano uz mamu tata je agresivno reagirao. Čim je postao svjestan sebe, cijeli svijet mu se vrtio oko toga da je pronađe.
Povlačenje za rukav slučajnih prolaznica u Topuskom bio je samo početak njegove potrage jer patnja je svakim danom bila sve veća. Imao je deset godina kada je prvi put krenuo u potragu za njom. Nije znao ni gdje živi, ali je krenuo. Nije znao ni kako izgleda. Ispružio je prst i stopirao. Sjeo je u automobil i vozio se, ali kada je pao mrak, prepao se i vratio kući.
Željko Majstorić danas živi u Topuskom s nevjenčanom suprugom Ankicom Tuškan
Misli na njega
- Sjećam se da sam bio preplašen. Nisam znao kamo idem, što me čeka. Na kraju sam se vratio - priča Željko.
Jedan dan stiglo je pismo s njegovim imenom. U potpisu je stajalo: MAMA.
Pisalo je da uvijek misli na njega, da živi u Sloveniji, da se udala i ima dvoje djece. Tako je Željko kada je imao 15 godina doznao da tamo negdje postoje djevojčica i dječak koje želi zagrliti te ih zvati bratom i sestrom.
Želja za pronalaskom obitelji bila je sve veća. Naime, sada više nije tražio samo mamu.
- Prioritet mi je postao odlazak u Sloveniju, ali nisam imao novca. Tada sam imao nekih 15 godina i pomagao sam susjedu piliti drva. San mi je bio zaraditi za kartu, ali i kupiti novu odjeću u kojoj bih bio lijep za svoju mamu - priča Željko.
I zaista, kupio je odjeću i kartu. Međutim, sudbina je tada opet pomrsila račune. Tog jutra kada je trebao krenuti za Sloveniju, tamo je počeo rat.
- Iako mene nije bilo strah, baka i djed su mi zabranili da odem. Rekli su da se tamo puca i da ne mogu ići. Još je jednom moje srce bilo slomljeno - kaže Željko.
Vrijeme mu nije išlo na ruku, a potom je počeo i rat u Hrvatskoj. Iako je tek napunio 16 godina, Željko je stavio pušku na rame i prijavio se u vojsku (danas je predsjednik Udruge maloljetnih dragovoljaca Sisačko-moslavačke županije).
Događaje iz rata, kaže, ni ne želi prepričavati, a napominje da ih ni mi ne želimo slušati. Jer bilo je tu svega, a on je bio samo nesretno dijete...
Zvala je mama
- Inače, iako sam znao da negdje imam majku, cijeli sam život baku oslovljavao s mama. Naime, osim tate, s nama je živio i još jedan stric. Tako da sam je jednostavno uz njih počeo tako zvati - dodaje Željko.
Jednom prilikom, u vrijeme rata, došla je socijalna radnica i rekla mu da ga je zvala mama.
- Rekao sam: “Dobro, otići ću do nje”. Naime, tada je moja baka živjela u domu. Socijalna radnica je ponovila, zvala te mama, a ja sam joj opet isto odgovorio. Rekla mi je da ne budem bezobrazan i ne glumim jer me zvala prava mama - nastavlja Željko. Tada mu se zacrnilo pred očima. Pa kako zna gdje sam, je li to to. Je li napokon našao majku? Bilo je tisuću pitanja.
Željkovi sestra i brat Agona i Elvis
Stajao je pokraj telefona i čekao poziv, ali ona više nikada nije nazvala.
Srce mu se još jednom slomilo, ali kako će kasnije doznati, mama je imala svoje razloge.
Rat je bjesnio. Željko je bio na ratištu, tako da je majčin poziv potisnuo i rekao si da će je nastaviti tražiti kada se situacija smiri. Tako je i bilo. Uključio se u razne organizacije, volontirao. Pokušavao ju je naći preko Crvenog križa pa preko Udruge Suncokret koja se bavila sličnim slučajevima.
Tisuće pitanja, a nijedan odgovor.
- Odgovor je uvijek bio isti: ta osoba ne postoji. Pa kako ne postoji? Rodila me. Imam njezino pismo. Zvala me. Opet sam izgubio trag, ali tada sam prvi put počeo gubiti i nadu. Mislio sam da je možda umrla ili da me jednostavno ne želi vidjeti - kaže.
Prolazile su godine, oženio se, zaposlio i dobio kuću. Život mu je napokon krenuo na bolje, ali unatoč tome nije mogao biti potpuno sretan. Jedan dio njega je kopnio. Naime, tamo negdje postoji dio njegova identiteta koji mu nedostaje da bi bio potpun.
Došla je i 2018. godina, a Željko je napunio 43 godine.
Jedan dan je bio na Facebooku i naišao na grupu Pokidane veze.
- Bio je to samo letimičan pogled i potom sam na to zaboravio. Nakon nekoliko dana sam se toga sjetio, ali sam zaboravio ime grupe. Nešto mi nije dalo mira i počeo sam tražiti. Priključio sam se grupi i čitao postove. Onda sam vidio objave, brat pronašao sestru, djevojka pronašla roditelje, a i shvatio sam da je većina tih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Vjerojatno jer je tamo bilo najviše raseljavanja - priča.
Nakon svega je pomislio kako će pokušati još jednom. Nema što izgubiti. No nije se previše nadao jer ako ih nije uspio pronaći u 43 godine, mislio je da nisu baš neke šanse da to napravi preko neke grupe.
“Moje ime je Željko, tražim majku koja je rodom iz Bosanskog Novog. Koliko znam, imam brata i sestru”, napisao je Željko uz majčino ime i prezime.
S bratom Elvisom
Lavina komentara
Objavit ću pa možda za mjesec ili godinu ili nekad, bilo kad, ikad... mislio je.
A potom čudo. Lavina komentara.
- Sjećam se da mi je pristizalo toliko poruka podrške da mi se mobitel koji je bio na punjaču praznio. Stigla je i prva konkretna poruka: “Tvoja majka je umrla” - kaže Željko.
Na tren se slomio, ali rekao je sam sebi da sad ide do kraja. Što bude, bit će.
Uostalom, to ne mora biti istina. Možda je netko pogrešno povezao i to nije ta žena. Ali i da je više nema, opet, tješio se, moći će joj zapaliti svijeću.
U moru poruka pojavila se jedna: “Ovo je profil tvoje sestre, a ovo tvojeg brata. Nađi njih i naći ćeš svoju majku”.
- Momentalno sam se smrznuo. Tko je ta žena i kako s takvom sigurnošću tvrdi da su mi to brat i sestra. A onda opet, ako zna za njih, zna sve. Zašto mi jednostavno nije rekla? Opet tisuću pitanja. Znam samo da sam počeo plakati, što od uzbuđenja, što od straha. Ni sam ne znam koje sam sve osjećaje miješao. Pa tražim ih 43 godine, a sad u roku dva sata stižu takve informacije - priča Željko.
Skupio je hrabrost i poslao ženi za koju su mu rekli da je sestra zahtjev za prijateljstvo. Mobitel mu je bio u ruci i čekao... sekunde su mu bile vječnost. Kada je vidio da nema odgovora, na njezin je profil napisao da ima neku dvojbu koju mora riješiti.
“Mi se znamo?” stigao je odgovor.
“Nažalost, ne, ali ja tražim mamu i svaki trag me vodi k tebi da si mi ti sestra.”
I onda ništa...
- Možda me ne želi. Možda je bio krivi trag. Je li ovo novo razočaranje? I taman dok mi se sve to vrtjelo po glavi stigao mi je odgovor - kaže.
“Ja sam tvoja sestra, ali nažalost naša mama je umrla.”
Raspao se
U tom trenu srušio mu se cijeli svijet. Postao je svjestan da ženu koju traži cijeli život nikada neće upoznati, zagrliti. Nikada je neće moći zvati mama. Nikad mu neće reći, sine...
- Potpuno sam se raspao. Hodao sam po dvorištu i plakao. Odlučio sam se zbrojiti i rekao si OK, mame nema, ali naći ćeš njezin grob. Stavio sam prioritet na brata i sestru i činjenicu da me žele - kaže Željko.
Bila je sredina svibnja i telefonski se polako upoznavao s bratom mi sestrom. Sestra Agana rođena je 1980. godine. Ima supruga i dvoje djece, a brat Elvis je pet godina mlađi od nje, oženjen je, ali još nema djece.
Željko sa sestrom Aganom
- Odjednom sam postao brat, ujak, nećak, bratić...
Familija s mamine strane je iz Bosne i jako ih je mnogo. Raselili su se tijekom rata od Austrije, Njemačke, Amerike, Bosanskog Novog, pa ima čak rodbinu u Zagrebu i Sisku - priča uzbuđeno Željko.
Nakon dva tjedna zaputio se u Sloveniju kako bi upoznao sestru i brata.
- Taj trenutak ne mogu opisati. Sestrin dodir, zagrljaj... Kad me dotaknula, osjetio sam da nas je ista mama nosila u trbuhu. Zajedno smo se zaputili k bratu. Svi smo plakali i grlili se. Napokon sam postao kompletna osoba - kaže Željko.
Mislio je, kaže, nakon dva tjedna konstantnih razgovora da se već pomalo primirio od silnih uzbuđenja, ali taj je susret bio emotivniji nego što je mogao zamisliti. A ono što mu je bilo najvažnije: prihvatili su ga. Htjeli su svojeg brata.
Imao je još samo jednu želju, a to je da ode na majčin grob.
- Stajao sam pred njom koja me rodila. Ne na način na koji sam htio. Nisam je mogao zagrliti i reći koliko je volim i koliko mi je cijeli život nedostajala, ali sada sve znam. Nema više upitnika, nema više osjećaja da nedostaje polovica mojeg života. Ja znam gdje je moja mama i uvijek je mogu posjetiti. Napokon sam doznao kako izgleda - kaže i dodaje kako stalno gleda njezinu fotografiju kako bi mu se njezino lice urezalo u pamćenje. Naime, želi da jednog dana kada zatvori oči i zamisli mamu vidi njezin lik ispred sebe i osjeća kao da ju je cijeli život gledao.
Do tada, ima još mnogo toga za nadoknaditi. Ima još puno rodbine za upoznati, a ove godine prvi će put blagdane provesti sa svojom mlađom sestrom i bratom...
Više od 45 tisuća ljudi nada se da će im Hanas pomoći u istragama
“Pokidane veze - tražite školske prijatelje ili druge osobe!!!” ime je grupe na Facebooku preko koje je Željko Majstorić pronašao svoju obitelj. No nije on jedini. Grupa broji gotovo 45 tisuća članova s područja cijele bivše zemlje, ali i drugih država.
Ime koje se najviše spominje je Hanas Kovačević iz Zenice, koji svoje vrijeme provodi spajajući obitelji.
Hanas Kovačević i Indira Rahmanović Kovačević
Umirovljeni je policijski inspektor, a istrage su njegova opsesija.
- U mirovini sam posljednjih godinu dana i sada se zapravo bavim spajanjem ljudi. Posao u policiji pomogao mi je da znam odakle krenuti. Znam gdje, koga te što i kako pitati. To je onih famoznih devet pitanja kriminalistike i uglavnom se time vodim - kaže Kovačević.
Za njega je ova priča počela 2010. godine, kada je zbog zdravstvenog stanja neko vrijeme bio kod kuće. Sjetio se prijatelja s kojima je bio u JNA i poželio ih naći.
- Iako su prošle mnoge godine otkako sam s njima izgubio kontakt, vrlo sam ih brzo pronašao. Onda sam doznao za grupu JNA i tako sam dnevno pronalazio i po dvadesetak ljudi. Nakon nekog vremena čuo sam za grupu Pokidane veze i priključio sam se - nastavlja Kovačević. To je već bio veći izazov jer se nisu tražili samo prijatelji, nego biološki roditelji, braća, sestre, rođaci.
- Shvatio sam da je to prioritet, a spajanje prijatelja radio sam usput. Inače, grupu Pokidane veze osnovala je gospođa Indira Rahmanović Kovačević 2008. godine.
Tako je pronašla sina svojeg brata.
Naime, njezin je brat poginuo, a supruga je otišla s djetetom. I tako je pronašla nećaka, a priča se pokrenula - objašnjava Kovačević.
Dosad je spojio najmanje dvije tisuće ljudi, a ne planira prestati i za to ne traži ništa.
- Ovo radim iz ljubavi prema poslu koji sam radio cijeli radni vijek. Najviše me smeta kada ljudi u objavama ne napišu sve detalje, a meni je to jako važno - kaže Kovačević, dodajući kako ima jako teških potraga, ima i onih koji po 30 ili 50 godina traže nekog svog.
Za njega je svaki susret obitelji poseban, ali vjerojatno mu je najveći izazov bio pronalazak majke žene koja živi u Turskoj.
- Žena iz Turske 40 godina nije znala gdje joj je majka. Probala je sve. Čak ju je tražila preko televizijskih emisija koje se bave tim tematikama, u Srbiji, Njemačkoj.
Dvanaest je godina išla po emisijama. Potom je preko poznanice došla do grupe pa tako i mene. Gospođu smo pronašli, ali bilo je komplicirano. Istraga se vodila u više država, ali uspjeli smo je naći, i to za desetak dana u Domu za starije u Sarajevu - priča Kovačević.