PRIČA O JEDNOJ VIOLINI

MAJSTOR MIJO I VIOLINA ZA DORIS Talentiranoj violinistici (17) iz Zaboka ispunio se san: za Akademiju se priprema na glazbalu iz radionice Bučara

Ivan Posavec / Hanza Media

Mijo Bučar i Doris Tkalčević

 

Pristižemo u Donju Pušću, u tom trenutku vrlo maglovito mjesto nedaleko od Zagreba, a ispred velike obiteljske kuće na glavnoj cesti u selu spreman je odbor za doček. S osmijehom na licu čekaju nas Jasenka Borovčak, tajnica društva Naša Djeca Zabok, i njezina 17-godišnja štićenica Doris Tkalčević. Kažem “štićenica” u nedostatku bolje riječi jer davno je prošlo vrijeme kada je mala Doris pohodila razne radionice u organizaciji DND-a Zabok i pjevala Zabočkim mališanima koje vodi Jasenka.

Danas je to, čini mi se, prijateljski odnos između mlade djevojke i žene koja se, igrom slučaja, našla u poziciji njezine mentorice. Istina, svestrana Doris i danas sudjeluje u velikom broju akcija koje organizira društvo, no manje kao aktivni sudionik, a više kao ispomoć Jasenki, ženi koja je prije 13 godina, kada je Doris došla u njezine Mališane, prepoznala njezin glazbeni talent i potencijal.

Dvije škole

Nedugo nakon što se pridružila zboru, kada je za to došlo vrijeme, Jasenka je nagovorila Dorisinu mamu, inače samohranu majku, da djevojčicu upiše u glazbenu školu. Mala Doris je, bez mnogo razmišljanja, odabrala violinu. Činila joj se zanimljivom, kaže. Postojao je jedan kratki period, dok je pohađala treći razred osnovne škole, kada je željela odustati. Bilo joj je jako teško, prisjeća se, no brzo ju je prošlo. Svoju violinu, pogotovo ovu novu, danas ne bi mijenjala ni za što.

Kada završi srednju školu, zabočki ŠUDIGO (Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću) gdje pohađa smjer medijski tehničar, Doris bi željela upisati Muzičku akademiju. Već se priprema za prijamni ispit udaljen više od godinu i pol dana i, u skladu s mogućnostima, odlazi na satove kod profesora Marca Grazianija u čijoj bi klasi voljela studirati. Ima još dosta vremena, ali bolje je krenuti na vrijeme nego prekasno, kaže Doris. Zbog priprema za Akademiju čak je prestala obrađivati skladbe svoje omiljene violinistice, Amerikanke Lindsey Stirling, kao i one njemačkog virtuoza Davida Garretta. Ta moderna glazba, objašnjava violinistica iz Zaboka, jako kvari njezinu tehniku, a to si sad, pred prijamni, ne može priuštiti.

Za jednu 17-godišnjakinju, Doris Tkalčević je nevjerojatno fokusirana na svoj cilj, a osim toga što je, tvrde upućeni, vrlo talentirana, ambiciozna je, vrijedna i posvećena. Kada nije u “redovnoj” školi, dane provodi u glazbenoj, a u onim rijetkim trenucima kada ne mora biti ni na kakvoj nastavi, vježba. Nedjelja je jedini dan kada uspije uloviti vremena za sebe, ali kako se trudi biti odlična u obje škole, dan za odmor obično iskoristi za nadoknađivanje zaostataka.

- Od 7 do 14 sati sam u redovnoj školi i onda vježbam do nastave glazbene škole koja je popodne. Vikendom vježbam četiri, pet sati dnevno, iako profesor Barač predlaže da to vježbanje rasporedim tako da svaki dan radim podjednako, radije sat svaki dan nego pet za vikend. Rekla bih da vježbam i više nego što treba, ali tu zapravo nema pravila. Sve ovisi o tome kakvu tehniku imaš i koliko detalja moraš popraviti. Meni je glazba hobi pa mi ništa nije teško - objašnjava marljiva Doris dok prilazimo vratima radionice u prizemlju obiteljskog zdanja.

bucar mijo graditelj violina 21122018 donja pusca fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media
 

No, da bi uspjela postati profesionalna glazbenica, talent, posvećenost i upornost jednostavno nisu dovoljni. Privilegij je to, nažalost, imućnijih jer, nemojmo se zavaravati, roditeljima s prosječnim, a kamoli onima s ispodprosječnim primanjima, odškolovati glazbenika vrlo je skupo. Samo majstorska violina bez koje je nemoguće ozbiljno se baviti glazbom stoji od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća eura, najjeftinije žice za instrument koje bi trebalo mijenjati svaka dva, tri mjeseca stoje petsto kuna, a gdje je tu još i pravo gudalo, seminari, privatna poduka… Srećom po Doris, njezina je zajednica svjesna ogromnog troška koji dolazi kao rezultat ljubavi prema glazbi.

- Uđite, uđite, dobar dan! – vrata otvara Mijo Bučar (71), umirovljeni majstor graditelj gudalačkih i trzalačkih instrumenata, jedan od posljednjih takvih obrtnika u Hrvatskoj. On je i graditelj Dorisine nove violine koju talentirana glazbenica svira od travnja ove godine kada je, zalaganjem nekolicine plemenitih i zaljubljenih u glazbu, zatvorena financijska konstrukcija za pribavu novog instrumenta.

Kreativni nered

- Kada mi netko dođe s instrumentom i pita me jel’ mogu kaj napraviti s njim, ja uvijek velim - ja nemrem niš, ali violina, svirač i ja možda nešto uspijemo! – veselo nam govori majstor Mijo, istovremeno donoseći stolce u radionicu, da imamo gdje sjesti. Njegovo malo carstvo prepuno je napola dovršenih violina i viola, violončela i kontrabasa donesenih na servis, drva koje čeka da ga se preoblikuje u konjiće, zvučnice, vratove ili hvataljke instrumenata u nastajanju. Tu je i nekoliko gotovih instrumenata, violina.

- Tako je i počelo, profesor Tvrtko Barač došao je k meni u radionu, vidio moje instrumente i rekao: ‘Opa! Pa ovo je violina za Doris!’. Odnio je instrument svojoj učenici, sve je štimalo i dogovorili smo se za najam – prepričava majstor Mijo. Ubrzo potom, za najam violine čula je i Jasenka i rekla profesoru Baraču da će pronaći novac da se instrument i kupi. Nije bila baš ozbiljno shvaćena, prisjeća se uz osmijeh.

Tvrtkama i udrugama, ali i privatnim donatorima s kojima surađuje putem društva “Naša Djeca” Zabok poslala je dopis u kojem je objasnila o čemu se radi. Nije prošlo mnogo i novac je gotovo u potpunosti skupljen. Veliku je ulogu tu imao i sam majstor koji je violinu za Doris prodao po sniženoj cijeni, na rate, odbio trošak najma od konačne cijene...

- Otkad sam je uzela u ruke, to je to. Puno mi je lakše svirati, sve zvuči puno bolje. Prije ove, svirala sam na Yamahi. Tvornička violina nema zvuk kao majstorska - priča Doris.

bucar mijo graditelj violina 21122018 donja pusca fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media
 

- Da, da, stroj nema dušu - ubacuje se majstor Mijo. - Te violine se uvijek moraju prilagoditi, tonski doraditi. Jer ono što ne može stroj učiniti, ruka mora završiti.

A ručna izrada violina jedino je o čemu Mijo razmišlja i jedino na što troši dane. I to oduvijek, ne samo otkako je u mirovini.

- Kaže se da violina počinje u šumi. Odabir pravog materijala je ključan, a najbolji je gorski javor ili javor rebraš. On raste na planini, a pod utjecajem vjetra stablo se njiše i onda nastaju ta vlakna koja zgledaju kak rebra. A što je vjetar jači, to su veća i rebra koja se vide na drvu. Rezonantna je i smreka. Sve su to materijali koji rastu na 1200 do 1800 metara nadmorske visine, a za kvalitetu je ključan lagan i spor rast, što je, na kraju, i zdrav rast - priča majstor Mijo i s police izvlači daske, izrađene od drveta koje je sam, prije više od trideset godina odabrao u šumi, a koje bi jednog dana mogle postati violinama.

Staro drvo

- Evo, ovo smo posjekli ‘84. Uskoro ću početi koristiti to drvo, zasad još koristim ono iz Njemačke - objašnjava Mijo koji je čak 15 godina proveo u Njemačkoj gdje je 1982. u Nurnbergu i položio majstorski ispit. Nikada, zapravo, nije svirao, jer u njegovo vrijeme trebalo je delati, a ne muzicirati, a uz to, kao i mnogi majstori, ostao je bez dijela prsta na lijevoj ruci što sviranje violine čini gotovo nemogućim.

- Ja imam taj luksuz da mogu koristiti vrlo staro drvo, bil’ sam pametan kad je trebalo. Neki vele da se može koristiti i drvo staro sedam, osam godina, ali ja mislim da to nije dobro. Drvo se dugo suši, ali se ne smije sušiti na suncu, vlazi ili magli, treba biti u hladovini, negdje gdje cirkulira zrak, da ne popuca. Ono se isto tako maže ili posebnom bojom, ili voskom ili ljepilom da se uspori isparavanje - obašnjava Mijo, jedan od posljednjih majstora glazbara u Hrvatskoj.

- To je zanimanje nažalost ukinuto zbog manjka interesa. Postoji neki program za restauratore, ali ne znam funkcionira li to još uopće. Osim mene, znam da glazbala radi još i Darko Stipešević, ali on nije samostalni obrtnik već radi u Glazbenoj školi Pavla Markovca gdje je naslijedio pokojnog Slavka Domitrovića kada je otišao u mirovinu - priča Mijo, dodajući kako se taj posao uglavnom svodi na popravke, a manje na izradu instrumenata. I on sam se u karijeri napopravljao instrumenata. Uređivao je glazbala za orkestar HNK, Zagrebački simfonijski orkestar kao i glazbene škole koje nisu bile kod Domitrovića.

bucar mijo graditelj violina 21122018 donja pusca fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / Hanza Media
 

- Popravljanje glazbala zeme puno vremena. Zbog toga sam u životu napravil dvjestotinjak instrumenata. Jer za svaku violinu potrebno je od 160 do 200 sati rada. Ak imaš sreće ko ja pa si godinama nekaj radil, onda treba i kraće - priča, pokazujući na ozbiljnu količinu instrumenata u dijelovima koji čekaju da ih se dovrši i složi u glazbalo.

Plačem kad prodam instrument

- Još jedan vrlo važan element je lak! – oduševljeno konstatira i u ruke uzima Dorisinu violinu i pokazuje kako je premazana te nastavlja s pričom. Lak je vrlo bitan jer debljina određuje kvalitetu tona. Ako je predebeo, nije dobro. Također, lak mora imati i boju, ali ne smije biti neproziran, mora se nazirati tekstura drva. Te lakove obično majstori sami miješaju, neki od njih svoju recepturu drže u tajnosti, no Mijo nema problem s tim da se zna da rado koristi eterično ulje lavande kao i ono oraha, koje daje lijepu boju instrumentu. Drago mu je kad vidi da netko, kao i sama Doris, pazi na instrument.

- Ja plačem za svakim instrumentom koji prodam. Oni su dio mene i zato volim kada i svirači paze na njih kak treba - kaže Mijo i priznaje kako postoji nekoliko instrumenata koje jednostavno ne može pustiti, a među njima je i jedna gitara koju bi svi profesori, veli, htjeli kupiti, nevjerojatan materijal je u pitanju. Dobio ju je napola dovršenu od Rusa Viktora s kojim je radio u Njemačkoj, a koji je bio frustriran time što je ne uspijeva završiti. Drugi je barokna, i kako majstor kaže, kičasta violina koja napola dovršena stoji u njegovoj radionici. Jako je lijepa i kad je dovrši, priča majstor, netko će je htjeti odnijeti.

- Ima jedan klinac kaj svira baroknu violinu i violu i stalno me pita da kaj bu s tim, kad bu gotova. A ja je ne želim završiti jer znam da će onda otići. Niš, bum je sakril pa ćemo vidjeti. Kak sam i ovu gitaru - veli Mijo Bučar.

Majstor Mijo nema nasljednika. Bilo je tu nekoliko šegrta, ali sve je to bilo “bezveze”, nitko nije bio dovoljno ozbiljan. Njegov će obrt, u trenutku kada Mije više neće biti, najvjerojatnije nestati skupa s njim.

No, iza njega će ostati brojni instrumenti, među kojima i violina koja će, zahvaljujući zajedničkom naporu nekolicine nesebičnih, 17-godišnjoj Doris Tkalčević pomoći da ostvari svoje snove.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo