'OVO JE TAKAV KRAJ...'

'MAMA JAKO NEDOSTAJE, ALI PRIVIKLI SMO SE, GLAVNO DA JE ONA DOBRO' Imoćanin ostao u rodnom kraju dok mu supruga zarađuje u inozemstvu

    AUTOR:
    • Braco Ćosić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.09.2018. u 20:51

Braco Ćosić / Slobodna Dalmacija

 

Nikada Imoćani neće, a niti mogu zaboraviti davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća.Tada je najpoznatiji dokument bila putovnica. Masovno se odlazilo na zapad, ponajprije u ondašnju Zapadnu Njemačku. Ostajalo je na stotine obitelji od Biorina do Slivna, od Vinjana do Rastovca bez očeva, a majke same sa svekrvama i djecom. Onda je djece bilo daleko više. Pune su bile škole i one centralne i one područne.

Uvijek je, kažu, sirotinja stvarala djecu. Nije bilo demografskog jada kakvog sada proživljava Imotska krajina. Više djece, više radosti, govorilo se, ali i veća briga kako ih izvesti na pravi put. Dolazili su očevi za Uskrs, Božić, Veliku Gospu, po nekoliko dana, pa opet natrag na bauštele Njemačke. Rijetko se onda događalo da su u Njemačku kretali mladi bračni parovi, ili ne daj Bože da je otišla žena, a muž ostao s djecom.

Ali povijest se ponavlja. I danas, istina ne tako puno, ali ipak zabrinjavajuće, odlazi se put Njemačke. Nema posla u Imotskoj krajini. Sada neke druge navade. Odlaze mladi bračni parovi s djecom, odlaze cijele obitelji. Ali i još nešto, sada odlaze majke, supruge, ostaju očevi s djecom, babama i djedovima. Ruku na srce ne u velikom broju, ali ipak odlaze. Netko treba uzdržavati obitelj.

A mi smo eto sasvim slučajno doznali za jednu lijepu i skladnu hrvatsku obitelj, koja se privremeno razdvojila, jer je majka otišla raditi u Njemačku, a otac se sa svojom majkom brine o troje djece, piše Slobodna Dalmacija. Otvarala se u Svibu u općini Cista Provo novoobnovljena škola, roditelji na otvaranje doveli svoju djecu. Pretežno s njima majke, bake, tek poneki otac. U oko nam pade visok mlađi muškarac, a oko njega dvije prekrasne djevojčice i sin.

Malo je trebalo da bi se uspostavio kontakt. Riječ po riječ i doznasmo da se zove Ivan Čondić. Iz istoimenog je zaseoka u Svibu, 47 mu je godina, kćeri mu Matea i Iva i sin Bože. Sve troje idu u novu školu i dobri su učenici. Zapravo Ivanova trojka jedna je od temelja škole koju pohađa 24 učenika.

Sretna obitelj danas, jer se otvara novoobnovljena škole, pitamo Ivana.

- Je sretna su mi djeca, imaju sada informatičku radionicu, internet, podno grijanje, ma sve. Ovdje se u Svibu može lijepo živjeti, vidite taj okoliš. Šteta što moja Ivana supruga i majka ovih mojih junaka nije tu, pa da vidi svu ovu radost za naše selo - veli Ivan za Slobodnu Dalmaciju.

Supruga radi?

- Da u Njemačkoj je već treću godinu, radi u Münchenu, a ja ostao s djecom i mojom majkom.

Dovoljan razlog da s Ivanom ugovorimo susret i da nam ispriča priču. A pitanja na stotine. Kako su se odlučili da majka ode raditi, da on ostane, kako s djecom, tko kuha, sprema, tko se misli o kući i kućanskim poslovima, ma svašta nešto.

Braco Ćosić
 

I kada smo nakon nekoliko dana banuli u Čondiće imali smo što i vidjeti. Lijepa kuća, uredno mjesto, kultura života u ekološkom aspektu za pohvaliti cijeli zaselak.

Dočeka nas Ivan i njegova nasmiješena trojka. A u kući i oko kuće kao u apoteci. Čisto, uredno, ispeglano i pripremljeno. Uredno dvorište, čiste stepenice, kao da je stotinu ženskih ruku u kući, rekli bi stari ljudi. I povede nas Ivan nekoliko desetaka metara dalje u svoju staru kuću gdje mu živi majka.

- Idemo tamo popričat. Tamo je moja Matija, moja mater koja je sada jedan od oslonaca ove obitelji. Djeca je obožavaju, ona je glava kuće.

I kada smo došli, dočeka nas uredna stara Matija. Malo je bole noge, ali još uvijek se ne da.

- Bole noge, bole, ali ne dam se ja. Ova moja draga trojka - moj Bože, Iva i Matea, to su vam zlatna dica, slušaju baku, dobro uče. Nema s njima nikakva problema. Moja nevjesta je u Njemačkoj nedostaje djeci, ali mora se raditi, reče Matija, no sin Ivan nastavi.

- Ja sam zapravo treba ići u Njemačku prije tri godine i sve je bilo u obitelji dogovoreno. Radio sam u Konstruktora skoro dvanaest godina, propala firma i morao sam se snalaziti. Žena mi je držala konobu u Cisti Provo, ali kriza, ljudi nemaju novaca, pa i njoj propao posao. Trebalo je samo uzeti kartu za autobus i pravac Njemačka. Tamo mi je posao osigurao moj prijatelj, kolega iz Konstruktora. Trebao sam voziti kamion na nekom bauštelu, no kako je bila zima odgodili smo to za proljeće.

U međuvremenu moja susjeda koja je već 40 godina u Njemačkoj zovnu jednu večer i reče mojoj Ivani da ima dobar posao u kuhinji u jednom restoranu. I onda se ja i žena dogovorismo da ona ode. Bila je zima, pa eto neka se proba, jer se moralo živjeti. I tako mjesec po mjesec, zadovoljna ona s poslom i evo već tri godine je gori - kaže Ivan.

Dakako da se često djeca i vi čujete s Ivanom?

- Da čujemo? Nema dana kada se ne zove, priča se sa djecom, a bila je za pričest Matei u šesti misec došla deset dana, pa Uskrs, Božić. Bio je i moj Bože kod matere i Ivana i Matea. Uspila je dobiti neki stančić i sada je i lakše. Bio sam i ja prošle godine. Ma žena uvik pita kako su, kako jedu, slušaju li babu. A mi ti se snalazimo ovdje. Baka kuha, dica su uredna, njih dvije se brinu o robi, urednosti, Bože meni pomaže u polju kada radimo, ore traktorom, kosi, pa onda odradi i sve poslove oko kuće. Ne mogu se potužiti. Znadete kako je to u mojoj obitelji, zašto smo se mi privikli? Pa i ja sam svojoj materi pomagao jer mi je otac bio u Njemačkoj 35 godina. Onda je bilo ovaca 40 komada, konji, krave, sve sam ja to vodio - kaže Ivan.

Braco Ćosić
 

- Je moj Ivan je pomagao, jer su još moja dva sina u Americi. I ja sam tamo bila. Ovo vam je pečalbarski kraj, moj prijatelju, navikne se čovik na to. A volila bi silno da su dica sa svojom materom, da je moja nevista ode, ali fala Bogu, što se može. I ja sam rano ostala bez matere jer je rano umrla i nisam je upamtila. I evo danas sam dočekala da gojim unuke umisto njihove matere. A šta se može, tako je došlo vrime. Moji unuci, moje zlato. Neće ti otići leći da me ne poljube. Pa moja Matea kaže svojoj materi da je voli, ali samo da za dlaku voli više babu - kaže nam stara Matija dok joj se oči navlažiše suzama.

- Je mama mi nedostaje puno, ali što se može, priviknuli smo se. Čujemo se svaki dan, glavno da je ona dobro gore u Njemačkoj - veli nam mala Matea.

- Zaboravio sam još reći da je taj odlazak u svit iz naše kuće nekako ko tradicija. Moj pokojni did je nosio korpu ko i Matan, korpario Europom. Uvik iz kuće je netko nedostajao. Otišao mi did, pa onda ćaća, pa dva brata i eto sada ode i žena. Ja sam u dogovoru sa ženom ostao kod kuće i prikinuo tradiciju muških odlazaka. Ali bi volio, ako moja dica sutra moraju ići u svit, da uvik znadu tko su i odakle su i di su im korijeni - kaže Ivan za Slobodnu Dalmaciju.

No i njemu zaiskri suza u oku.

Bilo je vrijeme za kraj razgovora, ali i za razmišljanje. Hoće li se u Čondića više prekinuti taj nesretni odlazak za kruhom u tuđi svijet? Mali Bože će sljedeće godine u Imotski. Upisat će promet, Iva i Matea dobro uče. Pa valjda će u tom lijepom Svibu u toj predivnoj Imotskoj krajini i u najljepšoj Hrvatskoj za ovu slatku trojku biti posla, kako bi ostali i konačno da se na njima prekine pečalbarski lanac obitelji Čondić.

Izdvajamo