IN MEMORIAM

MANI GOTOVAC Nezaboravan život blistave dame hrvatskog kazališta

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2019. u 14:42

Božo Radić / CROPIX

Mani Gotovac bila je intenzivno prisutna na sceni, a posljednjih godina­ postala je i vrlo popularna kao autorica knjiga utemeljenih na njenim sjećanjima

Na glavnoj zgradi nekadašnje na onaj sjetan način trošne austrougarske domobranske vojarne u Ilici kazaljke sata nepomično stoje.

Tri sata i deset minuta, pokazivao je franzjozefovski sat minulog nedjeljnog kasnopopodneva u studenome, kada je Mani Gotovac u modernom zdanju Instituta za tumor s druge strane Ilice u suha usta stavljala kockice leda. Tumor želuca o kojem nikome, osim obitelji, nije mnogo govorila, priječio ju je u jelu, a i u piću u velikoj količini. Beskrajno zahvalna zbog dvije kutijice leda donesenog iz obližnje kavane, vjerovala je da će umrijeti skoro i poželjela je od ljudi iz kazališnih krugova vidjeti starog prijatelja i znanca Zlatka Viteza.

- Nemate pojma koliko me boli. Nemojte biti potreseni. Želim umrijeti. Pozovite mi Zlatka – izgovorila je, mučeći se pri svakoj riječi. Glumac koji slavi 50 godina umjetničkog rada, kada se upravo jučer spremao vidjeti jednu od autorica svoje monografije, saznao je da je Mani na svoj 80. rođendan preminula.

- Život je i eros i thanatos, što bi rekla naša Mani – tiho je i snuždeno izgovorio na telefon jer je zakasnio vidjeti je. Nije mogao znati, nije nitko mogao znati, jer Mani Gotovac i u posljednjim danima javljala se svima na telefon, pa se čak i kraćim rečenicama osvrtala na događaje u teatru. Imala je jedan fantastično hektičan život, nemjerljivo znanje, mnogo prijatelja, neke neprijatelje. I oni koji je nisu voljeli uvijek su govorili da će kad Mani ode u hrvatskim teatrom zavladati grozna dosada. Iz više razloga, od teatroloških do ljudskih. Mani Gotovac bila je, ne samo izvanredan profesionalac, nego i neprijatelj kazališnog korova.

- Pun mi je kurhac tih uguznika po teatrhu - znala je nerijetko reći sa svojim kotrljajućim “r” zbog kojeg vjerojatno nije mogla glumica biti, premda je imala talenta.

Neja Markičević / CROPIX
 

Kći odvjetnika

Mani Gotovac rodila se 1939. u Splitu kao kći oca odvjetnika Zdravka Birimiše i majke Marije Danire, splitske glumice. Bake Mani Gotovac bijahu iz dubrovačke i splitske loze Čipiko i Tartaglia, vikendica koju je imala u Mokošici dar je predaka. Iako negdje piše da se Mani prije udaje zvala Manda Birimiša, sama je jednom javnom rekla da se ona krsno zove Julija.

Nakon splitskog djetinjstva i mladosti gdje je išla u gimnaziju zajedno a Igorom Zidićem i Igorom Mandićem, diplomirala je komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1966. počela je raditi kao kazališna kritičarka i urednica kazališnih emisija na Radio Zagrebu. Nakon sloma Hrvatskog proljeća njezin je rad otežan i onemogućen.

Njezin prvi suprug bio je Pero Gotovac, sin Jakova Gotovca, skladatelja “Ere s onoga svijeta” i Mani je tvrdila da je Gotovčeva skladba “Finili su Mare bali” na riječi Tomislava Zuppe nastala upravo u čast vjenčanja Mani i Pere.

U svojim je romansiranim biografijama “Fališ mi 1 i 2” Mani Gotovac spominjala i ljubavnika imena Gorki, no dvije su teorije o tome u kazališnim krugovima, a ona sama nije potvrdila ni opovrgnula niti jednu. Jedna je teorija da je Gorki političar iz vremena Proljeća, a druga je da je Gorki drugi suprug Mani Gotovac, scenarist scenograf i slikar Željko Senečić kojem je ona posvetila zadnji roman “Rastanci”.

Mani iz prvog braka ima kći Katju, a iz braka sa Senekom, kojem se protivila njezina majka, bivša glumica imala je kći Anu koja je kao djevojčica umrla od tumora i nakon te nesreće život Mani više nikad nije bio isti.

Tomislav Krišto / CROPIX
 

Smrt djeteta

Kritičarka, novinarka, suradnica kazališnih časopisa, postaje ubrzo i kazališna dramaturginja, početkom devedesetih urednica Dramskog programa Hrvatskog radija i potom ravnateljica Teatar &TD.

Kako je nakon smrti djeteta i drugi njezin brak okončan te Mani u svojim knjigama krivi neke žene za to, ona utjehu i sidro snage i ideja pronalazi u kazalištu iznutra, u njegovoj utrobi.

Razdoblje njezinog prvog ravnateljevanja u Teatru &Td od 1992. do 1998. bilo je vrijeme u kojem su glumci s pozornice odlazili na front, vrijeme novih autora, redatelja te predstava u Francuskom paviljonu. “Razlika između mene i dva Filipa (Šovagović i Nola op.a.) i Matka Raguža i Siniše Ružića i Vedrana Mlikote i Gorana Navojca i cijele ekipe mladih s kojom sam započela raditi Teatar &TD je negdje oko dvadeset i pet godina. Bolje razumijem njih, bolje razumijem njihovo hrvatstvo nego pripadnike svoje generacije koji su sada na vlasti”, napisala je u “Fališ mi”.

U &TD-u Mani Gotovac stvara suradnika za budućnost s kojim će raditi u splitskom HNK i surađivati u godinama nadalje. Ivica Buljan, redatelj “Fedre” u Francuskoj paviljonu biti će njezin direktor Drame u splitskom HNK, proganjan u novinama zbog kazališne estetike i odabira hrvatskih autora, baš kao i ona, u sve četiri godine koliko će njih dvoje zajedno provesti na čelu splitskog teatra.

Mani Gotovac, prva žena intendant u Hrvatskoj najoosobnije je shvatila svoj kazališni poraz u rodnom gradu koji je nije izabrao za intendanticu u drugom mandatu. Njezinog posljednjeg proljeća u Splitu, potekle su i zadnje suze koje je zbog kazališta sa mnom podijelila u telefonskom razgovoru, premda je i nakon Splita bilo kazališnih događaja za plakanje. Suze zbog Splita, nisu bile suze samo intendantice na odlasku, već i suze nevoljenog djeteta, djeteta kojeg je zavičaj, majka zemlja odgurnula.

 

Romansirani memoari

Riječki HNK Ivana pl. Zajca i Mani Gotovac imali su najskladniju simbiozu u njezinoj šefovskoj i intendantskoj karijeri koja se iz riječkih dana ponajviše pamti po “Glembajevima” i “Karolini riječkoj”sa Severinom u kazališnom castu. Nakon Rijeke Mani ide u službenu penziju, okreće se književnosti, objavljuje romansirane memoare “Fališ mi 1, 2” i “Ma koji život, koji teatar”, te romane “Snebivaš me”, “Ćutim te” i “Rastanke”.

Kroz svoje knjige Mani skandalizira blazirane pikanterijama iz privatnog i kazališnog života te pokušava iznijeti svoju intendantsku, dramaturšku, autorsku i glumačku kazališnu filozofiju koju, na žalost, nikad nije sabrala u jednu teatrološku knjigu.

Mani Gotovac bila je, naime, izrazitih uvjerenja da svaki komad iz prošlosti mora imati debeli razlog u sadašnjosti zbog kojeg ga se danas stavlja na pozornicu, kao što je smatrala da teatar mora govoriti ne o sadašnjosti, nego tematikom komada anticipirati problem sutrašnjice. Ukratko, smatrala je da teatar svojom idejom na pozornici mora biti dva, tri koraka ispred problema, ideje ili svjetonazora koji danas živimo. Dvjema se osobama u teatru od živućih definitivno divila: to su intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč u kojoj je vidjela nasljednicom svoje kazališne misli i Zlatko Vitez s kojim je prijateljevala obiteljski od mladih dana, koji je bio omiljeni glumac njezine pokojne kćerkice i kojeg je, kada je imao samo 23 godine, stavila u istu misao i rečenicu zajedno s tadašnjim prvacima Fabijanom Šovagovićem, Božidarom Bobanom i Emilom Kutijarom.

U teatru je imala ideja da se pobrojati ne mogu; svaki dan su se množile u svakom novom našem razgovoru njezine ideje o podjelama, komadima, redateljima. Voljela je istraživati nanovo neke tekstove, pa i Miroslava Krleže koji je učinio za nju trud da je spasi od političkog nemira tijekom 70-ih. Srčano je branila misao kako Castellica nije “kurhva”, te da, uostalom, svaka žena u nevolji ima izbor: biti sirota Fanika koja se s djetetom od očaja baca s glembajevskog balkona ili, pak, sirota Charlotta koja je sa olinjalom lisicom krenula u svijet kada je pod slabom petrolejkom umrla njezina siromašna majka. Mani Gotovac nije privatno bila gorda osoba kako možda misle oni koji je nisu dobro poznavali. Za svaki je životni koračić ta ženica ponizno za savjet pitala, od tete Ružice koja joj je pomagala u svakodnevici do valjda najučenijeg akademika u zemlji, a tek onda bi djelovala.

 

Čarolija opere

Njezin posljednji šefovski posao u kazalištu bio je kada je prije nekoliko godina bila ravnateljica Dramskog programa Igara te na repertoar stavila predstavu “Elementarne čestice” koju je MUP osigurao za oko milijun kuna jer su zbog Michela Houellebecqa na Lovrijenac došli valjda svi redovi pripadnika reda i sigurnosti od običnih policajaca do specijalaca i obavještajaca. Predstava s represivnim snagama bila je jedan od najbizarnijih događaja i u njezinoj kazališnoj karijeri i u sveukupnom kazališnom iskustvu. Na Dubrovačkim ljetnim igrama pjevao je i njezin dragi i bliski prijatelj pod starije dane, tenor Jose Cura s kojim je živjela čaroliju opere koja ju je držala od vremena kada je bila snaha Jakovu Gotovcu.

U Dubrovniku su na vidjelo izašli njezini sve teži problemi s kralježnicom. Podvrgnula se zbog kralježnice i koljena nožu i to ne jednom. Postala je štićenica doma u Crnatkovoj ulici, no ovu drugu, tešku bolest tajila je. Mani Gotovac iza sebe je ljudima koji su je znali ostavila toliko nezaboravnih događaja i rečenica da ih je teško sabrati odmah i na jednome mjestu.

Ona je iza tih teških maski željezne lady bila jedna tradicionalna, premda rastavljena, dalmatinska žena koja je kuhala dobro, silno brinula o veštama i frizuri (urnebesan je bio događaj kad joj je iskusna zagrebačka fizerka uništila boju kose, nakon čega je ona banula s vriskom u susjedni salon u Dalmatinskoj), voljela je unuke i općenito mlađe ljude kojima je bila kao teta kakvu nisu imali. Podosta je znala o ćudi muškaraca i žena. Njezina bi poruka bila: valja živjeti. I voljeti. I to jako.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo