EKSKLUZIVNO

MANI GOTOVAC O TEATRU, STAROSTI, ANTI GOTOVINI I TEŠKIM TRENUCIMA U tri mjeseca ostala bez dva bivša muža, s kojima je prijateljevala i nakon razvoda

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 07.04.2018. u 10:56

Zagreb, 171017.
Crnatkova 14.
Mani Gotovac hrvatska je kriticarka, dramaturginja, teatrologinja i spisateljica.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
CROPIX

Spisateljica, teatrologinja i bivša intendantica najavljuje novi roman u kojem će pisati o Brešanu, Paladinu, Đikiću, Šovagoviću, ali i o generalu. Govori o nedavno preminulim muževima Peri Gotovcu i Željku Senečiću, starosti, teatru i boravku u Opatiji

Oduvijek su me zanimale bezbrojne prilike i neprilike u vezama između jednog muškarca i jedne žene. Koja im sve stanja, užitke, mržnje, ravnodušja i slično donosi jedan takav dugotrajan susret? Je li se oni sastaju ili rastaju zapravo cijeloga života? Na koji su način tragikomični? To je tema kojom se sada bavim - riječi su kojim novi roman najavljuje Mani Gotovac, spisateljica, teatrologinja, bivša intendantica, kazališna kritičarka. Gospođa bez koje bi u hrvatskom kazalištu posljednjih desetljeća bilo poprilično dosadno.

Nedugo nakon romana “Ćutim te” - izašao je koncem prošle godine i još uvijek ga predstavlja u mnogim knjižnicama zemlje - prihvatila se pisanja novog naslova. Dosad je pored “Ćutim te” objavila “Fališ mi 1., 2.”,  “Ma koji život, ma koji teatar”, “Snebivaš me”. Dijelom je riječ o romansiranim autobiografskim djelima, a dijelom o obiteljskim romanima.

Međutim, ovaj put kulturni krugovi šapuću da piše “nešto” o Anti Gotovini

Stvarni i izmišljeni

- Moram objasniti. Vidite, u toj prozi koju pišem, glavni izmišljeni likovi su Ona, koja je po profesiji novinarka i On, koji se bavi fotografijom, umjetničkom i novinarskom. Jedan su drugome izmislili imena. Tako se ona zove Luz, a on Luv. Žive u Zagrebu, putuju po cijeloj zemlji, ponekad su u inozemstvu. S obzirom na njihove profesije, oboje dolaze u kontakt s brojnim osobama iz javnog života. Te osobe su stvarne, one nisu izmišljene. Luz, kao novinarka, koja se uporno bavi istraživanjem, želi o njima otkriti nešto, što do sada nije poznato. Želi ih predstaviti na svoj način, kroz komentar ili intervju.

Taj joj posao, naravno, olakšava, a opet i dovodi u vezu s njezinom potpunom zaokupljenošću svojom ljubavnom vezom. Tu se, naime, pojavljuju poznate osobe iz našeg javnog života o kojima postoji bezbroj zapisa i koji za Luz nisu dovoljni. Te su osobe primjerice Ivan Đikić, molekularni biolog, Vinko Brešan, redatelj, Josip Paladino, neurokirurg, Filip Šovagović, glumac, Damir Karakaš, pisac, Ante Gotovina, general i drugi - nastavlja Mani Gotovac.

Riječ je o osobama koje su puno postigle tijekom života u različitim profesijama i koje možemo povezati s interesima ili karijerom Mani Gotovac. Ali zašto je između njih izabrala Gotovinu? Otkad o njemu razmišlja, je li ga možda osobno upoznala u međuvremenu?

Mudra gospođa

- Nisam osobno upoznala generala i mislim da to nije važno za moj roman. Roman je uvijek fikcija, maštanje na razne teme. General meni nije zanimljiv ni kao junak, ni kao nedodirljivi spomenik Domovinskog rata, a niti kao osoba koju su opet drugi denuncirali na različite načine. Ja o tome malo znam. Malo, pa ništa. I nikad se nisam bavila epopejama, spektaklima ili, recimo, krimićima.

Ali pratila sam, kao i mnogi drugi, pratila sam udes Gotovine, od ribara do generala. U kratkom zapisu o njemu, koji piše moj izmišljeni lik, novinarka Luz, ona će koristiti izokrenuti naslov prvog Marquezova romana. Naslov njezina teksta glasit će: “Generalu ima tko da piše”. E sada, tko danas piše generalu? I zašto? Kakav je on čovjek, muškarac? Otac? Prijatelj? To su neka od pitanja što zanimaju Luz. A Luz je, nemojmo to ni trenutka zaboraviti, Luz je žena u ljubavi. Njezino ime može značiti “lux”, svjetlo, a može i “luzerica”, gubitnica - otkriva pristup Gotovini u romanu.

Nedavno su preminuli muškarci s kojima je bila u brakovima, Pero Gotovac i Željko Senečić. U samo tri mjeseca otišla su obojica, a prijateljevala je s njima dugi niz godina, i nakon rastava.

- Njihov odlazak u nepoznato, za mene, nije stvarni odlazak. Pero Gotovac, nakon braka sa mnom, oženio je jednu mudru i uzoritu gospođu. Ona je pozdravljala naša rijetka druženja, kao i činjenicu da mi Pero pomaže u svim zavrzlamama oko suvremene tehnologije. Možete misliti koliko puta pozivam Gotovca u pomoć, kada mi danas nešto zašteka oko kompjutera. Odlazak Seneke posve je drugačije prirode. On je čovjek s kojim sam provela više od četvrt stoljeća svog života. Kada se pročulo da smo zajedno, Zvonimir Berković nam je rekao u lice:

“Vi ste nemoguć par. Miško je cinik, a Mani romantičarka. To će biti pakao kratka vijeka. Nemate nikakve šanse”. Mudri i neodoljivi Berk ovaj put je pogriješio. Mi smo proveli dvadeset i pet godina, vrlo živih i neobičnih godina, u braku, imali smo kćer Anu, prijateljevali smo nakon rastave, kako sam već rekla, do “posljednjeg daha”. Seneka je bio čovjek od tri života, tri energije, tri talenta. Kadgod bih se našla u psihoškripcu, zvala bih samo njega. Bio je na žici. Bio je čovjek sa žicom. Fali mi, svakodnevno mi fali, fali mi na svaki način” - kaže o scenografu, slikaru, scenaristu.

Skuža za život

Ostao je još jedan “suprug”, “zamjenski”, onaj s kojim je najdulje. Teatar, vječna skuža za stvarni život. Ne samo njoj.

- Nikad nisam doživljavala teatar kao priliku za zabavu. Uvijek je on za mene bio istraživanje života i umjetnosti. Pa i zamjena za život. U tom smislu, nikad se neću ni rastati od teatra. Ma koliko se svi oko toga trudili. Bez teatra, u bilo kojem obliku, osjećala bih se izbačena iz vremena i prostora - reći će.

Prije godinu i pol dana operirala je kralježnicu, otada je česti posjetitelj toplica. Trenutno je u Opatiji. Što Kvarner kao podneblje može dati jednom Mediterancu južnijeg konteksta?

- Ovdje sam na redovitoj jednogodišnjoj postoperativnoj terapiji. Srećom, ovaj put me dopala Thalassotherapia u Opatiji. To se doista može nazvati velikom srećom. Ne možete ni zamisliti kakva profesionalnost i briga za invalidne osobe vlada u ovoj ustanovi. Tako zamišljam središte nekog lječilišta u Europi. Što se Kvarnerskog zaljeva tiče, tu sam stari gost.

S Gotovcem sam bila na svim Opatijskim festivalima u bivšoj Jugi. Seneka je kao scenograf, u opatijskim vilama, snimao brojne filmove u američkim koprodukcijama, pa tako i onaj o Jesenjinu, s Črnkom i Vanessom Redgrave u glavnim ulogama. Sama sam prije par godina na Opatijski kazališni festival u travnju dovela predstavu “Pričaj mi o Gorkome”.

Lijepa sjećanja. Kako imam bezbroj godina, to su mi neobičnosti ovog zaljeva što se usijeca u podnožje Učke dobro poznate - nastavlja.

Suvišni starci

Vjerojatno zaljev i danas nečim iznenadi...

- Uvijek. Recimo jednim secesijskim detaljem na nekoj zgradi ili iznenadnim pljuskom što se stušti s neba, a sekundu prije sve je blistalo u suncu. Sve je drugačije, sve je, rekla bih, uljuđenije nego na jugu. More je drugačijih boja. Ali ono je opet jednako odano i jednako stvara osjećaj kako pamti naše sastanke i rastanke. Ovdje, kao i tamo dolje, u Dubrovniku - prenosi svoje impresije s podneblja gdje je bila i kazališna intendantica.

Neumorna je unatoč tomu što je u osmom desetljeću, unatoč tomu što tijelo ne služi kao prije. Kako joj uspijeva na taj način živjeti?

- Ako mi uspijeva, uspijeva mi iz inata. Danas, naime, u ovoj našoj lijepoj nesreći - nema mjesta za starce. Vidite i sami, starci su svima suvišni, tjeraju ih, gone, misle da su zaboravili svoja znanja. To je sada naše opće mjesto. Ono se istina ponavljalo u povijesti u brojnim primitivnim sustavima. Kao da smo u jednom od takvih. Kao da će djeca bolje odrasti bez djeda i bake. Ma dajte! Koliko besmislica. Eto, ja se tome inatim. I radim prekovremeno svakodnevno - završava razgovor.

Izdvajamo