Bol je bila neizdrživa.
Ležala je u bolničkom krevetu, koljeno je bilo u iznimno lošem stanju, rana se inficirala, prijetila je sepsa, amputacija desne potkoljenice činila se kao vrlo izgledan scenarij.
No to nije bio razlog boli i suza koje su nezaustavljivo klizile niz umorno i blijedo lice malene Marijane.
Starijeg brata nije vidjela tjednima. Zna da je bio ranjen, da je išao u proboj, no je li se spasio, nije znala.
Nije imala nikakvih informacija o starijoj sestri kojoj se izgubio svaki trag nakon pada Sajmišta.
Svog oca posljednji put vidjela je kada su je unijeli u autobus s ranjenicima. To je učinio njezin ujak, ocu nisu dopustili da nosi svoju ranjenu kćer. Kroz staklo autobusa vidjela je kako korača prema Ovčari.
Od majke i trogodišnjeg nećaka razdvojili su je u Srijemskoj Mitrovici.
Marijana je ležala u bolničkom krevetu na Rebru, vjerovala je da je ostala sama, u ruci je imala samo malu knjižicu s moćima sv. Ante koju je neprestano stiskala.
Imala je trinaest godina.
Četiristo kilometara istočno, na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, u maloj sobici na odjelu za intenzivnu njegu, na krevetu sjedi Sanela.
Zamotani su joj vrat i lopatica. Probio ih je geler. No dobro je. Brine zbog sestrice Sanje. Ima šest mjeseci, a njoj je geler probio trbuščić i bedro. U sobi je i majka. Sanja je gleda onako izmorenu i nenaspavanu. Majci se oči sklapaju, glava joj polako pada. No majka ne posustaje, u trenu se probudi i nastavi bdjeti. Sanela shvaća da izvan sobice u kojoj se nalaze više nema poznatih lica. Ne razumije zašto ih ti nepoznati ljudi zovu “Tuđmanovom decom” kad je ona dijete svoje mame i svog tate.
Sanela je tada imala četiri i pol godine.
Marijana i Sanela u tim trenucima imaju samo jednu želju.
Vratiti vrijeme.
Vrijeme kada su zajedno bile sa svojim obiteljima u poznatom okruženju.
U okruženju onih koji ih vole, koji ih poznaju, kojima vjeruju.
U hladne i mračne podrume, među brojne ranjenike, svoje sugrađane, i ljude koji brinu o njima. U mjesto koje je im je pružalo utočište i nadu.
- Ipak smo bile djeca ratne Vukovarske bolnice - reći će mi dvadeset i šest godina poslije.
Podrum u kojem su nekad kao maleni ranjenici bili smješteni, danas je mjesto njihovog zaposlenja.
Marijana Ivančić u Općoj županijskoj bolnici Vukovar i bolnici hrvatskih veterana kao primalja radi od 1998. godine, dok je Sanela Vidić Križić zaposlena na mjestu spremačice.
Taj posao dobila je prije četiri mjeseca i neizmjerno je sretna što napokon radi u svome gradu.
Iako rade na istome katu bolnice, njih dvije nisu se poznavale.
Nisu znale da su obje u studenom 1991. u isto vrijeme bile smještene u podrumu bolnice, nisu znale da se o objema brinula doktorica Vesna Bosanac.
Upoznale su se prije dva dana za vrijeme fotografiranja za ovu priču.
Zagrlile su se i izljubile.
Njihova vukovarska priča uistinu je priča o herojima toga grada. Priča koja se sluša u dahu, s knedlom u grlu, suznih očiju.
***
I sjednu tako njih dvije za stol, skuhaju kavu, Sanela pripali cigaretu, a majka prekriži ruke i stavi ih među koljena.
Još jedna obljetnica dolazi, suze niz lica krenu same, bez dopuštenja.
I tada se njih dvije isplaču, a svaki razgovor započnu i završe s istim pitanjem - kako smo ostali normalni.
- Znate - kaže mi Sanela dok pripaljuje cigaretu - ja sam godinama imala strah od ljudi. Na svaki razgovor na posao na koji bih išla ja bih strepila i drhtala. Nisam imala povjerenja ni u koga. Znate, kada vidite što je čovjek čovjeku spreman napraviti, kada kao dijete oko sebe gledate leševe svojih najmilijih, kada vam doslovno u rukama preminu tadašnji prijatelji, pitanja su na mjestu – kaže tiho.
Saneli je danas 30 godina. Prije četiri mjeseca zaposlila se u Vukovarskoj bolnici, u onu istu bolnicu u čijem je podrumu bila smještena kao ranjenik.
U taj podrum teško joj se spustiti.
Odmah joj se pred očima slože slike njene ranjene sestrice, njene obitelji koja bdije nad njima, brojnih ranjenika, krvavih ležajeva i liječnika koji jure na operaciju.
Ponekad u podrumu zastane, kada Muzej vukovarske bolnice posjete djeca. Tada se na jednom od ekrana prikaže i njena slika.
Sanela tada spusti glavu, obriše suze i napusti podrum.
Sretno je udana za Krešimira, a mali Tin, njihov sin, ima četiri i pol godina.
Baš onoliko koliko je Sanela imala tog prokletog 15. studenog 1991., dana kojeg se sjeća gotovo pa u detalje.
Bio je baš onakav kakvog ga je 18. studenog na dan pada Vukovara, u svom posljednjem javljanju za Kroniku Hrvatskog radija opisao Siniša Glavašević.
“Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine. Pod nogama se osjećaju ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina. Istovremeno, liječnici u vukovarskoj bolnici bore se s mnogim nedaćama. Od velikog broja ranjenika, od kojih je tri stotine težih i oko četiristo nešto pokretnijih, mnogih civila, koji su ovdje našli utočište, do strašnih rana kakve su snašle 5,5-mjesečnu bebu. Od ostatka granate tom djetetu je veoma stradalo bedro i natkoljenica. Slično se dogodilo i 4,5-godišnjoj djevojčici, kojoj je granata smrskala rame.”
Tog prokletog 15. studenog 1991. godine, počinje svoju priču Sanela, svanulo je jutro u Vukovaru i ona se tek probudila. Zajedno sa svojom obitelji, majkom, ocem i sestrom Sanjom bila je smještena u skloništu Vučedolska kapljica u dvorcu Eltz.
Probudila se iz pomalo čudnog razloga.
Naime, Sanela je imala četiri i pol godine, već je odavno skinula pelene i nikad joj se kasnije nije dogodilo da se u snu pomokri u krevet. No tog dana dogodilo se upravo to.
Kada se digla, baka je bila ljuta.
Rekla joj “pa kud baš sada, znaš da nemamo gdje to oprati, ni odjeću ni ništa. Odmah idi mami”.
- Sjećam se tih bakinih riječi. Bila sam tužna jer sam nasekirala baku. Nas dvije smo bile jako vezane. Baš sam je voljela – priča mi Sanela.
Neke joj se slike prikazuju kao fleševi, no vrlo su joj jasni prizori koji su joj se dogodili nakon što je od bake otišla prema majci.
Majka ju je obrisala i presvukla, a Sanela je zatim uzela lutku i krenula se igrati. U igru je krenula zvati i svog malenog prijatelja, dvogodišnjeg Mateja. Njena sestrica je za igru još bila premala. Nju je majka zamotala u vunenu deku i ljuljala je na stolici.
Odjednom je u sklonište grunula granata.
- Čuo se strašan tresak. Sjećam se da su se svi uskomešali i da nam je rečeno da se odmah svi povučemo dublje u podrum – opisuje mi Sanela.
Nisu se ni snašli, a sklonište je odmah potom, pogodila i druga granata.
Sanela je pala, zamračilo joj se pred očima, osjetila je samo miris baruta. Negdje u daljini čula je majčin plač.
- Mene je u tom trenutku obuzela neka toplina. Počela sam dozivati mamu i rukama sam se počela hvatati za stvari oko sebe. Tek kasnije sam shvatila da su to zapravo bili ljudi poginuli od granate i ta tijela su mene zapravo zaštitila od većeg stradavanja – govori mi.
Kada se napokon izvukla, Sanelin svijet je stao, a pogled joj je pratila jeziva tišina. Osjećala je kao da lebdi.
U drugoj prostoriji, do ležaja na kojem je spavala proteklu noć, ugledala je tijelo svoje bake. Nepomično je ležala.
Okrenula se na drugu stranu sobe i tamo vidjela majku kako otkriva deku. Bijela odjeća u kojoj je bila odjevena sestrica Sanja bila je u potpunosti krvava. Geler joj je probio trbušnu šupljinu i bedro.
Zatim je svoju ruku stavila na vrat. Dlan joj je bio krvav kao i majica u području prsa. Geler joj je okrznuo vrat, a dobila je rane i u predjelu lopatice. Noge su joj plivale u vinu.
Od eksplozije granate poginulo je jedanaest ljudi. Sanela se sjeća kako je jedan gospodin, Emil se zvao, bio teško ranjen, no nekako je uspio izaći iz podruma i doći do veze da pozove pomoć iz bolnice. Odmah nakon toga je preminuo. Kasnije je čula da je od te granate poginula i njegova supruga. Oni su bili roditelji njenog malog prijatelja Mateja. Uskoro je stigao taj kombi koji ih je odveo do bolnice. Majka je držala sestricu, a nju su smjestili do malog Mateja. Bio je naslonjen na Sanelu, glavica mu je bila nepomična, a njegove oči bile su širom otvorene.
- Matej, Matej, cipelica ti je odvezana. Matej, cipelica ti je odvezana – govorila mu je Sanela.
No dječarac nije reagirao. Bio je mrtav.
- Baš sam ga voljela, bio mi je jako drag - tiho će Sanela ispuhujući dim cigarete.
Njena sestrica Sanja je odmah operirana, u gotovo nemogućim uvjetima operirao ju je dr. Vlahović i sanirao ozljede trbušne šupljine i bedrene kosti. Tijekom zahvata primila je nekoliko doza krvi, i to izravno od bolničkoga osoblja. Malenoj je prijetila i hladnoća, pa su je postavili u stari, neispravni inkubator. Jedan od anesteziologa, doktor Kušt, tada je ukopčao sušilo za kosu i tako zagrijavao inkubator.
Uz taj inkubator cijelo vrijeme bila je i Sanela.
Njoj su zamotali vrat, a ona, kao ustrašena djevojčica, još se mjesecima bojala okrenuti vratom od straha da joj ne prokrvari. Brinula ju je sestrica.
- Bilo me je strah za sekicu. Promatrala sam je i znala sam da je nešto loše. Gnjavila sam mamu zašto je u inkubatoru, zbog čega je u tom stroju. Roditelji su samo plakali. Ne znam kako je proživjela – priča Sanela.
Tih dana u bolnicu stizao je sve veći broj ranjenika. Te scene i danas su pred njenim očima. Sjeća se da je do njenog ležaja, na jednom od kreveta, ležao jedan srpski vojnik. Htjeli su ga primaknuti bliže Saneli, kako bi napravili mjesta za još ranjenika.
- Tada sam glasno povikala “maknite ga od mene, maknite”. Ne znam zašto sam to izgovorila, ali te riječi su iz mene jednostavno izletjele - prisjeća se.
Atmosfera tih dana u bolnici bila je jeziva.
Ranjenici su samo dolazili, ljudi su pričali kako grad pada, svega je nedostajalo.
- Liječnici su radili do iznemoglosti. Ne znam kako su mogli. Ranjenika je bilo kao na traci. Oni viču, urlaju od bolova, a nitko ne može ublažiti bol. U cijeloj toj situaciji meni je bilo važno da sam s obitelji i da je sestrica tu. I da su tu doktori koje znamo - priča Sanela.
No već sutradan, malena Sanja napušta bolnicu. Doktorica Branka Šipek iznijela ju je u naručju iz bolnice i zatražila da je srpski liječnici zajedno s roditeljima prebace u Srijemsku Mitrovicu, a nakon toga u Beograd. Do Zagreba, zbog opsade grada, ne bi stigla.
- Srpski liječnici prvo su željeli preuzeti samo sestricu. A onda je tata rekao ili svi ili nitko. U Beogradu smo bili smješteni na intenzivnoj njezi. Bila je to mala sobica. Tamo smo ostali više od dva mjeseca. Mama se bojala zaspati. Bojala se da nam nešto ne učine. Mislim, nalazili smo se u gradu države čije su nas bombe teško ranile, čije su bombe ubile moju baku i mog prijatelja Mateja.
Kada bi ostala sama, medicinske sestre iz te bolnice znali su mi govoriti da sam ja Tuđmanovo dijete. Samo bi ih blijedo gledala. Imala sam četiri godine i nisam znala što to znači - Tuđman - priča mi.
Prema svjedočanstvima doktorice Šipek, djevojčice su u Beogradu tamošnja televizija prikazivala kao “ustašku žrtvu”.
Nakon dva mjeseca stigli su u Zagreb, u Klaićevu bolnicu. Zatim su živjeli u vojarni na Črnomercu, u Zagreb je krenula u školu, stekla prve prijatelje, no čim je došla prilika da se vrate u Vukovar, nisu razmišljali ni trenutka.
- Nisam se bojala jer znam da me roditelji ne bi vodili negdje gdje je strah. Vratili smo se, no prvih mjeseci bilo je strašno. Bilo je strašno jer se tada još uvijek vrlo malo Hrvata vratilo i zbog toga smo bili izloženi provokacijama. Mama te pošalje u trgovinu da kupiš kruh, a prodavač kaže da se tu prodaje samo - leb. A ti se vratiš i ne kupiš ništa - priča Sanela o traumama.
Traume su postajale sve veće, a slike poginule bake javljale su se sve šeće. Kao učenica šestog razreda počela je pisati svojevrsni dnevnik, kako bi na papir izbacila sve ono što je proganja.
Svako pismo počinjalo je otprilike ovako.
“Draga bako, jako te volim i jako mi nedostaješ..”, i njih bi nosila na njezin grob. Tamo bi baki pisma čitala i razgovarala s njom. Trajalo bi to sat vremena, a onda bi se vratila kući.
Uvjerena je da je njena baka bila njen čuvar na zemlji, i da je sada čuva na nebu.
- Da me tog jutra nije potjerala, možda ne bi preživjela.
Ne bih imala svog Tina koji me u ovim danima hrabri - govori Sanela dok se njezine oči pune suzama.
***
Marijana Ivančić godinama je odbijala ići u kolonu sjećanja.
Osjećala je otpor prema protokolu.
“U toj koloni ja sam izašla, neka je drugi sad prođu”, znala je govoriti.
Iako bi se vlastite odluke držala, priznaje kako je u njoj tog dana ostajala praznina.
Praznina nastala zbog ubijenih i nestalih prijatelja, ubijenih susjeda, tragedija koje su doživjeli članovi njezine obitelji.
I stoga unatrag nekoliko godina, ponovno korača svojim gradom, kao što će to biti i danas 18. studenog.
I to samo kako bi se poklonila žrtvi onih koji više nisu živi.
Kada sam je pitao kako je danas živjeti u Vukovaru, bez dlake na jeziku, vrlo otvoreno i jasno mi je poručila da su joj takva pitanja - najgluplja.
Posebno je živcira kada na Vukovar lijepe epitete grada duhova, mrtvog grada, grada bez ljudi.
Možda nisu najveseliji, možda su depresivni u ovo vrijeme, ali mrtvi nisu.
- Mrtvi nikako. Samo uspavani - kaže mi.
Ima 39 godine, sretno je udana, ima troje djece, i sljedeće godine napunit će punih 20 godina otkako je kao primalja iz zagrebačke Petrove bolnice zatražila premještaj u Vukovarsku bolnicu.
Razgovarali smo više od sat vremena i jedino pitanje koje mi je postavila bilo je “odakle da krenem”.
Od Vukovara prije rata? Od ranjavanja? Od proboja? Od susreta s hrvatskim vojnikom koji joj je prije predaje dao lančić koji i danas čuva? Od čovjeka koji ju je spasio?
Nisam odgovorio, njene riječi same su krenule.
Vukovar je bio grad u kojem se do zime 1990. mirno živjelo, počinje Marijana svoju priču.
Tada je imala dvanaest godina, polako je ulazila u pubertet i nisu je previše zanimale priče iz politike.
No dobro se sjeća da su je već tada maltretirali vršnjaci srpske nacionalnosti.
- Bila je zima, vraćala sam se iz škole, kada su me tri učenika iz škole susrela na putu. Pitali su me za koga navijam, za Dinamo ili Crvenu zvezdu. Odgovorila sam Dinamo. Onda su me pitali idem li na vjeronauk. Rekla sam da. Prozvali su me ustašom i bacili su me u snijeg – priča mi Marijana.
Da se nešto ozbiljnije počelo događati, shvatila je u svibnju 1991. Mjesec dana prije toga, njen stariji brat prijavio se u policiju u Zagreb. Kada se vraćao kući, otac ga je išao dočekati u Vinkovce, pa su automobilom, preko Marinaca, krenuli kući. Tamo su ih zaustavile barikade i pobunjeni Srbi iz Hrvatske. Tražili su njihove isprave, no nakon sati ispitivanja, pustili su ih dalje.
Bilo je neugodnosti, ali ni jedna kao 1. svibnja 1991.
Tog dana Marijana je otišla do prijateljice na igru. Vratila se uvečer, a kada je ušla u kući, cijela obitelj bila je uznemirena.
- Mi smo živjeli na Sajmištu i bili smo rijetki Hrvati u tom dijelu Vukovara. Moje djevojačko prezime bilo je Karaula, i odmah smo prozvani ustašama. Te večeri roditelji su mi ispričali kako su susjedi optužili mog trogodišnjeg nećaka da hoda Petrovom gorom i označava kuće u kojima su živjeli Srbi. To je bila ludost. Moji roditelji čuvali su djecu nekih susjeda, onda bi nam u to vrijeme, bio je svibanj ili lipanj, ti susjedi srpske nacionalnosti dolazili prijetiti jer smo u svojoj kući puštali pjesmu “Ustani bane”. Moji roditelji nisu bili nikakvi nacionalisti, živjeli smo u miru sa svima, ali takve situacije u tebi jednostavno probude inat - prisjeća se Marijana.
Treći šok doživjela je nakon pokolja u Borovom selu, 2. svibnja. Njen brat trebao je biti tamo, ali je tog dana bio na slobodnom danu.
Iako je bilo stresnih situacija, svi oni vjerovali su kako će se tenzije smiriti, i kako će se sve vrlo brzo vratiti u normalu.
Marijana je završila šesti razred tog lipnja i bila je neizmjerno vesela.
Posebice zbog jedne stvari. Odlučeno je naime da će djeca iz Vukovara ići na more. Njena grupa bila je smještena u Crikvenici, idu sami, bez roditelja.
- Jedina stvar koja je bila čudna u tim trenucima jest ona da mnoga djeca iz naše ulice nisu išla. Oni kao da su se već u lipnju odselili u Srbiju. Kao da su znali što se sprema – priča Marijana.
Povratak u Vukovar dogodio se sredinom kolovoza, pred sam početak školske godine. Knjige za sedmi razred roditelji su joj kupili, no te knjige nikad neće biti korištene.
Krajem kolovoza počinje svakodnevno bombardiranje Vukovara, a Karaule jedne noći napuštaju obiteljsku kuću, i kreću na put prema Mitnici.
- Sjećam se kako je baš tada počelo prikazivanje tinejdžerske serije Beverly Hills. No taman prije serije, nestalo je struje. Baš sam bila ljuta i razočarana - smije se Marijana.
Njen stariji brat već je sudjelovao u obrani grada, bio je na mitraljezu na Sajmištu, a uskoro mu se pridružila i Marijanina starija sestra.
Sestrin sin ostao je kod bake, Marijanine mame. Bio je početak rujna, i grad je već bio gotovo opkoljen.
Petog rujna njen otac obitelji je donio ozbiljnu vijest. Iz bolnice su javili kako je brat teško ranjen i kako će se preko nekog kukuruzišta pokušati probiti do Zagreba.
Deset dana kasnije saznali su da je na Sajmištu nestala sestra. Tata ju je tražio među mrtvima, no nije je našao.
- U jednom trenutku ja više ne znam gdje su mi sestra i brat. Nemamo nikakvih informacija. No vjerovali smo da će sve biti u redu - priča mi Marijana.
U skloništu je vodila dnevnik. U crni rokovnik pisala je kako su oca obavještavali da nema municije za kalašnjikove, drugi dan napisala bi kako više nema minobacačkih granata.
- Znam da sam napisala kako nas plaše Maršem na Drini. Kako tu pjesmu puštaju glasno samo kako bi nas prestrašili - govori mi.
Dvadeset dana prije pada Vukovara, Marijana je ranjena.
Bio je prohladan jesenski dan, vladalo je kratkotrajno zatišje i obitelj je izašla skupiti drva za ogrjev.
Vratili su se u sklonište, a Marijana je odmah, da se ugrije, sjela kraj peći.
Kratkotrajnu tišinu u Vukovaru vrlo brzo zamijenile su bombe. Jedna od granata te večeri pala je kod garaže, odmah ispod stepeništa, koja je bila njihovo sklonište. Jedan od gelera pronašao je desno koljeno djevojčice.
- Tata me autom prevezao do bolnice, noga je krvarila, ali ono što je mene posebno šokiralo bio je izgled grada. Kad si u skloništu, vidiš samo ono što je ispred njega, dvorište, možda dvije, tri ulice.
Sada sam vidjela grad. Razrušen, bez drveća. Vladala je jeziva tišina. Zanijemila sam. To me užasno pogodilo - prisjeća se Marijana.
Do bolnice su stigli vrlo brzo.
- Stiglo je ranjeno dijete, doktori odmah - vikali su na ulazu.
Doktorica Vesna Bosanac poznavala je Marijanina oca.
On je rijetko bio u skloništu, radio je u Komunalcu i gotovo do pada grada dopremao je vodu i namirnice skloništima i bolnici, pokapao mrtve, odvozio smeće. Prikupljao bi ubijenu stoku, opskrljavao bolnicu i skloništa lijekovima iz razrušenih ljekarni.
Marijani je iz noge izvađen geler nakon čega je smještena na jedan od podnih ležajeva u atomskom skloništu bolnice.
Za doručak bi dobili šnitu kruha i med, za ručak rižu, a za večeru čega ostane.
Marijana je čitala one knjige o Maji i njezinim pustolovinama, bila je praktički nepokretna, a takve su bile i njezine emocije.
- U meni je tada vladala tišina. Činilo mi se kao da sam bila izvan svog tijela i da sve te ljude promatrala s neke visine - prisjeća se.
Sjeća se i danas gužvi po hodnicima, ranjenih na nosilima.
Sjeća se i ljutnje na licima tih ljudi. Govorilo se tada da su Vukovarci izdani, da su prodani, da će ih sve pobiti.
Sjeća se i jednog mladog Varaždinca koji je bio ranjen. Prisjetila se i jednog Marijana, koji je bio pogođen u glavu i koji nije mogao govoriti.
Sjeća se majke koja bdije nad djetetom u inkubatoru i malene djevojčicu kraj njih. Točno 26 godina kasnije saznat će njihovo ime.
Sjeća se i da je injekciju protiv bolova dobila tek deseti dan, kada je trebala ići kući. Nudili su joj i ranije, ali je smatrala da je drugima mnogo potrebnije.
- Kada sam trebala izaći iz bolnice, počelo je takvo granatiranje da mom ocu nisu dozvolili da me vozi. Htjela sam se vratiti na svoj ležaj, prošlo je možda kojih desetak minuta, ali tamo je već bio neki novi ranjenik - prisjeća se Marijana.
Pad grada dočekala je na Mitnici. Došao je otac i rekao kako je gotovo, kako su bratići krenuli u proboj. Pokupio ih je u automobil i zaputio se prema veterinarskoj stanici gdje je bilo mjesto susreta svih onih koji su ostali u opkoljenom gradu.
No od veterinarske stanice do novog groblja moralo se pješke.
Majka je uzela nećaka za ruku, otac je Marijanu stavio preko ramena.
- Kad god prolazim kraj groblja, sjetim se kako me tata nosi, gledam preko ramena Vukovar, gledam vodotoranj i grad u plamenu. Gledam dečke, mlade vojnike kako se idu predati na Mitnicu - kaže Marijana.
U jednom trenutku, osjetila je kako ju je netko uhvatio za ruku. Bio je to neki hrvatski vojnik. S vrata je skinuo zlatni lančić s križićem i potkovom.
- Meni više neće sigurno trebati. Uzmi ga - pružio je ruku prema Marijani.
Taj lančić Marijana i danas čuva u nadi da mladić nije poginuo i da će joj se jednog dana javiti.
Otac je tada ipak otišao po automobil, i u njemu su on, majka, nećak, Marijana, ujna, te još dva člana obitelji proveli cijelu noć.
Ispred Marijaninih očiju prolazili su srpske paravojne snage, pjevali su, slavili “poraz ustaša”. Tražili su Karaulu, da mu se “napiju krvi”.
Oko pet sati krenuli su prema Ovčari gdje su čekali autobusi. Tata ju je htio unijeti, no major Šljivančanin mu je to zabranio. Tada se rastala od oca.
- Počela sam plakati jer sam bila tatina maza. U autobusu smo ostali majka i moj nećak. Gledam kroz prozor i vidim kako odvode moga oca. Odvode ga ljudi koji su živjeli u našem kvartu, koji su dolazili u našu obiteljsku kuću. U ruci sam imala moći sv. Ante koje sam stiskala i plakala. Bilo mi je jasno da će ga ubiti - govori mi Marijana.
Noga joj se u to vrijeme već inficirala, bolovi su postali nepodnošljivi, a njen autobus u kojem su bile i druge žene i djeca, kretao je prema Sremskoj Mitrovici. Tamo su je pregledali srpski liječnici, no lijekove protiv bolova nisu joj željeli dati. “Treba nam za naše vojnike, a tvoju nogu možemo amputirati”, bila je njihova ponuda.
Teško ozlijeđena Marijana Ivančić iz Vukovara je u Zagreb evakuirana autobusom nakon pada grada. Otac je nije mogao unijeti u autobus jer mu je to zabranio Veselin Šljivančanin
Tada je njezina majka počela glasno plakati i jaukati, i to je primijetio jedan od promatrača Europske zajednice, jedan Belgijanac, koji će je posjetiti na 20. obljetnicu pada Vukovara i donijeti joj slike koje je snimio tih dana.
Ponudio je majci da Marijanu odvedu za Zagreb, gdje je stigla 22. listopada i bila je prvi ranjenik koja je nakon pada grada stigla u zagrebačke bolnice.
- Nogu su mi spasili, no meni nije bilo ni do čega. Nisam znala gdje je majka, gdje je nećak. Bila sam sigurna da su oca ubili, kao i brata i sestru. Imala sam 13 godina i osjećala sam se usamljeno - priča mi.
Bila je sama u Zagrebu, posjećivala ju je tek jedna časna sestra koju je Marijana zamolila da povjeri nalazi li se na popisu poginulih i nestalih i ime njezina brata.
Nakon tri dana, časna je ponovno bila uz Marijanin krevet.
- Vidi koga sam ti dovela - rekla joj je.
Bio je to njezin brat. Nakon puna tri mjeseca ponovno su bili zajedno.
- Brat se uspio probiti u Zagreb, a nije nas ni pokušao kontaktirati jer je imao informaciju da smo svi poginuli - kaže Marijana. U tom trenutku naš razgovor se kratko prekida.
Uskoro će brat u hotelu Holiday Inn pronaći i majku i malog nećaka, a u prosincu će im se pridružiti i Marijanina sestra.
Ona je tri mjeseca provela u zarobljeništvu gdje je svakodnevno bila silovana.
Nedostajao je samo otac.
Više puta cijela obitelj išla je na razmjene zarobljenika, no svaki put uplakani bi se vratili kući.
Jedno jutro, dok su bili smješteni u Slavi Raškaj u Nazorovoj, stiglo je pismo.
- Nadam se da se uskoro vidimo - pisalo je u pismu.
Otac je iz logora razmijenjen 25. svibnja 1992., a razdvojena obitelj ponovo je bila oko istog stola dva dana kasnije, na dan Marijanine krizme.
Za Marijanu, budućnost u Vukovaru postoji. Ona vjeruje kako Grad ne može samo stati.
No svjesna je da podjele postoje, kao i život s teretom. A taj teret nose tako da budu politički korektni. Jer, kroz suze mi govori, kako da ona nekom objasni osjećaje njezine sestre kada na nekom od gradskih šaltera ugleda svog silovatelja, kada ode izvaditi neke papire, sretne drugog silovatelja. Po Marijani, to je stvarnost u kojoj se u Vukovaru živi.
- Imaš li još pitanja - upita me tiho.