TRIJUMF VOLJE

'Marku je u samo 60 dana tijelo potpuno otkazalo. Ponovno je učio pisati i trčati. A onda se popeo na Triglav. Ovo je naša priča'

    AUTOR:
    • Marijana Sever

  • OBJAVLJENO:
  • 04.04.2018. u 16:25

Tomislav Krišto / CROPIX

 

- Te zime, u prosincu 2016., bila sam totalno posvećena svojim zadnjim ispitima na faksu. Studirala sam ekonomiju, istovremeno sam i radila, pa sam svaki trenutak slobodnog vremena provodila učeći - prisjeća se Zagrepčanka Ivana Sever (27) razdoblja kada su se njoj i njezinu dečku Marku Kezeriću (31) životi iz korijena promijenili.

- Marko je to vrijeme na poslu imao neki veliki projekt oko kojeg je bio jako angažiran, dulje je ostajao, puno se davao, ali je sve ukazivalo na novu, bolju poziciju, napredak u karijeri. Jednog dana se vratio s treninga iz teretane i požalio mi se da mu je utrnuo dio trupa. Mislio je da pretjerao s vježbanjem ili istegnuo neki mišić. Bilo je to predbožićno vrijeme, kada su ulice već bile prepune lampica, a u meni je rastao onaj neobjašnjivo razdragani blagdanski osjećaj. Markov simptom nije nestajao, a kako nije želio kvariti novogodišnji tulum u Blidinju, kamo smo otputovali s prijateljima, nije se puno žalio - govori Ivana.

- Međutim, simptomi su nakon povratka u Zagreb ubrzo postajali sve gori. Uskoro mu je počela ispadati cigareta iz ruke, počeo je gubiti osjete, imao je trnce po cijelom tijelu. Jedne noći kada sam prespavala kod njega u Prepuštovcu, u blizini Sesveta, stavila sam ruku na njega da ga zagrlim, a on to uopće nije osjetio. Izgubio je osjećaj osjeta u potpunosti, reagirao je samo na toplo i hladno. Već mjesec dana od prvog simptoma umarao se nakon sto metara hodanja, na poslu nije mogao biti u cipelama zbog bolnih i ukočenih nožnih prstiju, imao je sve jači tremor, nije mogao pisati… Tijelo mu je u potpunosti počelo otkazivati.

Tomislav Krišto / CROPIX
 

Tada smo već počeli opasno šiziti od brige, a Marko je upućen na hitnu magnetnu rezonancu - dodaje Ivana.

- Cijelo to vrijeme nismo nijednom, što mi sada zvuči potpuno nevjerojatno, proguglali simptome. No, priznajem, počela sam razmišljati o najgorim opcijama. Samo da nije neki tumor na mozgu, strahovala sam…

Zloguki prorok

Kada smo s nalazom MR-a prvi put došli kod neurologa - nikad to neću zaboraviti - tamo je sjedio jedan čovjek u svojim četrdesetima. Tada je prošlo dva i pol mjeseca od prvih simptoma. Počeo je pričati s nama, ispitivao nas zašto smo tamo. Kada mu je Marko rekao simptome, čovjek je odmah izvalio: to ti je sigurno multipla. Žao mi je, bit će ti koma, tako je i meni počelo. Morao sam dati otkaz, cijeli život mi se okrenuo naglavačke... Samo je sipao. Bila sam bijesna na tog netaktičnog neznanca.

Uhvatila sam Marka za ruku i rekla mu: nemoj ga slušati. Uđi unutra, odnesi svoje nalaze i poslušaj doktora. Kada je izašao, kimnula sam mu da izađemo van jer nisam htjela dijeliti intimu ispred tog čovjeka. Nažalost, par sekundi kasnije, naše najgore sumnje bile su potvrđene.

‘Imam multiplu’, rekao mi je i pogledao me zbunjeno. Po nama je polako padala kiša i pogoršavala već ionako sumornu i hladnu atmosferu. ‘Sve će biti u redu. Ne brini’ - prisjeća se Ivana tog kobnog dana, susprežući suze. U tom trenutku nestali su svi njihovi svakodnevni izazovi: zadnji ispiti na faksu, Markov veliki projekt na poslu, svađa sa šefom... Sve je postalo irelevantno.

- Bio je vikend - nastavlja Ivana, stežući knedlu u grlu - i imali smo promociju diplome moje najbolje frendice Paule. Rekla sam mu da ne moramo ići, ali nije htio ni čuti. ‘Nećemo dozvoliti da nam sad ovo uprska sve planove’, rekao mi je tada. Ali upravo to se dogodilo. Iako toga u tom trenutku nismo bili u potpunosti svjesni, život nam se okrenuo za 180 stupnjeva.

Tomislav Krišto / CROPIX
 

Kad smo došli doma, Marko je prvi put uguglao multiplu i vidio je ono najgore: invaliditet, nepokretnost, nepredvidljivi tijek bolesti, sve najgore. Tada je prvi i jedini put imao trenutak slabosti, nikad više nakon toga nije pomislio da ja ili mi to nećemo moći izgurati.

Prespavala sam kod njega te noći u kojoj smo podijelili intimni i možda najdublji trenutak u našoj pet godina dugoj vezi - prisjeća se Ivana.

- Tada mi je rekao da ne moram biti dio toga, bojao se što će biti ako on ne bude mogao hodati, brinuo se kako će izgledati njihov život.

Planirali smo putovanja, imali plan za skorašnje zajedničko useljenje... A u tom trenutku sve je postalo neizvjesno. ‘Molim te, možda je najbolje za tebe da se makneš od mene’, rekao mi je tada - jecajući se prisjetila Ivana.

- Naravno, rekla sam mu da nema šanse! Da prestane pričati gluposti. Nastojala sam ga utješiti, dati mu podršku, sjećam se da u tom periodu zapravo nijednom nisam zaplakala. Bilo je to svojevrsno stanje šoka, a i htjela sam mu biti potpora, nisam htjela očajavati, već težiti rješenju...

Bolest s 1000 lica

Multipla je uistinu bolest s tisuću lica, teško ju je dijagnosticirati, nemoguće joj je predvidjeti tijek razvoja. Kad je došao u bolnicu, Marko je već tada imao relaps, napadaj, gubio osjet, osjećao trnce, vrtoglavice, nije mogao pravilno hodati. Završio je pet dana u Kliničkoj bolnici Dubrava na terapiji kortikosteroidima. U bolnici je zapalio svoju zadnju cigaretu. I tada je krenula njegova potpuna preobrazba.

Otada nijednom nije pao u glavi - prisjeća se Ivana s velikim ponosom.

- U bolnici je čvrsto odlučio: ‘Ako je ovo nešto što će mi promijeniti život, ako je ovo moje trajno stanje, onda ću napraviti sve da moj život bude što kvalitetniji, što bolji i dulji, želim živjeti zdravije’.

Cijeli taj niz promjena događao se munjevitom brzinom. Marko je krenuo mijenjati svoj i zapravo naš život iz korijena - prisjeća se Ivana.

- Sjećam se koliko sam bila zapanjena tom njegovom snagu, odlučnošću. A kad imaš takvu osobu pored sebe koja toliko zrači, i toliko želi biti bolje, ne možeš dopustiti da padneš, da kloneš. Nisam htjela pokazati strah.

Po izlasku iz bolnice bacili smo se na čitanje literature. Čitali smo sve što je ikada napisano o multiploj. Marko je doslovce po osam do deset sati na dan skidao studije na hrvatskom i engleskom jeziku i čitao je... Htio je saznati sve o bolesti. Nisu bili poznati uzroci, za nju ne postoji ni lijek, ali je čitao na što se sumnja, kako ublažiti simptome… - kaže Ivana.

Na proslavi Ivanine diplome na Ekonomskom fakultetu

 

- Doznao sam za dr. Terry Wahls, američku liječnicu koja je bolovala od progresivnog MS-a i osam godina provela u kolicima. Promjenom prehrane uspjela je ponovno stati na noge i živjeti normalan život. Izbacivanjem žitarica i procesuirane hrane, uz gomilu povrća, napravila je velike promjene u svom životu. Počela je voziti bicikl unutar šest mjeseci, napisala brojne kuharice, knjige i nastavila dijeliti svoje spoznaje diljem svijeta. Kad pročitaš takvu impresivnu priču, a ujedno znaš da za tvoje stanje ne postoji lijek, onda ti ne preostaje ništa drugo nego pokušati s tim - kaže Marko.

- Izbacio sam kruh, žitarice, mliječne proizvode, procesuiranu hranu, slatkiše, kupovne nareske, industrijsko ulje. Prehrana mi se bazirala na povrću, najviše zelenom lisnatom, u svježem obliku, sve je bilo minimalno obrađeno, na pari ili woku. Smršavio sam 12 kilograma na početku dok nisam ušao u štos kako nadoknaditi te kalorije. Uveo sam zdrave masnoće poput kokosovog ulja, domaće svinjske masti, kupovao meso od susjeda i poznanika. Ušao sam u opću pozitivu, jednostavno ponovno sam se sjetio voljeti život i svakodnevicu.

Generalno, taj ciklus osvještenja, za nas i cijelu našu obitelj, počeo je onda, a traje i danas. Naučili smo da je tijelo naš hram u koji ne ubacuješ hranu samo radi osjećaja sitosti ili goriva, jer hranu koju konzumiraš osjećaš na niz drugih razina: mentalno i fizički. Otkrivao sam biljne suplemente, razne čajeve, dodatke prehrani od ašvagande do spiruline, povećao unos D vitamina, počeo samostalno peći kruh bez žitarica, od bučinog i lanenog brašna, raznih sjemenki... - priča Marko.

Marko na Triglavu

 

Radikalne promjene

Uz radikalne promjene u kuhinji, Marko je nastavio normalno sa životom, odlazio je na druženja, putovanja, nogometne utakmice. Čim se vratio s bolovanja, tu jesen je odlučio i nastaviti svoje školovanje. Upisao je diplomski studij Financijskog menadžmenta koji treba završiti ovo ljeto.

Počeo je intenzivno trenirati. Nakon napada, izgubio je dio motorike, učio je ponovno pokret trčanja, ruka i noga su mu bježale, učio je ponovno pisati, ali nije posustajao. Prošle godine je ponovno počeo planinariti, sada ima novi psihički i fizički izazov: osvajanje vrhova.

U srpnju prošle godine popeo se na Triglav, najviši vrh Julijskih Alpa, pothvat za koji se pripremao dva mjeseca. To je bila prava ekspedicija, zahtjevna mentalno i fizički, duga 40 kilometara. Penjanje na Triglav za njega je značilo pomicanje granica u glavi, odnosno dokaz da ne postoje stvari koje ne može napraviti…

- Na vrhu Triglava nosio je majicu u znak potpore MS-u, kao i Dinamov šal - smije se Ivana te dodaje kako su mu se otada javili mnogi ljudi koji su imali istu dijagnozu i s kojima nesebično dijeli sva svoja iskustva. Zbog svega toga Marko planira uskoro početi pisati svoj blog na kojem bi podijelio svoju izuzetno ohrabrujuću i inspirativnu priču o svom iskustvu s MS-om.

Danas, dvije godine poslije, Marko nije imao ni jedan ponovni napadaj. Čak je i Markova liječnica bila fascinirana njegovim nalazima i rekla mu je da nastavi sa svime što mu pomaže.

Ivana i Marko s prijateljima na Medvednici

 

Tisuću želja

- Multipla za mene nije bolest, nego stanje, i kada me netko pita koliko vam je MS promijenio život, uvijek kažem: Da, multipla je napravila dar-mar u našim životima. Ali na najpozitivniji mogući način - kaže Ivana i dodaje da im je upravo ta bolest pomogla da osvijeste najbitnije stvari u životu.

- Zdrav čovjek ima tisuću želja, bolestan samo jednu. Uživamo u malim stvarima, cijenimo svaki dan, naučili smo koliko smo često na nebitne stvari trošili previše energije. Više odlazimo u prirodu, planinarimo, družimo se s ljudima…

Markova energija, volja i trud koji ulaže u svaki svoj dan tjera i mene da i sama budem bolja osoba i dam maksimum u svemu. Jer on ne poznaje riječ nemoguće. I upravo to i mene uvijek gura naprijed i kad ponekad poželim odustati od nečega, samo se sjetim njega i pomislim: vidi njega, on nije odustao od sebe i svog zdravlja, kako da uopće pomislim na odustajanje?

Naravno da ima dana kada je teško i kada se on ne osjeća najbolje, pa se vrate sjećanja na prvi relaps. Ali to je život, pun uspona i padova, što god da se dogodi, zajedno ćemo to nadvladati. Puno lijepih stvari nas čeka. A MS... ona nam je suputnica, naučili smo živjeti s njom - zaključuje Ivana s puno optimizma.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo