Stvorio je Matu Parlova, najboljeg hrvatskog boksača svih vremena. On je bio njegovo životno remek-djelo. Tako nam kažu dobro upućeni u pulski, ali i hrvatski boks o Aldu Buršiću, dugogodišnjem boksačkom treneru u Boksačkom klubu Pula, koji je svojedobno, u tim zlatnim godinama pulskog boksa, trenirao i stvorio ponajbolje pulske, hrvatske, pa tako i jugoslavenske boksače.
Buršić je bio osam godina stariji od Parlova, pa ipak mu je on bio poput sina, njegov mentor i glavni učitelj koji mu je omogućio da zasja na nebu sportskih zvijezda kasnih šezdesetih i početka sedamdesetih godina. Danas su obojica mrtvi. Parlov je preminuo 2008. godine, a Buršić ovog tjedna. 63 godine radio je u jednom jedinom sportskom klubu.
Svi kažu da je Aldu najteži dan u životu bio dan kada je preminuo Parlov. Nije mogao suspregnuti suze jer je za njega Parlov bio i ostao sin. Počeo ga je trenirati kad je Parlov imao 16 godina. Upoznao ga je kao fizički jakog, talentiranog momka, neizmjerne volje i vrhunske tehnike. Međutim, pamtio je i dozu njegove tvrdoglavosti, jer je kao trener morao uložiti puno snage i živaca da ga uvjeri kako su mu široki udarci pogrešni te da treba udarati direktno. Mate u početku nije želio prihvatiti savjete trenera. U početku je gubio mečeve. Moraš promijeniti gard da bi pobijedio, govorio je Mati. Kada je, ne bez otpora, Parlov prihvatio njegov savjet, počeo je pobjeđivati. Zapravo, pobijedio je u narednih 20 mečeva. Žestoko je udarao ljevicom te je nizao pobjede nokautima. Tada sam prognozirao, pričao je Aldo Buršić, da će biti prvak Europe i svijeta te najveći boksač kojega je ova zemlja dala.
Na fotografiji: Aldo Buršić
Tko je, dakle, bio taj Aldo Buršić, čovjek koji je stvorio europskog i svjetskog prvaka u boksu, koji je stvorio olimpijskog prvaka?
- Aldo je bio velik čovjek i na svemu mu hvala. Bio je plemenit čovjek, a njegovi rezultati govore da je bio izvanserijski čovjek, govori jedan od njegovih boraca Pero Tadić, koji danas živi i radi u Puli.
Aldo Buršić radio je u Uljaniku u Puli, u prodaji, na takozvanim primarnim sirovinama. Cijeli je život proveo u Puli i okolici. Alda su njegovi boksači zvali Buki ili Žuti. Bio je i obiteljski čovjek. Bez obzira na to što je često bio na putu sa svojim dečkima, borcima, boksačima, nikada nije zapostavio suprugu i sina Marina, svoju obiteljsku kuću na Monte Magnu u Puli, gdje nas je njegova obitelj nakon sprovoda dočekala, ali i prijatelje i kumove koji su za njega, uz obitelj, bili najbitniji. Ipak, prije svega ostao je upamćen kao čovjek koji je stvorio Matu Parlova, najboljeg hrvatskog sportaša 20. stoljeća.
Na fotografiji: Mate Parlov, Aldo Buršić i Otomar Gerlić
Rođen je na Brijunima, a tu je i živio za vrijeme svog djetinjstva, priča nam njegov sin Marino, koji nas je primio u okrilje obiteljske kuće, gdje se još uvijek žaluje za preminulim Aldom te se upisuju dojmovi u knjigu žalosti.
- Tata je rođen na Brijunima, i tu je živio u ranom djetinjstvu, dok Tito nije odlučio tamo stvoriti predsjedničku rezidenciju. Tada su tu obitelj, kao i sve ostale, preselili u Pulu. Negdje oko desete godine života počeo se baviti sportom, odnosno boksom. Nije tada bio jedini. Tu je pokazao velik talent i bio je čak prvak države. Bavio se boksom, međutim samo dok nije krenuo u vojsku, negdje s dvadeset godina. Tada je, nažalost, imao čir na želucu i nije se mogao dalje baviti tim sportom, ali nikada od boksa nije odustao, kaže sin Marino koji nije krenuo očevim stopama. Iako je trenirao najveće legende jugoslavenskog boksa tog doba, svog sina nije uveo u te vode. Kaže nam Marino, koji je po struci ekonomist, da njegov otac na tome nije inzistirao. A njega to nikad nije interesiralo.
Boksači su poput djece
A Aldo je svim boksačima - među kojima su, uz Matu Parlova, bili i Josip Čikada, Zlatko Šarar, Mladen Valenik, Otmar Gerlić, Vladimir Đeri, Marino Kuftić, Radoslav Vujović, Zvonko Miličević, Dorian Čalić, Dragutin Barčanac, Đani Rojnić, Nikola Mudrovčić, Pero Tadić, Goran Bašić, Srboljub Stanković, Jasmin Ljevšić, Dino Kutić i mnogim drugima - bio poput oca.
Na fotografiji: Mate Parlov i Aldo Buršić
- On je na sve te dečke gledao kao da su mu sinovi. Pazio je na njih, i to ne samo u dvorani dok ih je trenirao, kaže nam njegov dobar prijatelj i suradnik Miroslav Hlušička, koji ga je upoznao 1978. godine, kada je postao predsjednik boksačkog kluba Pula, ali jako dobro zna što se događalo i prije nego što su se upoznali.
- On je znao da su boksači u duši poput djece, i znao im je pristupiti. Znao je sve njihove prednosti i mane, i iskoristio je to u njihovu korist. Vodio je brigu o njima i provodio je sve svoje slobodno vrijeme s njima. Čak je išao s njima i na ples kako bi pratio što rade. Nije ih kontrolirao, ali je pazio na njih, i u Domu armije i u Uljaniku. Znao je da su posebni, i sa svakim je našao zajednički jezik. Imali su prema njemu strahopoštovanje. Isto je bilo i s legendarnim Matom Parlovom. Nikada neću zaboraviti što je jednom rekao Parlov - “Kada Žuti vikne, meni srce stane”. Pa svi znamo da je Buršić svojedobno udaljio Parlova iz kluba jer nije htio promijeniti gard. Znao je da to može napraviti. On je u njemu odmah vidio šampiona. Znao je da je Mate inficiran boksom te kako će se vratiti. Tako je i bilo. Mate se nakon toga motao oko kluba, i na kraju ga je Aldo pozvao da se vrati unutra. I nisu tada bile potrebne neke posebne riječi pohvale. On se nije dodvoravao, bio je strog i autoritet, veli nam njegov prijatelj Hlušička, dodajući kako je uvijek skrivao svoju postavu kao zmija noge te je od boraca tražio da se najviše iskažu u prve tri runde.
Na fotografiji: Giani Rojnić i Aldo Buršić
Kako prepoznati šampiona
Kaže da je imao veliko povjerenje među boksačima jer sve što je rekao, rezultiralo je uspjehom.
- Nikad im nije laskao, nego je uvijek bio realan. Uvijek je imao osjećaj za boksaše i mogao je pretkazati njegovu sportsku karijeru. Tako je bilo i s Parlovom. Znao je da će on biti šampion ako se sve poklopi, i tako je i bilo, smatra Hlušička. Osim što je od Parlova, ali i mnogih drugih, stvorio boksačke legende, vodio je računa i o njegovom zdravlju, da i nakon sportske karijere mogu nastaviti uspješno sa životom.
- Kada pogledate pulske sportaše koji su postali uspješni poduzetnici nakon sportske karijere, to su samo boksači, zato što su oni pravi fajteri. Tko je mogao nadmašiti primjerice Peru Tadića, Srboljuba Stankovića, Zvonka Miličevića, Branka Josipovića? To su sve ljudi koji su po vokaciji borci, kojima ništa u životu nije bilo teško izboriti. Zato je boks i najteži sport na svijetu, tvrdi Hlušička. Bio je s njima “kuhan i pečen” u samom klubu, stalno s njima na putovanjima po cijeloj Jugoslaviji, ali i cijelom “istočnom bloku”, od Poljske pa sve do Turske. Čak se išlo do Alžira, i sve to autobusom. Putovanja su trajala po dva do tri dana, stajanja na granici po nekoliko sati i pretraživanja.
- To su bila ta vremena i njemu ništa nije bilo teško. Bio je stalno na putu, a njegovi u Uljaniku to su prihvaćali jer su poticali takav njegov angažman, tvrdi nam njegov sin Marino. Supruga Dunja, koja je deset godina mlađa od njega i koja ga je upoznala sa 17 godina, jako dobro zna koliko je bio zaljubljen u boks, i u tome ga je pratila čitav svoj život. Udala se za njega s 18 godina i proživljavala sve uspjehe i padove njegovih boksača.
Na fotografiji: Boksački klub na takmičenju u inozemstvu
- A svi su mu bili miljenici, i Parlov, i Čikada, Šarar... Sve ih je volio kao da su njegovi, kaže nam ona. Biografski podaci kažu da već 1964. godine s Aldom Banovcem osniva omladinsku školu boksa, iz koje su izrasli naraštaji vrhunskih boksača. Već 1966. godine s polaznicima omladinske škole Boksačkog kluba Pula osvaja nevjerojatnih devet od mogućnih deset zlatnih medalja na juniorskom prvenstvu Hrvatske.
Najava vrhunskih rezultata su Olimpijske igre, daleke 1968. godine u Meksiku, gdje je s legendarnim Parlovom osvojio peto mjesto te Europsko prvenstvo 1969., na kojemu Parlov osvaja srebro. Na Europskom prvenstvu 1971. u Madridu njegov učenik Mate Parlov osvaja zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji. Vrhunac njegove trenerske karijere definitivno je zlato Parlova na Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu. Tog se Münchena sjećaju svi iz tog doba. Bilo je trzavica između Buršića i Parlova, ali ipak su se uspjeli složiti. Srećom, jer je upravo to rezultiralo ovom najsjajnijom pobjedom.
- Sjećamo se tog dočeka nakon Olimpijskih igara u Puli, u Areni. Pa takav doček svojedobno nije imao ni Tito. To je vrvjelo ljudima. To je bilo nešto nevjerojatno, što se ne pamti u Puli ni prije ni kasnije, tvrdi Hlušička.
Već iduće godine Parlov je ponovno osvojio naslov prvaka Europe, a 1974. godine u Havani, osvojivši sve titule u amaterskom boksu, naslovom svjetskog prvaka završio je svoj amaterski put kojim ga je znalački vodio Aldo Buršić. A on je zauvijek ostao u amaterskom sportu. Kaže Hlušička kako su mu nudili da ode u profesionalne vode, ali to nije htio.
Na fotografiji: Aldo veže rukavicu Georgu Chuvalu
- Ja sam došao raditi to što sam radio s tom intencijom. Da on postane profesionalac, ali on se za to nije odlučio. Odlučio je i dalje raditi u Uljaniku te trenirati dečke. Mislim da mu je tu obitelj bila odlučujuća, kaže Hlušička.
Uvijek u odijelu
A obitelj mu i je bila odlučujuća. Iako je većinom bio na putu i s borcima, uvijek je našao vremena za svoje.
- Ja i tata zajedno smo radili ovu kuću, kaže nam sin Marino, a supruga dodaje kako je volio zidati. No ujedno je bio i vrlo uglađen, ali ne ohol ili, pak, tašt.
- Volio se uvijek srediti. Uvijek je bio u odijelu kad bi izlazio negdje, i sve je bilo na svojem mjestu. Bio je pristupačan ljudima. Nikad nadmen, kaže nam Hlušička. Po dobrom ga pamte i mnogo mlađi pulski boksači, poput, primjerice, Stipe Drviša.
- Buki je dolazio kod nas gdje smo trenirali, čak nas je vodio u Italiju i rješavao nam neke mečeve. Imao sam sreće što sam imao prilike upoznati tog čovjeka i smijati se s njime. Nažalost, nisam ga poznavao nešto dublje, jer je on već bio u mirovini kada sam ja bio aktivan, rekao nam je Drviš, koji se složio s nama da je Buršić legenda pulskog boksa.
Na fotografiji: Sin Marino i supruga Dunja