NOVA DIJASPORA

MLADI HRVATSKI PAR O ŽIVOTU U DUBLINU Ne možemo reći da smo u RH bili teška sirotinja, ali jednostavno nam nije ostajalo dovoljno za život bez stresa

Boris Kovačev / CROPIX

 

- Došli smo u Dublin s ciljem da normalno živimo, a ne da se obogatimo kao što ponekad oni koji krenu u ‘pečalbu’ misle da je moguće. Budimo realni, to tako ne ide i baš zato što smo si postavili dostižan cilj vjerojatno smo danas, tri godine kasnije, zadovoljni životom na irskom otoku, objašnjavaju svoju “irsku priču” Zagrepčani Nikolina i Marko Škarika.

Sa samo nešto više od trideset “na leđima”, sa svoje dvije djevojčice, šestogodišnjom Laurom i trogodišnjom Korinom, odlučili su Zagreb zamijeniti Dublinom. Dosad nisu požalili.

- U jednom trenutku shvatili smo da nešto moramo promijeniti. Ne možemo reći da smo bili ‘teška sirotinja’ pa da je to bio poticaj za novu životnu gastarbajtersku stranicu, ali... Oboje smo radili, ali uz dvoje djece, nakon plaćanja svih obaveza malo ili bolje rečeno premalo je ostajalo da bi nam život bio bez stresa.

CROPIX
 

Nategnuti proračun

Doslovce smo imali baš toliko da uspijemo nekako rastegnuti kune od mjeseca do mjeseca. Malo smo surfali, tražili i ‘grah’ je pao na Irsku. Sad je već prošlo gotovo tri godine od našeg prvog koraka u Dublinu i ne namjeravamo se vraćati jer smo život ‘posložili’ onako kako smo željeli i u Hrvatskoj, ali nismo uspjeli - objašnjavaju Nikolina i Marko. Ovih su dana bili na godišnjem odmoru u Zagrebu, družili se s prijateljima, rodbinom... Neprestano ponavljaju kako je zapravo glavni razlog odlaska što su Lauri i Korini željeli dati veću životnu šansu. Nisu vidjeli da bi njihove kćeri mogle imati budućnost bolju od one od koje su zapravo ‘pobjegli’ iz Hrvatske.

Prvi je u ‘izvidnicu’ krenuo Marko pokušavajući otkriti koliko je od onog što su vjerovali da postoji u Irskoj stvarno moguće. Tih nekoliko mjeseci Nikolina je s djevojčicama nestrpljivo čekala ishod odnosno hoće li i one, baš na dan koji su ranije isplanirali i već bili kupili avionske karte, i one za Dublin ili će Marko kupiti onu za povratak u Zagreb.

 

- Krenuo sam doslovce na neviđeno. Nisam imao posao, rezervirao sam samo smještaj na dva tjedna u hostelu pa što bude... No, samo pet dana trebalo mi je da nađem posao i to preko interneta. Istina, može se i ‘pješke’ odnosno osobno u bilo koju firmu odnijeti životopis. To vrijedi za sve, od kafića do neke veće tvrtke. Nakon posla, potražio sam smještaj. Neko vrijeme cimeri su mi bili Talijan i Brazilac, a istodobno sam krenuo u potragu za našim budućim stanom. Približavao se ‘dan D’, odnosno dolazak mojih cura. Nisam htio da išta od planiranog mijenjamo - kaže Marko.

- Znam da mu nije bilo lako. Došao je sam u stranu zemlju, ali jako se dobro snašao i ubrzo smo bili svi na okupu u našem novom dublinskom stanu. Bila je subota kad smo stigle. Već u ponedjeljak krenula sam rješavati naše papire. Vjerovali ili ne, bez ikakvih problema sve je bilo gotovo u jedan dan, i boravišne i moja radna dozvola, a već krajem tog tjedna išla sam na razgovor za posao i odmah počela raditi - kaže Nikolina.

Solidni poslovi

Dodaje da će možda netko reći da su imali sreće jer su vrlo brzo našli solidne poslove pa im se sve čini idealno. Naime, Marko radi u jednom velikom skladištu mješovite robe, a Nikolina je nakon samo dva mjeseca rada kao baristica u jednom coffee shopu unaprijeđena u šeficu s većom plaćom.

- Riječ je zapravo samo o tome da smo realni u očekivanjima i vjerojatno smo zato sretni pa se, barem zasad, ne namjeravamo vratiti u Hrvatsku. Korina je u predškoli, a Laura u drugom razredu. U početku su išle u vrtić na pola vremena. Kako sam radila jutarnju smjenu, a Marko poslijepodnevnu, imali smo ‘prostora’ da ih i u tom međuvremenu jedno od nas čuva. Naime, privatni vrtići su skupi. Boravak od pet sati dnevno za njih dvije koštao nas je 1000 eura mjesečno.

Tek smo kasnije doznali da smo se mogli prijaviti za subvenciju jer cijena ovisi o visini plaće pa smo prvih godinu dana plaćali puni iznos - objašnjava Nikolina i dodaje da je u Irskoj važno znati sva prava koja imaju obitelji i djeca jer ona nisu mala. No, sa svojim plaćama mogu vrlo solidno živjeti unatoč znatno većim osnovnim troškovima negoli u Zagrebu.

- Možemo si priuštiti stvari koje u Hrvatskoj nismo mogli premda smo oboje radili. Primjerice, možemo otići i na poneko putovanje, a i svakodnevni život nije stres jer ne moramo paziti na svaki potrošeni euro - kaže Nikolina.

 

Irska jako brine za obitelj, kažu Škarike. - U Hrvatskoj unatoč niskim primanjima nismo imali nikakva prava. Primjerice, za manje od sto kuna prelazili smo cenzus za dječji doplatak. U Irskoj toga nema. Sva djeca imaju doplatak, a mame nisu prisiljene raditi nego ako žele, mogu ostati kući s djecom i dobivati državnu potporu - objašnjava Nikolina.

- Istina, prvih šest mjeseci nije sve baš bilo lako. Ne znaš nikoga, sve ti je zapravo nepoznanica, privikavaš se na jezik... No, vjerojatno je prevagnulo to što se u Irskoj nikad nismo osjećali kao stranci i to od prvog dana. Nikad nas nitko nije namjerno zakinuo ni za što samo zato što smo stranci. Irci su vrlo otvoreni prema svakome - kažu Nikolina i Marko.

Imaju dakako i planove za koje su uvjereni da su vrlo realni. Naime, baš kad su namjeravali krenuti u kupnju kuće otvorila im se jedna nova mogućnost, i to za vlastiti posao.

Trenutačno su u planovima za otvaranje vlastitog coffee shopa. Čekaju odgovore na neka pitanja i budu li im se svidjeli, vrlo brzo će imati novi posao.

- Zapravo nije komplicirano otvoriti svoju tvrtku. U pravilu moraš imati nešto novca za početak rada. No, kad je riječ o prvom vlastitom biznisu, možeš se osloniti i na državu. Tvrtka se otvara online, a država daje potporu malim obrtnicima koji prvi put kreću u posao. Primjerice, za pola godine bio bi nam plaćen najam, a cijelu prvu godinu oslobođeni smo plaćanja poreza. Također se može dobiti i potpora banke, što smo mi već načelno dogovorili - objašnjava Nikolina njihov vjerojatni put u biznis.

 

Bez društva

Kažu da im je u početku nedostajao društveni život.

- Nismo poznavali nikoga pa smo se zato više družili nas dvoje - kažu kroz smijeh Nikolina i Marko, uz dodatak - imalo je i to dobru stranu! No, od tih prvih mjeseci puno se toga promijenilo i sad je u dublinskom domu obitelji Škarika veselo. Dođu njihovi prijatelji Hrvati, ali i Irci, Talijani, Brazilci... Naime, u Irskoj je, kažu, sve više stranaca. Najviše Poljaka, kojih je toliko da su već zatražili i škole na svom jeziku, ali slijede ih i Litavci, Latvijci, Rumunji... - Kad smo došli, jedva da smo na ulici tu i tamo čuli hrvatski, a sad je to vrlo često - kaže Marko.

- Snašli smo se, zadovoljni smo. Kako trenutačno stoje stvari, ne namjeravamo se vratiti prije penzije! - suglasni su Marko i Nikolina. Laura i Korina vole doći u Hrvatsku, posjetiti djeda i baku, ali njihove su prijateljice u Dublinu. Zapravo, irska priča za obitelj Škariku teče vrlo sretno. Svoj su život u Irskoj dobro posložili. Šteta za Hrvatsku što još ne prepoznaje što je potrebno za obiteljski mir bez kojeg obitelji, osobito mlade, sve češće kupuju karte u jednom smjeru, bila to Irska, Njemačka, Švedska...

Opširnije


Izdvajamo