Nakon što je izgubio posao u svojoj domovini, Luka Perazzolo (28) odlučio se na drastičan korak u svom životu – prelomio je, spakirao torbe i preselio se u drugu državu iz koje vuče korijene. Čekao ga je novi početak, novo okruženje, novi posao, novi ljudi, novi grad, piše ePodravina.
Sin Talijana i Hrvatice nije otišao u smjeru u kojemu mladi ljudi posljednjih godina odlaze, nije otišao iz Hrvatske u inozemstvo, već obrnuto. Svoj rodni grad, Veronu, zamijenio je Koprivnicom. Tog trenutka, prije četiri godine, u životu mu se sve poklopilo i shvatio je da je pravo vrijeme za dolazak. Preminula baka ostavila je iza sebe kuću, dobio je priliku zaposliti se, a upoznao je i djevojku Mirnu koja ga je, kako kaže na svom simpatičnom naglasku, definitivno ‘zaustavila’ u Koprivnici.
– U kući je živjela moja baka, i nakon nje ostala je prazna. Tata i ja dolazili smo na svakom godišnjem odmoru ovdje pa smo je obnavljali i uređivali. U Hrvatsku sam dolazio odmalena, mama i baka su mi odavde, kao i moj bratić, i ljetne i zimske praznike provodio sam u Koprivnici i tako malo-pomalo naučio hrvatski – prisjeća se Luka.
Prije nego što se doselio u Koprivnicu, u Veroni je živio s roditeljima i radio u prodaji. No, tvrtka je prolazila kroz teško razdoblje, otpustili su dio radnika, a on je bio među njima. Kao što to ponekad biva, kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, a baš se to i njemu dogodilo kada je vidio Mirnu.
– Izgubio sam posao i došao ovdje na odmor od dva tjedna, k teti i bratiću. Tada sam upoznao Mirnu i sve mi je krenulo, zaposlio sam se i shvatio da ću ostati ovdje. Najprije sam radio od kuće u službi za korisnike u Amazonu, no tu zarada i nije bila posebna. Našao sam novi posao kao prevoditelj u jednoj zagrebačkoj klinici, a to me dovelo i na sličan posao u križevačkoj klinici, tako da sam se nakon Zagreba vratio u Koprivnicu. Osim toga, imam svoju tvrtku u kojoj uvozim i prodajem talijanska vina – opisuje Luka.
Obitelj je to prihvatila, no zanimljivo je da je naklonjeniji tom potezu bio otac, dok je majka bila skeptična oko toga čeka li ga dobra budućnost u Koprivnici, piše ePodravina.
– Tata me podržao, i iako je Talijan, kada se umirovi želi doći ovdje živjeti. Mama, koja je Hrvatica, željela je pak da ostanem doma. Zvala me prvih dvije godine, kada god smo razgovarali telefonom, da se vratim u Italiju. Sada me više ne pita to, vidi da mi je dobro ovdje – zadovoljan je on.
Iako mu Hrvatska nije bila potpuno nova, ipak je puno drukčije živjeti ovdje, a ne samo provoditi praznike.
– Teško je otići od kuće, od roditelja, od svega svojega, svojih rutina i navika. Prvih dvije godine bilo je teško, no naviknuo sam se. Srećom, imao sam Mirnu, sestričnu i bratića, iako sam jedinac, on mi je uvijek bio kao brat. S vremenom sam upoznao ljude, susjede, stekao prijatelje… Mogu reći da su me Koprivničanci dobro prihvatili, skoro svi me zovu Talijan – uz smijeh će Luka.
Ispričao je i kako se jedan Talijan priviknuo na život u Hrvatskoj.
– Bilo im je na početku malo čudno jer smo iz različitih kultura. Talijani su topli, temperamentni, malo i agresivni u nastupu, i brzo sam shvatio da u Hrvatskoj to može ispasti i bezobrazno, naporno. Hrvati su malo povučeniji, distancirani. Mi smo glasni, mašemo rukama, deremo se, grlimo, izljubimo se kada se sretnemo, Hrvati su ipak malo rezerviraniji. Ali, ja se nisam promijenio, takav sam kakav jesam, svi mi kažu da sam otvoren, komunikativan, ne sramim se – ponosno ističe.
To što su Hrvati u usporedbi s njim nešto suzdržaniji ne znači da o njima ne misli sve najbolje. Dapače, oduševljen je načinom života i razmišljanja koje je ovdje susreo.
– Kada sam došao ovdje i vidio koliko su ljudi pošteni, došlo mi je da plačem. Stvarno mi je došlo da plačem. Ljudi će ti ovdje dati i ono malo što imaju, podijelit će s tobom sve. Toga nema u Italiji, tamo je tempo života brži, svi jure, svi nervozni, susjedi su si na bok-bok, nema puno priče. Ovdje je sve sporije, imaš osjećaj da ćeš dulje i ljepše živjeti. Susjed te pita kako si, idemo u gorice, treba kositi, hoćeš pomoć, probaj ovu rakijicu koju sam napravio… Nema toga u Italiji. Tu osjećaš da ti je susjed obitelj – iskren je on.
Odgovorio je i na pitanje kako gleda na trend iseljavanja iz Hrvatske u potrazi za poslom.
– Netko tko želi raditi i tko ima volju, stvorit će posao bilo gdje. Ne mora nužno imati ni neke izvrsne vještine, dovoljno je da ima volju, trud i entuzijazam. Svi moji prijatelji koje sam odmalena stekao u Koprivnici otišli su, neki u Irsku, neki u Njemačku… Imaju više novca, ali nisu doma, nije to to. Treba riskirati, preuzeti odgovornost i probati, ide-ide, ne ide-ne ide, tako se ovdje i kaže – smatra Luka.
Na pitanje što mu najviše nedostaje u Hrvatskoj, kao iz topa odgovorio je pizza.
– Ima. Hrana. Hrvatska hrana je prva liga, meso je primjerice i bolje nego u Italiji, ali ono što mi fali je pizza, dobra pizza, s pravom mozzarellom di buffala, i pršutom, tako tanko narezanim da se topi u ustima. Može se i ovdje naći nešto od toga, ali narežu ti pršut kao šniclu i stavi na pizzu tako da ga moraš trgati i vući kad zagrizeš. Volim i sam kuhati, pripremim si neke talijanske specijalitete. Primjerice, volim piadinu, to je kao tortilja, ali od bijelog brašna, također i špagete aglio oglio e peperoncino, što su špageti s maslinovim uljem, češnjakom i ljutim papričicama – ispričao je Luka kojemu je najdraže jelo u Hrvatskoj sarma.
Rizik bi svakako mogao biti i njegov idući projekt, dućan s talijanskim proizvodima, koji bi otvorio ni manje ni više nego u vlastitoj garaži. Ono što opisuje svakome bi ljubitelju hrane potaknulo maštu.
– Vino, maslinovo ulje, pršut, mozzarella di buffala, sirevi, tjestenina… Zanimljivo je da ovdje svi hvale Barillu kao pojam talijanske tjestenine, ali ona se u Italiji smatra lošom, industrijskom tjesteninom. Želim uvoziti ono što je dobro i kvalitetno, a da je opet i pristupačno. Sve će biti ovdje, obnovit ću garažu i stvoriti dućan. Iskoristit ću priliku. Svi mi kažu da živim u previše prometnoj ulici, prolaze automobili i kamioni cijeli dan, a ja ću baš u tome naći nešto pozitivno – odlučan je Luka.