Tuga iscjeljuje. Žalovanje nakon smrti bitne osobe, kad nam je netko “otet”, “oduzet”, traži tugu kao neugodan, ali djelotvoran medikament. O smrti, žalovanju i oporavku na sasvim osobit način, miješajući žanrove, nudeći vlastiti primjer iscjeljenja kroz odnos s jastrebom, ali i razne povijesne kontekste sokolarenja, dozirano, intimistički, a gotovo dokumentarno, u knjizi “J kao jastreb”, nagrađivanom britanskom bestseleru (Profil, prijevod Saša Drach) pripovijeda Helen Macdonald. Britanska autorica dugo se i intenzivno hrvala s tugom, dapače depresijom, nakon smrti oca, novinskog fotografa.
Još kao djevojčica, opsjednuta pticama, prvog je sokola trenirala s trinaest.
Utjeha u jastrebu
Kližući u depresiju nakon očeva odlaska, žena u 40-ima, sistematična doktorica povijesti, obrazovana na Cambridgeu, kupila je i na radnom stolu počela gomilati knjige o žalovanju. Uzalud. Većinom su to bili ukoričeni, taksativno navedeni simptomi, tuđa iskustva koja se nje, kako to već biva u patnji koja je samo “naša”, jesu i nisu ticala. Kao ni knjige od pomoći joj nisu bili niti ljudi kojima je okružena. “Uobičajena žalost”, govorili su joj bližnji stupidne rečenice, u trenucima kad je možda ponajbolje - empatično šutjeti. Trebalo je, instinktivno je osjetila, naći nekoga, “nekoga koga ću zavoljeti” i mozak zaposliti drugačijim mislima.
I kad joj to ne uspijeva s ljudskim bićem (“U lipnju sam se zaljubila, sasvim predvidljivo i bez ikakvih ograda, u čovjeka koji je pobjegao glavom bez obzira kad je shvatio koliko sam bila slomljena. Nakon što je nestao, praktički sam posve otupjela.”) Helen Macdonald iscijelit će se kroz odnos s mladom jastrebicom Mabel koju kupuje i počinje trenirati za lov. “Nemam više oca, nemam ni muža, ni dijete, ni posao, ni svoju kuću. Moraš se smiriti, govorim sama sebi”, jedan je od zapisa u knjizi.
“J kao jastreb” nije priručnik za sokolare, makar je u njemu cijeli jedan narativ o povijesti i psihologiji sokolarenja (“sokolarenje” se, u hrvatskom, ne odnosi samo na odgoj i treniranje sokolova za lov na plijen, nego i na jastrebove ili orlove), u knjizi je i priča o britanskom piscu T. H. Whiteu, njegovim traumama i odnosima koje razvija s grabežljivicama, njegovoj kronici “Jastreb”. “J kao jastreb” daleko je i od literature za samopomoć, to je poetska, mjestimice brutalna, makar vrlo suptilna priča o odnosu ranjene žene i mlade grabežljivice. Više mi je puta, čitajući knjigu, palo na pamet da se autorica, trenirajući upravo jastrebicu, grabežljivicu koja je kao takva i sama ponešto personifikacija smrti, oplakujući očevu smrt, vraća u - život, zatvara prirodni krug koji u vječitoj napetosti drži taj antagonizam života i smrti.
Zakon prirode
Emilio Menđušić, poznati šibenski sokolar koji se 30-ak godina bavi grabežljivicima, treniranjem i liječenjem ptica, dok komentiramo knjigu, obazrivo me prekida čuvši tu konstataciju. “’Grabežljivac’ je novovjeka riječ, jastreb je uvijek bio lovna ptica. No, ako promotrite da je grabežljivac netko tko grabi, hvata hranu da bi preživio, on ne može biti grabežljivac u smislu koji mu ta riječ pripisuje. Ne ubija on da bi ubijao, nego je, nalik na mnoge druge, samo životinja koja hvata druge životinje ne bi li opstala, prehranila se. Nema tu nagona za ubijanjem, to je jedino nagon za opstankom, potreba da se preživi”, govori promatrajući visoko iznad borova let Yankeeja, harrisova jastreba, koji je u njegovu sokolarskom centru pokraj Šibenika već 24 godine. Dobro se znaju Menđušić i Yankee, dok ptica, buri unatoč, leti relativno visoko, čovjek govori da su njih dvoje “k’o stari bračni par, romantika i strast su nestale, ali mi se i dalje jako ljubimo. Drugim riječima, ja vjerujem njoj, ona vjerujem meni”, nema puno takvih koje bi za ovakva dana pustio letjeti.
“Sokolar prvo mora naučiti, i to je najteže iskustvo koje mora primiti, da je smrt svakodnevna činjenica. Pogledajte bilo koji park, bilo koju šumicu okolo vas, svaki dan u njoj 100, 200, 300 bića nestane, drugi se nahrane njima. Smrt je u ljudi odavno poprimila ritualne manifestacije, postoji žalovanje, crnina, a u prirodi se događa stalno, bez velikih ekscesa, kao nužna, svakodnevna, jedni jedu druge da bi preživjeli. Smrt je najobičnija pojava. Zapravo je i ljudska smrt sasvim obična, jer priroda je, ako već ljudi nisu, sasvim ravnodušna prema našem umiranju, baš kao i prema smrti drugih bića. To je jednostavno prirodni zakon. Pa zato oko smrti, koliko god to surovo zvučalo - ne bi trebalo praviti toliku buku”, Menđušić će.
Ponešto je težak trenutak u knjizi kad neiskusna jastrebica pokušava ubiti kunića, a autorica joj priskoči i fizički pomoći, ne bi li ptica ščepala plijen. “Ako imate neiskusnu pticu koja ne zna svladati plijen, morate joj pomoći, ali morate dobro znati zašto ste pustili ptici da ubije kunića. Radite li to zbog toga da biste pokazali sposobnost svoje ptice, ili vaše umijeće dresiranja, onda nešto nije u redu s vama, jer ubijate drugu životinju ne biste li pokazali da to možete napraviti. Logika sokolarenja je sljedeća: to je prije svega lovna disciplina, ako ideš u lov, u redu je da to što ubiješ i pojedeš, ako ne možeš pojesti, ako si već sit, onda nemoj ubiti”, upozorava sokolar.
Danas je sokolarenje neka vrsta sporta, razonode, hobija ili ekscentričnosti, ali u srednjem vijeku to je bila ekonomija u kojoj nisi ubijao radi ubijanja, nego zato da bi imao što jesti.
Želja za letenjem
Autorica, makar od malih nogu s grabežljivcima i sokolarima, govori o prihvaćanju krvoločnosti kao crte svojstvene prirodi jastreba. “Nije to istina, ali u kontekstu čitave knjige funkcionira, daje na dramatičnosti. No, ptice grabežljivice i mi ljudi u velikoj smo mjeri slični, ni oni ni mi ne živimo u jatima. Mi živimo u malim zajednicama koje se sastoje od našeg partnera, djece, obitelji, a kod njih je to još suženije. Oni su sami sebi dovoljni, mi im zapravo u životu ne trebamo, oni mogu loviti bez nas i logično da se opiru to raditi onda kad nama paše, a ne kad paše njima. Naravno da to može dovoditi do neuroze ptice, ali to je neuroza, a ne nagon za ubijanjem”, iako brije vjetar, spokojan je, ne osvrće se za Yankeejem, grabežljivice vide na osam kilometara i važnije je da Yankee, a siguran je u to sokolar, u svakom trenutku vidi gdje je Menđušić negoli da čovjek vidi pticu koju je izveo letjeti.
Helen Macdonald, iako iskusna u radu sa sokolovima, u dramatičnim trenucima vlastita života odlučuje se uzeti - jastrebicu. Vjerojatno je i podsvjesno uzela vrstu koja će, pretpostavka je, angažirati veći dio njezine mentalne i emocionalne energije, zaokupiti je, maknuti je od tuge koja ju je preplavila. “Mislim da je ona, tako birajući, izabrala izazov i adrenalin, izašla je iz svoje sigurne zone, znajući da će je to temeljito zaokupiti”, komentira Menđušić, čovjek grada koji je na nebu prepoznavao samo dva elementa, helikopter i avion, a o prirodi, kaže, nekad nije znao ništa.
I njega je slučajan susret s knjigom u kojoj pisac opisuje urotu na španjolskom dvoru, a jedan od urotnika je sokolar koji, dok smišlja urotu, trenira sokola, toliko fascinirao da je život posvetio grabežljivicama:
“Sretan sam što život provodim s pticama, jer one su mene naučile važne stvari, a ne ja njih. Proces ide ovako: dođe mi nova ptica i učim je ono što bih htio da bude - suputnik u šetnji kroz prirodu, a onda ona počne učiti mene o vjetru, o nebu, o tome što se to sve kreće oko mene. U svakom čovjeku negdje čuči mali Indijanac koji hoće prepoznavati tragove u prirodi, a kad imaš pticu, poslužiš se njezinim očima, počinješ vidjeti stvari drukčije, prvi njezin let gledaš kao dijete koje prohodava, dok ona leti, ti si s njom gore i zapravo pokušavaš sigurno sletjeti. Čini mi se da je jedini način da čovjek poleti - da ima pticu pokraj sebe.”
Ljudska želja za letenjem očituje se kroz čitavu povijest, kao tema je stalno prisutna u mitovima, književnosti, slikarstvu, religiji. “Želja za letenjem imanentna je čovjeku zbog teškoće života koji je često surov, uglavnom neizvjestan, od danas do sutra, a poletjeti znači ostaviti potrebe tijela iza sebe. Biti iznad situacije. Pogledati svijet iz druge perspektive. Imati lakoću života. Želja za letenjem nije ništa drugo negoli želja za životom kakav želiš živjeti, nekakvim slobodnim životom, jer u svakom čovjeku čuči ta veća ili manja potreba za slobodom.”
Nevidljivost
Ljudi koji uvježbavaju životinje, događa se, više ne primjećuju jezik tijela ptice, učini im se da - osjećaju isto što i životinja. Autorica to ocjenjuje “potrebom da budemo promatrači, da zaboravimo tko smo i da projiciramo sebe u ono što gledamo”. Macdonald priča i o vlastitoj nevidljivosti koju razvija uz pticu trenirajući je.
“Može se reći da ste ‘nevidljivi’, jer ste zapravo promatrač, gledate da stvari idu mimo vas, kad ptica leti, vi više nemate neku posebnu ulogu, osim da ste vrsta logistike toj ptici. Lov sa sokolom uvijek zahtijeva dodatnu životinju, psa. Ako promatrate taj trio, a nekad je bio kvartet, jer je bio konj, imate čovjeka, kao mozak, mogućnost predviđanja situacije, imate sokola ili jastreba koji ima najbolji vid, i imate psa koji ima najbolji nos. Ako pogledate odnos između tog trija, vidite da u toj situaciji vi niste šef, niste gazda, nego ste partner, imate svoj dio, ali zapravo gotovo da ste nevidljivi.
Vi možete mijenjati svoje ponašanje, ovako ili onako, ali ove druge dvije životinje slijede samo svoje instinkte”, Yankee se na Menđušićev poziv, podizanje ruke, vraća; slijeće na kožnu rukavicu i guta komadić piletine, nagradu za let. “Naše predodžbe o letu su sloboda, neovisnost, osjećaj da možeš poći bilo gdje, lakoća koja te nosi. Za ptice je letenje posao, zahtjevna disciplina koja traži puno energije, pa je onda logično, pošteno i u redu da ona za taj posao dobije plaću, tj. hranu. Ptice zapravo ne vole letjeti, nikada ne lete da bi se igrale, da bi samo uživale u toj slobodi zračnog prostora. Kad leti, ptica ili bježi od neprijatelja ili traži hranu ili se seli na jug, ili se vraća s juga.”
Povratak u život
Šibenski sokolar, miran, introspektivan čovjek, fasciniran pticama i prirodom, tiho primjećuje da “grabljivice imaju puno kvaliteta, ali jedna im nedostaje - nemaju osjećaj za humor, život je njima vrlo ozbiljna stvar, tako im i treba pristupiti, nikakva igra tu ne postoji”.
U davanju i fokusiranju na mladu jastrebicu i njezin let Helen Macdonald na koncu primjećuje da je “htjela pobjeći od vlastite povijesti, posvetivši se svojoj jastrebici”. Instinktivno, našla je put da se vrati životu, jer, kako kaže John Muir, američki prirodoslovac, jedan od najstarijih zagovornika očuvanja netaknute prirode i divljine: “Zemlja ne poznaje tugu koju zemlja ne može ozdraviti”.