GORAN ČOLAK

MOJE 23 MINUTE I 1 SEKUNDA SA SAMO JEDNIM UDAHOM Otac mu nestao pod morem, dvoje njegovih prijatelja izgubilo je život dok je o njemu sniman film...

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 28.08.2017. u 23:30

Privatni arhiv / Damir Krajac / Hanza Media

 

Na Europskom prvenstvu u talijanskom Cagliariju, održanom u lipnju ove godine, nastupio je u četiri discipline, a kući se vratio s tri zlatne i jednom srebrnom medaljom i novim svjetskim rekordom - u disciplini ronjenja na dah bez peraja preronio je 205 metara. Uspjelo mu je nešto što nije još nikome u povijesti ronjenja na dah, a ako se malo poigramo, mogli bismo reći da je to otprilike kao da u atletici pobijedite na istome natjecanju na 100, 200, 400 i 800 metara. Njegovo ime je Goran Čolak i protagonist je dokumentarnog filma “Moj život bez zraka”, redateljice i snimateljice Bojane Burnać.

Beskompromisan sport

- Godine 2010. počela sam trenirati ronjenje na dah zbog toga što sam se htjela baviti podvodnim snimanjem, i tada sam na treninzima upoznala Gorana Čolaka. Kada sam prvi put držala dah, prvi put sam uopće iskusila taj osjećaj i otkrila neki novi život u pauzi između dva udaha. To me počelo opsjedati sve više i više, jer je postajalo sve intenzivnije i intenzivnije, i onda sam počela istraživati o čemu se tu zapravo radi. Tek nakon godinu dana istraživanja odlučila sam da ću raditi film o Goranu Čolaku. Goran u to vrijeme nije bio svjetski rekorder, i meni uopće nije bilo bitno kakvi su njegovi rezultati, ali vidjela sam koliko je posvećen tome što radi. Bio je daleko posvećeniji tom sportu od bilo koga drugoga u Hrvatskoj, i odlučila sam da će upravo on biti tema mog filma - priča redateljica čiji je film svjetsku premijeru imao na Hot Docsu u Kanadi, europsku u Karlovym Varyma, a hrvatsku na upravo završenom Vukovar Film festivalu.

Bojana je, inače, prva žena u povijesti hrvatske kinematografije koja je snimila cjelovečernji igrani film, a riječ je o filmu “Ajde, dan... prođi”, redatelja Matije Klukovića, koji je 2006. osvojio nagradu za najbolji film na Zagreb Film Festivalu.

- Htjela sam se početi baviti podvodnom kamerom, a kako sam već prošla put prve žene snimateljice u Hrvatskoj, znala sam da mi nitko u Hrvatskoj neće dati posao podvodnog snimatelja zato što mi nitko neće vjerovati da mogu, ne samo snimati, nego i roniti, i to ne s bocom kisika, nego na jedan udah. I onda sam odlučila sama sebi dati taj posao i zato sam napisala scenarij za ovaj film i snimila ga - pripovijeda autorica.

Privatni arhiv
 

- Nisam bila zainteresirana za scuba ronjenje, odnosno ronjenje s bocom, jer kada bih samo vidjela opremu scuba ronioca, postala bih lijena uopće zaroniti, djelovalo mi je prekomplicirano sa svim tim cijevima i gumama oko sebe, a pri ronjenju na dah činilo mi se da sam slobodna u pokretima, što mi je bilo bitno zbog kamere. U to vrijeme nisam znala da ću snimati svjetskog rekordera, mislila sam da ću raditi s glumcima na igranom filmu, i smatrala sam da, koliko god ću držati dah, uvijek ću ga držati duže od glumaca jer oni to uopće ne mogu.

No, onda je upoznala Gorana i njezin budući filmski scenarij krenuo je u sasvim drugom smjeru: počela je profesionalno trenirati kako bi bila u stanju pratiti svjetskog rekordera, a od prvotno zamišljenog igranog filma nastao je dokumentarni.

- Doslovno je bilo teško i bolno snimati, zato što sam pratila svjetskog rekordera koji nema kompromise. Nijedna scena nije aranžirana, zato što Goran kao svjetski rekorder ne može sebi dopustiti lijenost, ne može si dopustiti ništa manje od perfekcionizma. Beskompromisan je, ne radi kompromise ni s drugima ni sa samim sobom. Pratiti njega i biti pored njega, a ne njemu iza pete, bio mi je veliki izazov - kaže autorica.

Apsolutno najbolji

Goran Čolak ne sjeća se točno kada je dobio prvo ronilačko odijelo, no kao i mnoge druge ronioce, na ozbiljnije bavljenje ovim sportom potaknuo ga je film “Veliko plavetnilo” Luca Bessona, koji je te 1988. godine bio veliki hit u Europi. Iako je kao dijete imao jednu neugodnu epizodu s ronjenjem, ali se na lokalnoj plaži, srećom, našao i liječnik kardiolog koji ga je odmah izvukao iz vode jer je shvatio da nešto nije u redu, ta avantura ipak ga nije pokolebala da i dalje rekreativno roni. U filmu saznajemo da je Goranov otac, koji se bavio podvodnim ribolovom, nestao pod morem kada je on imao samo tri godine i nikada ga nisu pronašli, no ni ta tragedija nije ga odvratila od mora i bazena.

Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin profesionalnim se ronjenjem ne bavi tako dugo, ali svoj je život u potpunosti posvetio ovom sportu. Prije je trenirao i taekwondo, no tek se u ovom sportu u potpunosti našao.

- Dugo sam tražio nešto u čemu ću biti najbolji na svijetu, apsolutno najbolji - kaže u filmu Čolak, koji vodi vrlo pedantan, do u detalja isplaniran sportski život kako bi ostvario svoj cilj.

- Ja bih rekla da je Goran toliko posvećen onome što radi da u prostoru u kojem biva i živi nema ništa što bi smetalo njegovom pogledu ili koncentraciji, što bi ga preusmjerilo na nešto drugo, osim na ono čime se bavi, a to je držanje daha - kaže Bojana Burnać, koja smatra i da tako velike i snažne motivacije uvijek dolaze iz nekoga gubitka.

Damir Krajac / Hanza Media
 

Goranov tipičan “radni” dan ne razlikuje se mnogo od dana ostalih sportaša, osim u jednoj stvari, a to je da on trenira - čak i kad spava. Goran, naime, spava u hipoksičnom šatoru, koji imitira uvjete bez kisika, identične onima na nadmorskoj visini od 7300 metara. Za razliku od hiperbaričnih komora, koje sportašima ponajviše služe za oporavak nakon ozljede, hipoksične komore učinkovite su u simuliranju treninga u planinskim uvjetima, što je otprilike kao da se nalazite u baznom logoru na Mount Everestu.

Do Gorana Čolaka nismo uspjeli doći, budući da se nalazi na Filipinima gdje u ovo doba godine ima odlične uvjete za trening, a u petak je na lokalnom natjecanju, koje je priprema za Svjetsko dubinsko prvenstvo u Turskoj, ostvario još jedan odličan rezultat. U disciplini službenog naziva CWT, odnosno ronjenje s konstantnim opterećenjem, zaronio je na 115 metara, što je novi nacionalni rekord.

Natjecanja u ronjenju na dah provode se prema standardima AIDA-e, Svjetske udruge za ronjenje na dah i prema CMAS pravilima, što je kratica za Svjetsku podvodnu federaciju, koja je kao krovno tijelo za podvodne sportove i aktivnosti priznata i od Međunarodnog olimpijskog odbora. Pod okriljem CMAS-a nalaze se ronilački savezi u gotovo cijelom svijetu, pa tako i Hrvatski ronilački savez. Goran se unazad godinu dana natječe samo prema CMAS pravilima, a na već spomenutom Europskom prvenstvu u Italiji bio je jedini ronilac koji se natjecao u sve četiri discipline - statika, dinamika s monoperajom, dinamika bez peraje i dinamika sa stereo perajom.

Sve donedavno bio je i vlasnik Guinnessovog rekorda od 23 minute i jedne sekunde, no njega je prošle godine oborio Španjolac Aleix Segura, koji dah može zadržati minutu dulje. Ipak, i 23 minute više su nego impresivne, a Čolak je to vrijeme postigao na otoku Viru, gdje je i počela njegova ronilačka avantura. Valja napomenuti da se prilikom obaranja Guinnessovog rekorda prije zadržavanja daha udiše čisti kisik, što se u natjecateljskom sportu smatra dopingom. Bez prethodnog udisanja, Goran drži dah punih 10 minuta i 19 sekundi, a prije nego što će zaroniti u bazen, posebnom tehnikom disanja, tzv. pakiranjem zraka, u pluća “napakira” između 4 i 5 dodatnih litara zraka. Postoji li u ronjenju mogućnost ozljede?

“Bezopasan” sport

- Ozljede u ronjenju na dah mogu biti jedino od nagnječenja pluća ili nekih drugih zračnih prostora u tijelu ako se roni u dubinu, i ako se ne iskompenziraju tlakovi - vanjski tlak okoline i unutarnji tlakovi. Nagnječenje pluća ili nekih drugih organa koji sadrže zrak znači da dolazi do unutarnjeg krvarenja. To nije ozbiljno ako se napravi odmor, no može postati ako se ne odleži, a pod tim mislim dva dana odmora i da ne ronite na 100 metara - govori Bojana.

Privatni arhiv
 

Najveća opasnost je hipoksija, kojoj ne prethodi nikakva najava organizma, a zbog pomanjkanja kisika u krvi, naglo dolazi do nesvjestice. U ronjenju na dah hipoksija se gotovo uvijek događa ispod površine vode, tijekom izrona s veće dubine, a u stručnoj terminologiji za nju se koristi engleski naziv shallow water blackout. U natjecateljskom ronjenju, nesvjestica ujedno znači i diskvalifikaciju.

- Blackout je dio ronjenja, kao kad trčiš pa izvrneš gležanj, ili ako treniraš boks pa ti netko slomi nos - slikovito predočava Bojana, no iz moje laičke perspektive, ronjenje na dah ne izgleda nimalo bezopasno, a pojedine scene reanimiranja koje možemo vidjeti u filmu djeluju prilično mučno. Jasno je da u svakom sportu čovjek želi probijati granice, no gdje su moralne i etičke granice ovog sporta i tko ih povlači?

Preko boli do rezultata

- Postoji fiziologija ronjenja na dah i fiziološke reakcije koje se mijenjaju iz sekunde u sekundu; ronjenje na dah događa se u tijelu, dok se izvana te promjene ne primjećuju. Tijelo se prilagođava novim uvjetima bez kisika i kako se te fiziološke reakcije mijenjaju, tako je sam osjećaj unutar tijela drugačiji. Postoje reakcije prema kojima svaki ronilac može prepoznati kad je kraj, a one su individualne: netko izgubi boje u vidu, netko izgubi oštrinu vida, netko osjeća vrtoglavicu... Držanje daha je bolno, prva faza je faza kontrakcija dijafragme koje su bolne, nakon toga prolazimo kroz osjećaj gušenja, a jedini način na koji možemo prevladati taj osjećaj jest mentalna koncentracija. Nakon svega toga, slijedi jedan lijep period, u kojem je tijelo potpuno opušteno i ronilac je psihološki potpuno opušten, a ono što se događa fiziološki jest to da otupi centar za potraživanje disanja i čovjek izgubi potrebu za disanjem. Psihološki je ronilac ionako spreman i ne želi disati te se onda dogodi jedno stanje savršenstva i tada ronjenje postaje najopasnije jer si tad blizu kraja. Tada ronilac mora biti najoprezniji i mora slušati reakcije i signale tijela kako bi znao kada treba izroniti - objašnjava Bojana.

Iako će vam svi ronioci reći da ronjenje na dah nije ništa ekstremniji sport od nogometa, u ronjenju te od potencijalne smrti ponekad dijele samo desetinke sekunde, a sve masovnije rekreativno prakticiranje tog sporta, uz nedovoljno poznavanje osnovnih fizikalnih i fizioloških zakonitosti, dovodi do sve većeg broja nesreća koje se mogu izbjeći samo dobrim poznavanjem vlastitih sposobnosti.

Kad je Amerikanka Julie Richardson zbog blackouta gotovo izgubila svoja dva starija sina, inače iskusna ronioca, osnovala je 2008. godine neprofitnu organizaciju DiveWise, koja se bavi edukacijom ronilaca i podizanjem svijesti o mogućim opasnostima. Jedno istraživanje ove organizacije obuhvaća statistiku ronilačkih nesreća od 2006. do 2011. godine, a potpisuje ga skupina američkih autorica. U tom razdoblju prijavljeno je ukupno 417 ronilačkih nesreća, od čega 308 sa smrtnim ishodom. Najviše nesreća, čak 46 posto, prijavljeno je u Americi, a slijedi Australija s 11 posto. 90 posto nesreća dogodilo se u oceanima, dok ostalo otpada na bazene, jezera i rijeke. 26 posto unesrećenih ronilo je samo, u 86 posto slučajeva žrtve su bili muškarci, a najčešći uzrok smrti bio je gubitak svijesti.

Privatni arhiv

Goran Čolak

 

U godišnjem ronilačkom izvješću za 2014. godinu, publikaciji koju sam pronašla na internetu, zabilježena su 64 slučaja nesreća u ronjenju na dah, od čega je više od polovice žrtava bilo starije od 50 godina. Iako se svega 12 posto slučajeva dogodilo na treningu, a čak 66 posto na tzv. rekreativnom ronjenju, među poginulim roniocima ima čak i iskusnih natjecatelja.

U jednom stručnom radu, koji potpisuju Ivan Drviš, Darko Katović, Nataša Viskić-Štalec i Nada Grčić-Zubčević, navodi se da profesionalni ronioci najčešće smrtno stradavaju upravo zbog toga što treningom uspijevaju podići granicu svojih osobnih psihičkih barijera te se tijekom urona opasno približavaju krajnjim granicama vlastitih sposobnosti. Problem osobne prosudbe trenutačnih sposobnosti pritom je, ističu autori, uvijek isti: je li dubina u koju ronilac namjerava zaroniti vrlo blizu njegovih krajnjih mogućnosti ili prelazi njegove maksimalne sposobnosti?

Prijatelji koji nestaju

- Prihvatila sam činjenicu da će, što ću dulje biti u ovom sportu, više biti mrtvih prijatelja oko mene - kaže Bojana, a njenu izjavu potkrepljuje činjenica da je dvoje ljudi koje vidimo u njezinom filmu u međuvremenu preminulo. Jedna od njih je Ruskinja Natalia Molčanova, žena koja je 41 put obarala svjetski rekord i bila je jedna od najstarijih i najiskusnijih natjecateljica u ovome sportu. Molčanova je nestala u moru južno od Ibize kad je podučavala skupinu ronilaca. Tražili su je roboti i pripadnici španjolske civilne garde, ali njezino tijelo nikada nije pronađeno te je nakon tri mjeseca proglašena mrtvom. Američki nacionalni rekorder Nicholas Mevoli preminuo je 2013. tijekom natjecanja na Bahamima, a svijest je izgubio nakon što je već izronio na površinu, i iako su ga liječnički timovi odmah pokušali reanimirati, nije mu bilo spasa.

Mehanizmi preživljavanja

Goran Čolak jedini je naš ronilac koji u potpunosti živi od ovog sporta, a Bojana mi objašnjava kako su svi profesionalni ronioci pod dobrom medicinskom paskom, ali i pod stalnom prismotrom antidopinških organizacija. U filmu vidimo da se Goran učestalo podvrgava medicinskim pregledima, a redateljica pojašnjava o čemu je riječ:

- Medicinska istraživanja pokrenuo je Ivan Drviš, trener hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah i predavač na Kineziološkom fakultetu. Naime, Goran je jedno vrijeme stao na istim rezultatima i nije dalje napredovao, a treneru nije bilo jasno što se događa jer je Goran bio maksimalno utreniran. I onda je krenuo na ta istraživanja koja istražuju mehanizme preživljavanja mozga za vrijeme držanja daha - priča.

Privatni arhiv
 

Istraživanja se provode na Medicinskom fakultetu u Splitu, a predvodi ih Željko Dujić, redoviti profesor na Katedri za fiziologiju, koji je okupio tim stručnjaka iz Danske, Kanade, Engleske i Poljske. Oni u sklopu znanstvenih aktivnosti istražuju fiziološke mehanizme koji se aktiviraju prilikom ronjenja, koristeći pritom širok raspon istraživačkih metoda kao što su ultrazvuk, spiroergometrija, mjerenje mišićne simpatičke aktivnosti i sl.

- Rezultati tih istraživanja potpuno su revolucionarni za medicinu i već su promijenili neke bitne činjenice o znanju o ljudskom tijelu, primjerice, da mozak nikad nije bez kisika. Ljudi misle da mozak u tim trenucima ostaje bez kisika i da je ronjenje na dah štetno. Znamo da mozak nikad nije bez kisika te kako u trenutku zadnjeg udaha mozak ima puno više kisika nego sada kad ti i ja razgovaramo - objašnjava Bojana i dodaje kako se nada da će njezin film ukloniti stereotipe i predrasude o ronjenju na dah.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo