ZAGREBAČKA OBITELJ MANDIĆ

Nas 10 živi od jedne plaće, podstanari smo u tri sobe i nikad nismo bili sretniji

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 29.05.2016. u 11:30

Zagreb, 240516. Obitelj Mandic fotografirana u Sesvetama za temu o demografskim promjenama u Hrvatskoj.
Na fotografiji: Zarko, Angelina, Pavao, Leopold, Leonarda, Elizabeta, Marija, David, Emanuel i Gabrijel Mandic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

obitelj Mandić

Iako Hrvatskoj prijeti da do kraja stoljeća padne na samo 2,61 milijuna stanovnika, obitelji poput ove ne osjećaju se dovoljno stimuliranima jer to svojim primjerom pokušavaju promijeniti: ‘Ni na nebu ni na zemlji, to smo mi. Žarko je zaposlen pa nismo socijalna kategorija, za gradski stan nismo dovoljno dugo u Zagrebu, a za kupnju vlastitog nismo kreditno sposobni’. I nisu jedini u takvoj situaciji

Svakog jutra njih se dvoje bude u pola šest, zajedno pomole pa popiju po šalicu kave.

Stave papir na stol, počnu računati: 1500 kuna stanarina, 1500 kuna režije. Još 1700 kuna za prvu turu namirnica. I to je to, cijela njegova mjesečna plaća potrošena je u nekoliko redaka gusto zbijenih brojeva. Sad je red na nju.

Kupljeno mora rastegnuti na što više dana. Jutarnju smjenu otpravlja u školu, kuha ručak, posprema. Tek što s hranom dočeka prve, a već u popodnevni turnus otpravlja druge.

A peglanje, večera, domaće zadaće, kupanje?

Angelina i Žarko Mandić roditelji su osmero djece, i što mi više govore o tome kako žive, sve više mi zvuče kao čarobnjaci.

Pokrivaju se od jedne plaće, kao podstanari u prizemlju obiteljske kuće u Sesvetama, nisu kreditno sposobni, nemaju pravo na gradski stan. Žive u 70 kvadrata, djeca spavaju u dvije sobice, a oni u dnevnom boravku.

I nikad, kažu, nisu bili sretniji.

- Ovdje vam je kao u Saboru - opisuje mi Žarko - baš svakog dana na frižideru me kad dođem s posla dočeka neka suglasnost koju moram potpisati.

Svibanj je, sezona školskih izleta na vrhuncu, i Mandićima nije lako. Imaju petero osnovaca u obitelji, treba to sve platiti.

 

Žrtvovala karijeru

Angelina i Žarko rodom su iz BiH, ali upoznali su se tek u Puli, u koju su pobjegli od rata. Kad je Angelina 1998. upisala fakultet u Zagrebu, Žarko ju je slijedio; ona je diplomirana profesorica defektologije koja je karijeru žrtvovala za djecu, a Žarko, kao zaposlenik Dalekovoda, svaki mjesec skuplja prekovremene sate i radne subote kako bi s oko pet tisuća kuna neto plaće svaki mjesec osigurao život za sve njih.

Dok razgovaramo, malena blagovaonica u prizemlju puni se djecom. Žarko mi ih redom predstavlja, oni su “njegova malonogometna momčad”, smije se.

- Emanuel je najstariji, ima 14 godina. Ovaj do njega je David, njemu je 13, slijedi Elizabeta koja ima 11, a Leonarda ima devet. Sljedeći je Pavao s osam, Leopoldu je 6,5, malom Gabrijelu 3,5, a ovaj anđeo u Angelininom krilu je Marija. Ona je u dobi od sedam mjeseci, nabraja ih.

Zagreb, 240516. Obitelj Mandic fotografirana u Sesvetama za temu o demografskim promjenama u Hrvatskoj.
Na fotografiji: Zarko, Angelina, Pavao, Leopold, Leonarda, Elizabeta, Marija, David, Emanuel i Gabrijel Mandic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Mandići prkose alarmantnim demografskim trendovima u Hrvatskoj. Samo prošle godine u zemlji je rođeno 17.509 djece manje nego što je umrlo ljudi. Već sada nas je premalo, a ako se stanje ne promijeni, za 15 godina imat ćemo 270 tisuća stanovnika manje. Do 2050. godine minus će se uvećati za novih 425 tisuća. Do kraja stoljeća Hrvatskoj prijeti da padne na samo 2,61 milijuna stanovnika. Pa opet, obitelji poput ove ne osjećaju se dovoljno stimuliranima jer to svojim primjerom pokušavaju promijeniti.

- Ni na nebu ni na zemlji, to smo mi. Žarko je zaposlen pa nismo socijalna kategorija, za gradski stan nismo dovoljno dugo prijavljeni u Zagrebu, a za kupnju vlastitog nismo kreditno sposobni. Za ulazak na listu prioriteta nemamo bolesno dijete i nismo oboje nezaposleni. Srećom, nabraja Angelina.

Kako im se to dogodilo?

Kad su prije 16 godina stupili u brak i zasnovali obitelj, prvi najmodavac nije ih htio prijaviti pa im je prebivalište ostalo u Zagorju, gdje žive Angelinini roditelji.

 

Koliko je duga godina

To se promijenilo prije devet godina, a granica da dođu na listu iznosi deset.

- Ne tražimo milodar, sami bismo kupili stan i otplaćivali kredit, ali svako novo dijete dodatno nam ruši kreditni rejting i banke nam kredit ne daju, govori Žarko.

Pa što onda dobivate?, pitam ih.

Angelina računa u sebi. Za posljednje dvoje djece od Grada Zagreba dobivaju pomoć za opremu novorođenog djeteta koja, kad se zaokruži, iznosi 18 tisuća kuna godišnje (54 tisuće kuna podijeljeno u šest kalendarskih godina). Primaju dječji doplatak koji za osmero djece iznosi 3000 kuna mjesečno. Tisuću kuna pomoći dobili su za treće i četvrto dijete, što je mjera Jadranke Kosor. Do treće godine Marijina života Angelina će primati 1600 kuna mjesečno. I svime time jedva pokrivaju minuse na tekućem računu. Žive u prosjeku sa sedam ili osam, a treba im preko deset tisuća kuna mjesečno. Žarko kaže da se projekt velike obitelji ne događa planirano, ideja se sama od sebe nametne s vremenom.

- Vjernici smo, otvoreni smo životu, pouzdajemo se u Boga, a kako smo dobivali sve više djece, naša ljubav prema njima je rasla. Sada imamo više živaca i strpljenja nego kad smo imali samo dvoje. I sam dolazim iz velike obitelji, sedmo sam dijete svojeg oca, ali u početku sam mislio da ćemo stati nakon dvoje, kaže Žarko.

Obitelji poput njegove, smatra, često su, osim što ih se ne podupire, u medijima stigmatizirane.

- Nisu sve socijalni slučajevi, ne kukaju svi, ne očekuju da ih netko drugi financira. Ali ako je državi u interesu da se obnovi, mora se više potruditi, zaključuje. Slično misli i Angelina. Ne razumije kako pronatalitetna mjera koja je izglasana još 1998. godine, a koja bi majkama četvero ili više djece dala status odgajateljice, prosječnu hrvatsku neto plaću i pokrila mirovinsko i zdravstveno osiguranje, nije zaživjela.

Odgovor je jednostavan: za to država nema novca.

- Druga mjera koja bi nam pomogla je stambeno zbrinjavanje. Ako je u Zagrebu prazno 500 stanova, a mi i nama slični su podstanari, gdje je tu logika, pita se.

Nije, međutim, sasvim točno da se ovakvim obiteljima nije pokušalo pomoći. Lani u lipnju, prema nalogu bivše Vlade, grupa politički neovisnih stručnjaka sastavila je sažetak obiteljske politike koja je u sebi sadržavala čitav niz u inozemstvu dokazanih mjera. Među njima i delimitiranje porodiljnih naknada, uvjet da cijena vrtića ne smije prelaziti 10 posto od iznosa prosječne plaće, obavezni očinski porodiljni dopust uz punu plaću te univerzalni dječji doplatak za svu djecu u iznosu od pet posto bruto plaće. U tom dokumentu predlagalo se da se naknada za dijete nezaposlenih roditelja veže uz iznos od 40 posto prosječne hrvatske plaće pune dvije godine, a treću da naknada iznosi 30 posto. Popisane su i mjere poput obaveznog slobodnog dana za prenatalni pregled kao pravo oba roditelja, potpore u obliku olakšica poslodavcu pri zapošljavanju majke koja dugo nije radila, da vrtići rade i tijekom ljetnih praznika, da se osiguraju vrtićke grupe za djecu roditelja koji rade u smjenama i da četvrto dijete ima pravo na besplatni vrtić. Uz to i besplatni školski topli obrok za svako dijete i mnoge druge olakšice. Za sve to država, naravno, nema novca. U međuvremenu, situacija je doista postala alarmantna.

 

Generacija 1910.

Na Katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu izračunali su da je posljednja generacija žena koja je u prosjeku rađala troje ili više djece rođena još 1910. godine. Želimo li okrenuti trend depopulacije, i to tek za 20 godina, Hrvatice bi već sada trebale rađati 2,5 djeteta. Rađaju ih tek 1,4. Donja granica za održavanje trenutačnog broja stanovnika je 2,1 i najmanje što moramo učiniti - a i to je preoptimistična prognoza UN- a - jest to da brojku dignemo na 1,8. Uz to bismo svake godine morali uvesti dodatnih 25 tisuća ljudi.

- Za to vrijeme mi iz mjeseca u mjesec pretačemo iz šupljeg u prazno, i svaki dan je borba. Samo što je mi vodimo s radošću. Želimo razbiti iluziju da dijete previše košta. No, tko će raditi za nas kad budemo u mirovini, pita me Žarko.

I dok se ideje o velikoj demografskoj obnovi talože u ladicama pod egidom “preskupe” i vade se samo u predizborno vrijeme, u akciju je krenuo privatni sektor. Neke od velikih kompanija ne čekaju pronatalitetnu politiku Vlade, već se za svoje kadrove brinu same. Recimo, u Ericssonu Nikoli Tesli.

- Domaća softverska industrija prepoznata je kao poluga razvoja, ali to ne prati adekvatna ponuda kadrova pa se procjenjuje da u Hrvatskoj nedostaje oko 1000 ICT stručnjaka godišnje, kaže Zdenka Hrabar iz ETK. Upravo zato oni već godinama pokušavaju motivirati mlade žene da se odluče za tehnološka zanimanja i žele pružati poticajno okruženje za majke, ali i za očeve.

- Od naših 2000 zaposlenika 32 posto je mlađih od 32 godine. Nudimo fleksibilno radno vrijeme i dozvoljavamo dovođenje djece na posao. Prije deset godina, uz podršku Grada, potpisali smo ugovor s vrtićem Bajka o sufinanciranju i organizaciji smještaja djece naših zaposlenika odmah pored kompanije. Dosad je kroz njega prošlo oko 300 djece, vrtić radi dokad i naša tvrtka, a djeca imaju osiguran i dodatni obrok u njemu, objašnjava Hrabar.

Nije to sve: s obzirom na to da sada u Hrvatskoj majke na porodiljnom dopustu samo prvih šest mjeseci dobivaju punu plaću, ETK financijski nadoknađuje razliku za drugih šest, i to iznosima koji dosežu 4250 kuna, a porodiljni umjesto majki mogu koristiti i očevi. Svake godine 1340 djece zaposlenika mlađih od 15 godina dobije 600 kuna na dar, roditelji dodatne dane godišnjeg i jednokratnu godišnju pomoć za djecu s posebnim potrebama u visini od 20 tisuća kuna bruto i dva dodatna dana godišnjeg.

Slično rade i u Agrokoru. Žele, kako mi kažu, osnažiti položaj žena, i nabrajaju statističke pokazatelje: 61 posto zaposlenika u koncernu su žene, a u upravljačkim tijelima ih je 38 posto, u visokom menadžmentu 30 posto.

- Nudimo dodatne slobodne dane ili, prema potrebi, skraćeno radno vrijeme. Primjećujemo da sve veći broj očeva kod nas koristi plaćeni roditeljski dopust. Podaci kažu da se nakon rodiljnog dopusta 93,16 posto zaposlenika vraća na svoje radno mjesto, kaže Ana Ciglenečki iz Agrokora.

Mnogo važnije, uz godišnje novčane darove djeci zaposlenika u Agrokoru daju i trajne dodatke za peto i svako sljedeće dijete do 18. godine u iznosu od 500 kuna po djetetu svaki mjesec te solidarnu pomoć nakon 90 dana neprekidnog bolovanja, odnosno komplikacija u trudnoći i slično. Samohranim roditeljima i roditeljima djece sa smetnjama u razvoju osigurani su i dodatni dani godišnjeg odmora.

 

Korporativni vrtići

U HT-u, pak, imaju zakladu Prijatelj kojom financijski pomažu zaposlenicima s djecom kad su u teškim prilikama, a u VIP-u (čije trudnice mogu raditi od kuće) između ostalog imaju i korporativni vrtić kakve imaju, primjerice, i Hypo i PBZ. Cijene takvih vrtića kreću se od 150 do 400 kuna. Vrtić Hypa na 500 kvadrata, uz pomoć deset odgajatelja, može zbrinuti oko 60 djece zaposlenika, a PBZ-ov otvoren 2012. na čak 1122 metra kvadratna, prima 80 djece za koje brine tim od 17 vrtićkih teta. Od iste godine i te vrtiće subvencionira Grad Zagreb iznosom od 1600 kuna po djetetu.

Međutim, ovo su svijetli primjeri jer, kako nam kažu u civilnim udrugama, poslodavci su i dalje većinom nefleksibilni kad su u pitanju zaposlenici s djecom. Marin Strmota, viši asistent na Katedri za demografiju EFZG-a pozdravlja svaku konkretnu mjeru koja može pomoći, ali upozorava na to da se u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj tri puta pokušalo donijeti populacijske politike koji su ostale samo mrtvo slovo na papiru.

- Nema brzog recepta, jasno i glasno, samo nas dugoročna strategija može spasiti. Ona se ne može voditi iz jednog ministarstva, moraju surađivati nadležni za graditeljstvo, socijalnu politiku i mlade te financije, kaže odmah na početku.

- Prema javno dostupnim podacima država raspolaže s 27 tisuća stambenih objekata. Dajmo ih na tržište, da se snize za mlade obitelji nepovoljne cijene stanova ili da ih se dio njima iznajmi ili proda po povoljnim uvjetima.

Kad je u pitanju “uvoz” stanovnika, Strmota je skeptičan.

- Moramo provoditi pronatalitetnu, ali i blagu imigracijsku politiku. No to nije samo puko otvaranje granica. Razvijene zemlje to mogu podnijeti, jer imigraciju prati integracija, što je skup proces. Možemo li mi uopće razmišljati o imigraciji dok se naši mladi iz zemlje iseljavaju?, pita se.

Gorući problem za njega je to što se iz zemlje iseljavamo više od sto godina, više od 50 se generacijski ne obnavljamo, a posljednjih 15 imamo neprekidan prirodan pad.

- Svaki dan u Hrvatskoj je stotinu ljudi manje, i to je optimistična procjena, slikovito objašnjava.

Uz to, među 15 smo najstarijih nacija na planetu, prosječna starost nam je 42 godine, a indeks starenja 115.

- To znači da je 2011. godine bilo 115 starijih od 60 na 100 mlađih od 19. Starimo i nestajemo, zaključuje.

 

Stari smo

Uz privatni sektor, u obranu demografske slike uključile su se i civilne udruge. Udruga Roditelji u akciji - Rode već je kritizirala najavu ministrice Bernardice Juretić o ukidanju poreza na kombi vozilo za obitelji s troje djece kao ishitrenu i nepromišljenu, a aktivno su se uključile u organizaciju prosvjeda protiv ukidanja kurikularne reforme u srijedu poslijepodne na Jelačić placu. Umjesto za pronatalitetnu politiku, kojoj je cilj puko povećanje broja djece, Rode se, naime, zalažu za obiteljsku politiku koja će smanjiti rizik od siromaštva, i povećanje kvalitete života za obitelji s djecom.

- Nezaposlenost, nesigurnost rada na određeno vrijeme, preskupo rješavanje stambenog pitanja, loše kreditne linije za mlade parove, i premalo mjesta u jaslicama i vrtićima. Zatim, premalo pedijatara u manjim sredinama, birokracija, poslodavci nenaklonjeni roditeljima..., nabrajaju mi sve probleme s kojima se roditelji u svakodnevnom životu susreću.

 

Dužničko ropstvo

A roditelji nisu glupi, shvaćaju da se neke mjere predstavljaju u predizborne svrhe i ne vjeruju im.

- Potrebno je pružiti sigurnost na tržištu rada i bolje regulirati ugovore na određeno, zatim senzibilizirati poslodavce pri usklađivanju obiteljskih i poslovnih obaveza, a onda omogućiti rješavanje stambenog pitanja bez dužničkog ropstva kakvo poznajemo danas. Trebalo bi povećati osnovice za obračun naknada za djecu u skladu s porastom životnih troškova, smanjiti ili ukinuti porezne stope na odjeću i opremu za djecu, smanjiti stope na svu hranu, dakle ne samo gotovu kupovnu dječju hranu, već sve živežne namirnice, i ponuditi jaslice i vrtiće svim roditeljima po prihvatljivoj cijeni. Osnovnoškolski udžbenici bi u cijeloj Hrvatskoj trebali biti besplatni, kažu u Rodama.

Njihove mjere na tragu su tog posljednjeg dokumenta Obiteljske politike koje je naručila, ali nikad nije pokrenula prethodna Vlada. One uključuju i jednokratne pomoći za rođenje djeteta, delimitirane rodiljne naknade, roditeljski dopust dulji za dva mjeseca ako ga koristi otac, te dovoljno vrtića i jaslica.

Iskustva u svijetu su različita. U Ukrajini su za svako rođeno dijete plaćali 13 tisuća eura, u Rusiji deset, ali Ukrajinci su ostali bez sredstava pa su odustali, a Rusiji je upumpavanje novca izazvalo majke samo da rode ranije, ne i češće. Srbija daje punu plaću majkama 12 mjeseci, ali to nije pomoglo. U Norveškoj se prirodnim putem stanovništvo 2014. povećalo 0,4 posto. Vrtići su besplatni ili se njihovo plaćanje odbija od poreza. Prehrana, udžbenici i boravak u školama su besplatni, imaju jedan od najkraćih radnih tjedana u Europi (37,5 sati),  a porodiljni im traje 15 mjeseci uz punu naknadu plaće, a otac od toga mora iskoristiti najmanje deset tjedana.

S druge strane, Hrvatska za obitelji i djecu godišnje izdvaja oko pet milijardi kuna, što je oko 1,5 posto BDP-a, više od Italije i Portugala, ali manje od prosjeka EU koji iznosi oko 2,3 posto. U medijima se spominjala dodatna svota od 2,6 milijardi koja je nužna na ovih pet, iako neki procjenjuju da se iznos mora udvostručiti.

Pitanje je samo kako naći novac.

Do tada obitelji poput Mandićevih morat će se pouzdati u nešto drugo osim državne pomoći. Njihov moto je jednostavan, kažu mi.

- Dok drugi prvo žele osigurati uvjete za dobar život, i tek onda razmišljaju o djeci, mi smo krenuli obrnuto: odlučili smo prvo živjeti i imati djecu, a onda se putem boriti.

Za mnoge u Hrvatskoj, to je avantura u koju se nisu spremni upustiti.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo