Janja Šarčević danas ima 57 godina. Živi u Tovarniku, na krajnjem istoku Hrvatske, u sretnom braku sa suprugom Zvonimirom, s kojim ima i dvojicu prekrasnih sinova, Marija i Marka. No, njihova sreća nije potpuna. Mario i Marko, naime, nisu njihova prva djeca. Janja i Zvonimir imali su i kćer Martinu, rođenu 24. siječnja 1990. godine u vukovarskoj bolnici. Martina je, tako barem kažu službeni dokumenti, nažalost poživjela svega šest dana.
Tek rođena beba preminula je 30. siječnja 1990. godine u jednoj bolnici u Novom Sadu pod do danas nerazjašnjenim okolnostima. No, njihova priča još je potresnija zbog činjenice da Janja i Zvonimir nikada nisu dobili Martinino mrtvo tijelo, nikada je nisu pokopali. Njihova kćer nema groba koji bi njezina obitelj obilazila, na njemu palila svijeće i molila se za njezinu dušu. Janja i Zvonimir danas, gotovo 30 godina od dana koji je tako sudbonosno utjecao na njihove živote, duboko sumnjaju u priču koja im je 31. siječnja 1990., kako kažu, servirana u toj novosadskoj bolnici. Obitelj Šarčević sumnja da je njihova Martina jedna od mnogobrojnih beba za koje njihovi roditelji u Srbiji, BiH i drugim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije smatraju da su otete i prodane na crnom tržištu.
- Naša tužna priča počinje u vukovarskoj bolnici, gdje sam prirodnim putem i bez ikakvih komplikacija rodila živu i zdravu djevojčicu kojoj smo se suprug i ja neizmjerno radovali. Tada ništa nije upućivalo na tragediju koja će nas ubrzo zadesiti. Naime, u prva dva dana sve je bilo normalno i uobičajeno. Rodila sam zdravu djevojčicu svjetlije kose sa sijedim pramenom na lijevoj strani tjemena. Sjećam se da mi je moja sestra vidjevši to rekla da će Martina biti ili jako sretna ili jako nesretna... Nažalost, ostvarilo se ovo drugo.
Uglavnom, tijekom prva dva dana našeg boravka u bolnici sve je bilo u najboljem redu i ništa nije upućivalo na bilo kakve probleme. Budući da u to vrijeme majke i bebe nisu bile u istoj sobi, sestre su mi donosile kćerkicu na dojenje, ja bih je nahranila, pomazila, pričala joj, ljubila je..., a onda bi je one odnijele. Međutim, trećeg dana rekli su mi da je Martina jako bolesna, da ima urođenu manu zbog koje joj je suženo crijevo koje vodi do želuca i da hitno mora na operaciju u Novi Sad - prisjeća se Janja događaja iz 1990. i trenutka kad je zadnji put vidjela svoju kćerkicu. Medicinsko osoblje joj je, naime, reklo da ona ne mora ići s bebom u Novi Sad, nego da će ju otpustiti kući i da kod kuće čekaju vijesti iz Novog Sada. Misleći da je takva praksa, Janja je poslušala i otišla kući u Tovarnik.
Vjerovala doktorima
- Tako su me zauvijek razdvojili od moga djeteta - govori nam uplakana žena.
- Ne znam kako bih danas opisala stanje u kojem sam se tada nalazila. Znam da je bio petak, dva dana nakon rođenja, kada su mi najavili da će je premjestiti u Novi Sad, a mene su sutradan otpustili kući. Mislim da su nju prema Novom Sadu odvezli još u petak. Danas se nekako kroz maglu sjećam da sam to jako mirno primila, pa, iskreno, sumnjam da su mi možda dali i neku injekciju za smirenje, jer nisam sigurna da bih u nekom racionalnom stanju dopustila da beba ode bez mene u Novi Sad. Doduše, nisam ni sumnjala da se tako nešto može dogoditi - priča Janja, koja je sa suprugom čekala vijesti iz Novog Sada, ali nisu se nadali takvom šoku.
- Nakon tri dana nazvali su me iz bolnice iz Novog Sada i rekli da je moja beba umrla tijekom operacije. Da je dobila sepsu i upalu pluća. Nama se svijet srušio. Došao je mjesni liječnik iz Tovarnika i dao mi injekciju za smirenje, ali ni tada nismo ništa sumnjali. Danas, kada vidimo dokumentaciju koju smo uspjeli prikupiti, smatramo da je sumnja osnovana. Moje dijete je bilo skroz zdravo. U opisu rođenja piše da je rođeno živo žensko dijete koje je odmah zaplakalo. Apgar je bio 8/9, imala je 3100 grama, 51 cm, nije imala ni temperaturu. Po svim tim pokazateljima bila je zdravo dijete.
Sljedećeg dana Zvonimir se spremio i zaputio u Novi Sad kako bi preuzeo kćerino mrtvo tijelo, kako bismo je dostojno ukopali. No, tamo ga je dočekao novi šok.
- Kad sam došao u bolnicu, nisu mi dali tijelo, već su mi rekli da oni ne daju preminulu djecu do dvije godine života, nego da ih spaljuju, da je bolje da je i ne vidimo i da će se oni za to pobrinuti. Poslali su me da napravim smrtni list i to je bilo to. Što da vam danas kažem? Mislio sam da je takva procedura. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi naša kćer, ma nijedno dijete, moglo biti predmet takvih prljavih poslova, da bi se to moglo događati u bolnicama - kazao je Zvonimir.
Strašna, okrutna laž
- Dobili smo otpusno pismo u kojemu je pisalo od čega je umrla, ali to otpusno pismo nam je ostalo u kući kad smo prognani iz Tovarnika i sada taj dokument nemamo. Nažalost, mi smo u to povjerovali, ali danas smo uvjereni da nam je servirana strašna, okrutna laž. Što se u međuvremenu dogodilo? Tugovali smo misleći da je Martina stvarno preminula. Iskreno, nismo sumnjali u to. U svibnju 1990. ponovno sam zatrudnjela i u veljači 1991. rodila sam Marija, koji nam je bio velika utjeha. U međuvremenu je došao rat, pa progonstvo, a nakon pet godina dobili smo i Marka. Međutim, ja zapravo nikada nisam prestala misliti na moju djevojčicu. Kako su godine odmicale, sve više sam čeznula za njom. Suprug i ja često smo o njoj razgovarali, ali nikada na način da je ona oteta, nego smo više sa sjetom o tome pričali. Djecu time nismo htjeli opterećivati - istaknula je Janja brišući suze.
Prve sumnje kod nje su se pojavile prije četiri godine. Tada se medijskim prostorom Balkana poput tsunamija počela širiti priča o smrtima brojnih beba u bolnicama u Srbiji i BiH, i to najčešće onih do godine dana starosti. Prvenstveno je ta priča potencirana u Srbiji, gdje su se počele javljati tisuće ljudi koji su počeli izražavati sumnju da njihova djeca zapravo nisu preminula, nego da su bila predmet okrutne trgovine bebama za visoke novčane iznose. Priče su im svima gotovo identične. Svi su tada dobivali obrazloženja da su im djeca preminula zbog različitih komplikacija i nitko od njih nikada nije dobio nijedno tijelo. Nitko, dakle, nije dobio jedini dokaz da im je dijete doista preminulo.
- Vidjevši te priče i sama sam počela sumnjati da se isto dogodilo s Martinom. Mučila me ta spoznaja, ali, iskreno, nisam se usudila o tome razgovarati s mužem i sinovima. Dugo sam to držala u sebi i to je počelo negativno djelovati na mene, povlačila sam se u sebe, nisam ih željela opterećivati svojim mislima. A onda sam u kolovozu ove godine sanjala našu kćer, usnula sam da nam je došla automobilom na našu ćupriju i kad sam otvorila kapiju, probudila sam se. Vidjela sam samo žensku siluetu.
To je bio okidač nakon kojeg sam suprugu i sinovima kazala što mi leži na duši. Tada sam osjetila veliko olakšanje, ali i njihovu neizmjernu ljubav i potporu, te sam se nakon toga povezala s roditeljima iz Srbije, gdje je taj problem podignut na visoku razinu. Suprug i djeca u tome su me odmah podržali i sada je to naša zajednička bitka, naša zajednička potraga. Morala sam nešto učiniti, moram je probati naći, jer si ne bih mogla oprostiti da je ona negdje živa i da misli da je njeni biološki roditelji nikada nisu tražili. Ako je živa, tko zna kakva je priča i njoj servirana - rekla je naša sugovornica, koju smo upitali kako okolina reagira na to s obzirom na protek vremena, ali i kako je moguće da nisu inzistirali na predaji tijela.
- Imam podršku svoje obitelji, braće i sestara. Gledajte, da smo mi jedini možda bi bilo i legitimno smatrati da nismo normalni jer čačkamo po prošlosti, ali takvih priča je na tisuće. Zar nije čudno da nijedno tijelo nije predano roditeljima, da su nam svima prodavali istu priču, govorili da smo mladi, da ćemo imati još djece, da je možda i bolje što je umrla, jer tko zna kakav bi joj život bio...? Time su nas, kao, tješili, a mi ni u što nismo sumnjali. Ni danas si ne mogu objasniti kako smo to tako lako prihvatili. Među nama s ovakvim pričama ima i visokoobrazovanih ljudi, nismo ni mi neobrazovani, ali to je bilo jedno čudno, neobjašnjivo stanje. Ne mogu vam to objasniti. Danas poručujem svim očevima da obavezno idu na porod sa svojim suprugama, da svoju tek rođenu djecu ne ispuštaju iz vida - rekla je Janja, dok je njezin sin Marko dodao da su on i brat u potpunosti uz oca i majku.
- Mi smo samo znali da je bio još netko, ali nikada o tome nismo previše razgovarali. Iako brat i ja nismo doživjeli tu situaciju s našom sestrom, u potpunosti smo uz majku i oca u njihovoj potrazi, jer i mi želimo čuti istinu.
Da bi se barem malo približili toj istini, Šarčevići su, po uputama svojih novih prijatelja u muci, u Srbiji podnijeli kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, uz koju su priložili i svu dokumentaciju koja im je trenutno na raspolaganju.
- Nemamo još sve što bismo trebali imati. Vukovarska bolnica nam je poslala dio dokumentacije, ali ne i nalaz RTG-a temeljem kojeg je Martina poslana u Novi Sad, faksimil liječnika koji je naložio da dijete ode u Novi Sad te imena osoba koje su bile u pratnji. Ni dokumente ni odgovore na ta pitanja nisam dobila. Tek sada, kad sam krenula u ovu bitku, obratila sam pozornost i na smrtni list, koji smo izvadili 1998. godine kako bih ostvarila pravo na tri godine porodiljnog dopusta jer mi je Marko treće dijete koje sam rodila. Na njemu nema imena djeteta, nema ni matičnog broja, iako se znalo i njeno ime i matični broj. Sve to dodatno pojačava naše sumnje - rekla je i nastavila.
Uzorci za DNK analizu
- Svjesni smo da je to borba s vrlo neizvjesnim krajem, da je na kraju možda nikada nećemo naći, ali smatram da moramo o tome javno pričati i da nam institucije duguju brojne odgovore i istinu. To je važno i zbog drugih roditelja koji su možda isto proživjeli, a nemaju hrabrosti javno istupiti i progovoriti, a trebali bi.
Napravili smo i DNK analizu te poslali uzorke u Houston, gdje postoji baza podataka. Učinili smo to s nadom da je naša kći možda negdje živa, da ima neku svoju obitelj i da možda i sama sumnja u svoje podrijetlo, pa ako se i sama odluči dati svoj DNK na analizu, možda se i pronađemo. Od toga može nešto biti, ali i ne mora, no učinit ćemo sve što možemo. Ja sam optimist i vjerujem da će se istina otkriti. Ne bojim se nikoga - poručila je Janja, dodavši kako je spremna na sve.
- Pa čak i da nas ne prihvati ako je nađemo. Samo da doznamo istinu - dodala je.
Nakon što je otvorila Facebook grupu “Nestale bebe iz RH”, javile su joj se još neke majke iz Hrvatske sa sličnim iskustvom, među njima i neke kojima se to dogodilo u vrijeme tzv. SAO Krajine, ali se boje i ne žele javno istupati. Neke su ipak našle hrabrost i javno istupile.
- Pozivam i ostale da se jave, jer samo zajedničkim djelovanjem i pritiskom na institucije možemo doći do istine - istaknula je Janja, kojoj će, kao i njenoj obitelji, ovaj Božić biti drugačiji od svih ostalih.
- Da. Bit će drugačiji. Probudila nam se neka nada. Puni smo nade, vjere, ljubavi i to nam daje dodatnu snagu. Želim vjerovati da će nam se na kraju dogoditi Božićno čudo sa sretnim završetkom - zaključila je Janja.
Iz vukovarske bolnice na naš upit o ovom slučaju odgovorili su: “Temeljem odredaba Zakona o zaštiti prava pacijenata te posebice odredaba Opće uredbe o zaštiti podataka, nažalost nismo Vam u mogućnosti dostaviti zatražene podatke. Naime, pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje, a iz koje bi dobili većinu odgovora na Vaša pitanja, ustanova je ovlaštena dati isključivo pacijentu na njegov pisani zahtjev”.
Jedini raspoloživi podaci
No, dodali su i da je “u predmetu gospođe Šarčević, na njezino traženje, OŽB Vukovar istoj dostavila svu dokumentaciju kojom bolnica raspolaže u svojoj arhivi, te su to jedini podaci kojima bolnica raspolaže vezano uz njen upit. Pitanja vezana uz praksu i postupke te njihovu zakonsku osnovu za postupanja novosadske bolnice moramo Vas zamoliti da zatražite od navedene bolnice, s obzirom na to da mi s takvim podacima ne raspolažemo. Razumijemo važnost postavljenog upita, no nažalost, poradi navedenoga, nismo Vam u mogućnosti dostaviti tražene odgovore”.
Iz novosadske bolnice su nam, pak, poručili da će nam odgovore koje nam smiju dati, na što po najprije utječu zakonska ograničenja, poslati početkom sljedećeg tjedna, pa ćemo ih naknadno objaviti. U Srbiji je ova priča poprimila ozbiljne razmjere, stoga na području susjedne nam države djeluje čak pet udruga koje se bave pitanjima preminulih beba za koje se sumnja da su ukradene i prodane. Ana Pejić iz Rume jedna je od začetnica pokreta za otkrivanje istine o sudbinama beba preminulih u bolnicama u Srbiji, u čiju smrt njihovi roditelji danas sumnjaju. Gospođa Pejić rodila je 1988. godine kćer u bolnici u Sremskoj Mitrovici.
- Porođaj mi je bio izazvan, pa sam rodila carskim rezom, a onda su mi rekli da će mi dijete donijeti za dva dana kad se oporavim. No, drugoga dana došli su do mene i šokirali me viješću da mi je dijete preminulo. Po njihovim papirima živjela je samo 36 sati. Tijelo mi nikada nisu pokazali, samo su mi rekli da neće biti sahrane i poslali su me kući, a ja sam mislila da to valjda tako ide. Nije mi ni na kraj pameti bilo da bi se tu moglo događati nešto kriminalno, no svih ovih godina nisam imala svoj mir. Nešto mi je govorilo da situacija nije baš tako čista kako su mi je prezentirali, pa sam prije četiri godine smogla snage i krenula po odgovore, a onda su uslijedili novi šokovi - priča žena, koja je danas tajnica Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine.
- Tražila sam dokumentaciju o smrti svoje kćeri i već u prvom koraku sve mi je postalo sumnjivo. Naime, u izvod iz knjige rođenih upisana je kćer koju sam rodila, a u izvod iz knjige umrlih upisano je muško dijete. Djevojčica je imala jedan, a dječak potpuno drugi matični broj. Odmah sam otišla u bolnicu i pitala ih gdje je moje dijete, a oni su me uputili na pogrebno poduzeće, gdje su mi odgovorili da dijete kod njih nije došlo, niti je kod njih sahranjeno. Što sam više tražila, to sam otkrivala sve više nelogičnosti. Na kraju sam podnijela kaznenu prijavu, a iz tužiteljstva u Sremskoj Mitrovici su mi odgovorili da je moje dijete ‘najvjerojatnije’ odvezeno u bolnicu u Novi Sad i spaljeno u krematoriju. Međutim, problem u toj priči je to što novosadska bolnica nije imala, niti je smjela imati krematorij - ispričala nam je gospođa Pejić, koja je uvjerena da je smrt njezine kćeri lažirana.
- Danas nam svašta govore i lijepe nam etikete nenormalnih osoba, ali to nas neće pokolebati. Naša borba je vrlo teška jer nas se opstruira na svakom koraku, ali ne odustajemo. Imamo i tim liječnika eksperata koji nam u tome pomažu. Ide, doduše polako, ali ne odustajemo - istaknula je Pejić, koja navodi na koje sve prepreke roditelji nailaze.
- Prva prepreka je već u bolnicama koje uopće ne žele dati dokumentaciju niti na bilo koji način surađivati s nama. Ako nam i daju neki dokument, to je onda selektivno, a kaznene prijave se odbacuju kao zastarjele bez ulaženja u bit problema. Odbačene su i brojne privatne tužbe, ali mi se ne predajemo, iako znamo da je to teška i neizvjesna bitka jer držimo da su državne tajne službe sve o tome znale i da negdje u tajnim arhivima sigurno postoji popis djece za koju se smatra da su umrla, a mi držimo da to nije istina, nego da su prodana na ilegalnom tržištu.
Država Srbija već šest godina odbija provesti pravomoćnu sudsku presudu iz Strasbourga i odgovoriti roditeljima gdje su im djeca. Prema toj presudi država je bila dužna Zorici Jovanović iz Batočine dati odgovor na pitanje gdje je nakon rođenja završilo njezino dijete, odnosno - ako je umrlo, gdje je sahranjeno, a ako je živo, gdje se nalazi. Ta je presuda za državu obvezujuća i u ostalim slučajevima, ali Srbija se na nju oglušuje. Čekaju da svi umremo, pa da više nitko ne poteže to pitanje- odlučna je Pejić, dodavši da su o svemu upoznati i u Savjetu Europe, s kojima redovno surađuju i.
Inače, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, u razdoblju od 1961. do 1990. godine umrlo je 232.994 dojenčadi. Udruženje roditelja nestalih beba Vojvodine nedavno je angažiralo i liječnički ekspertni tim, na čijem je čelu prof. dr. Goran Belojević, šef Katedre za higijenu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Oni će, pak, roditeljima pružiti svoju stručnu pomoć, a Belojević i sam smatra da je žrtva otmice djeteta.
- Supruzi i meni beba je preminula u Čačku 1982. godine pod sumnjivim okolnostima, no to nisu bila vremena u kojima se moglo previše pitati. Supruzi su odmah nakon poroda dali sedativ, a dijete je rođeno bez ikakvih mana. To je bilo u noćnim satima. Odnijeli su bebu, a ujutro su došli i rekli da je preminula. Nisu nam rekli ni spol. Ja sam tada radio kao mladi vojni liječnik, ali ni meni nisu htjeli reći ništa više od toga. Osim da ne možemo dobiti mrtvo tijelo. Iskreno, to je za nas bilo šokantno stanje i samo smo htjeli što prije pobjeći iz te bolnice, a oni najviše i računaju na takva stanja kod roditelja - kazao nam je prof. dr. Belojević, koji smatra da se iza svega krije organizirani kriminal.
Djeca prodana u inozemstvo
- Po moj procjeni, od 60-tih godina prošlog stoljeća do danas na takav je način oteto i prodano 100.000 djece, koja su uglavnom prodana u inozemstvo s novim identitetima i falsificiranim dokumentima o posvajanju. No, najstrašnije je što se to i dan-danas događa, a tarifa se kreće od 10.000 do 50.000 eura - kazao je prof. dr. Belojević.
- Imamo mnoštvo slučajeva u kojima su se braća i sestre, odnosno djeca i njihovi biološki roditelji spojili, ali ti ljudi ne žele o tome javno govoriti - istaknuo je, dodavši da je svim slučajevima isti nazivnik - nijedno mrtvo tijelo bebe nije predano roditeljima.
- Priča koju su nam prodavali o spaljivanju je lažna i to se ne radi, niti se radilo. Svako preminulo tijelo moralo je završiti na groblju, o svemu se moralo konzultirati s roditeljima i dobiti njihovo pismeno dopuštenje, a to se nije radilo. Nažalost, velik je problem što je u tom lancu čitav niz ljudi, od babica i liječnika u bolnicama, preko policajaca do visoke politike. I to je teško razbiti - zaključio je prof. dr. Belojević.
Svjesna težine problema koji se nadvio nad Srbijom, vlada Republike Srbije u ožujku 2018. formirala je Komisiju za ispitivanje postupaka državnih organa u rasvjetljavanju prijavljenih slučajeva nestale djece u Srbiji, koja bi u roku od dvije godine trebala donijeti neke rezultate. To vrijeme se bliži, ali roditelji nisu optimistični. U Srbiji je podneseno više od 1500 kaznenih prijava zbog sumnji u otmice beba.
Inače, kad je riječ o postupcima s novorođenom djecom koja ubrzo nakon rođenja preminu u bolnici, od jednog iskusnog hrvatskog liječnika, koji je u bolnici radio i u vrijeme bivše države, doznajemo da su postupci i tada, kao i sada, bili identični.
- Novorođeno dijete koje bi nedugo nakon rođenja preminulo u bolnici treba biti podvrgnuto obdukciji kako bi se utvrdio uzrok smrti, jer je to uvijek u interesu obitelji, ali i porodničara i pedijatra, izuzev u slučaju kad bi se roditelji tome izričito protivili. Ali to je bilo, kao što je i danas, iznimno rijetko. Nakon obdukcije tijelo djeteta bilo bi predano roditeljima kako bi ga mogli dostojno pokopati, a ako oni to nisu bili u mogućnosti učiniti, onda bi taj postupak na sebe preuzela bolnica.
No, i tada bi se znalo gdje je grob tog djeteta, a na njemu bi pisalo njegovo ime i prezime. Postojala je, kao što i danas postoji, mogućnost kremiranja, ali i to opet samo uz dozvolu roditelja. Inače, u slučaju kremiranja obdukcija je obavezna. Tako je bilo u SR Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije, a tako je danas u Republici Hrvatskoj. Iskreno, vjerujem da je tako bilo i na području Vojvodine i Beograda, jer su oni imali visok standard liječničke skrbi - kazao nam je ovaj liječnik.