Ben Wardlaw odrastao je u peterosobnom luksuznom domu vrijednom milijune funti sa viktorijanskom terasom na zapadu Londona. NJegov otac bio je bankar, a majka ravnateljica škole.
Išao je u privatne škole, trenirao rugby, volio je jedriti i htio postati arhitekt kako bi mogao kreirati jahte. Sigurno nije imao u planu postati beskućnik.
- Do 17. godine smatrao sam da su beskućnici ljudski otpad s kojim nitko ne želi imati posla - priča Ben koji je u to vrijeme počeo imati teških problema s mentalnim zdravljem. Njegovi ispadi bijesa uzrokovali su ozbiljne tenzije između njega i njegovih roditelja.
Sada, sa svoje 22 godine, Ben iz vlastitog iskustva može pričati o tome tko su beskućnici i to jer ga sve prethodne privilegije koje je imao nisu spriječile da i sam postane beskućnik.
Naime, s njegovom agresivnom naravi obitelj se nije mogla nositi.
- Bio sam prijetnja. Moji roditelji su morali izabrati između svojih ideala i sigurnosti moje braće i sestara. Rekli su mi 'Gledaj, ne možeš više živjeti u ovoj kući'. Bilo je grozno, za sve prisutne.
Ben je prvotno odsjeo kod bake, a potom kod kume. No njegova se bolest pogoršavala te je s vremenom završio na ulici.
- Četiri petine beskućnika nikada nećete vidjeti, ne spavaju na ulici, imaju neki privremeni smještaj. Imaju izuzetno složene probleme koje se tiču mentalnog i fizičkog zdravlja, te obiteljske i emocionalne probleme. Ti ljudi su dosegnuli dno i obično ne znaju gdje se obratiti za pomoć.
- Većina ne zna što sa sobom, sve dok im netko ne pomogne. No to su srećkovići. Ima onih koji nisu te sreće. Oni jednostavno nestanu. I dečki i cure su mi pričali kako su se seksali s nekim samo kako bi imali gdje prespavati. Često se odaju drogama i alkoholu kako bi zaboravili na horor s kojim se suočavaju. Ne mogu se suočiti s činjenicom da ne mogu spavati u toplom krevetu. Mogu umrijeti i nitko ne bi primijetio.
Ben je, kaže, bio jedan od sretnika.
- Moja kuma me odvezla iz Berkshirea u London jednog ponedjeljka i prijavio sam se u Charing Cross bolnicu gdje sam morao čekati na psihijatrijsku pomoć, a onda sam pisao gradskom vijeću i objasnio svoju situaciju.
Jedan vijećnik ostao je prekovremeno na poslu kako bi mu pružio pomoć. U travnju 2014. smješten je u Centrepoint, prihvatilište za mlade beskućnike koje sada pokušava uspostaviti i savjetodavnu liniju, koja će, smatra Ben, puno pomoći mladima u nevolji.
Tijekom sedmomjesečnog boravka u Centrepointu, Ben je odlučio prihvatiti sve što su mu ponudili - od psihoterapije do mjesta predstavnika Centrepoint parlamenta koji omogućava glasanje mladim beskućnicima.
- Nada mi se vraća. Vidim da postoji život kojem se vrijedi veseliti.
Ben sada živi neovisno o drugima, a njegov odnos s roditeljima 'ide u pravom smjeru'.
Dosad je radio za PR kompanije, namjerava pokrenuti vlastiti biznis te radi kao instruktor u programu obuke kadeta.
Želja za dizajniranjem jahti ga je prošla, no sada ima novu strast: govoriti u ime onih koje je nekoć prezirao, a onda postao i sam jedan od njih.
- Bitno je da beskućnici nisu otpisani. Centrepoint me vratio na pravi put. Drugačiji put od onog kojim sam krenuo, no na ovim tračnicama sam puno sretniji - zaključio je Ben.