Nije Božo Vukušić čovjek od velikih razgovora, ali do svoje riječi, makar i one dane u trenutku slabosti, drži. Tako je bilo da je, uz dosta oklijevanja, pristao provesti nas Velebitom do svojih konja, krda većinom hrvatskog hladnokrvnjaka i pokojeg bosanskog brdskog što sami na planini pasu, najviše na Krasnarskim jezerima, na visini iznad 1000 metara. Na Velebitu su, na otvorenom, otkako se povuče snijeg dok ponovno ne zazimi.
Grabi dugačkim koracima. Ako možemo pratiti tempo, dobro, ako ne - opet dobro. “Ne morate ni ić”, govori. Ne zna hoćemo li hodati sat, dva, tri ili cijeli dan. Kolnog puta nema, a “konji su negdi na jezerim”. S makadama što podno Zavižana kreće put Krasnog skrećemo na planinarsku stazu. Usporavam pogledati drveni putokaz, Božo mrmlja: “To su planinari napisali, dobro da nisu i saobraćajni znak metnuli”.
Ako prozbori, većinom je to kakva šaljiva primjedba. Upitam li ga što, na odgovor je čekati dugo, kad već mislim da me ili nije čuo ili ne haje, Božo promrmlja rečenicu, dvije koje vjetar dodatno utiša. Na svako pitanje i onako najradije odgovara: “A. A, eeee!”
Hodamo tako većinom u tišini. Čuju se tek udarci gojzerica o kamenje, pokoji skakavac svira u tvrdači.
Za površnu kurtoaziju ne zna; tome unatoč, ili možda baš zato, Božo je ugodan čovjek. Osmjehuje se često. Neusiljeno. Ponekad je taj smiješak ironičan, rječit komentar gorštaka; trenutak potom djeluje stidljivo, smeteno poput dječarca.
Dugi su sati trebali po velebitskim putovima da, kompilirano, čujemo sljedeće:
Svaki je drugačiji
“Konja sam dugo tija. Odavno. Završija ja osmi razred, reka sam: ‘Dalje neću, sebi ću konja kupit i s njim radit’. Vratija se u školu, završija ja i srednju u Senju i ‘96. sam prvog kupija, u Cesarici, odma čim sam se vratija iz vojske, iz Križevaca, sa služenja redovitog vojnog roka. Kad god mi je u vojsci bilo teško, samo sam razmišlja kako ću konja kupit kad se vratim. I kupija ga. 600 maraka ga platija, 17. trećeg.” Točno u dan pamti kad je kući, u Gornju Kladu, selo 15 kilometara od Svetog Jurja, na oko 300 metara nadmorske visine, na primorskoj strani Velebita, doveo Vranca. “S njim sam gonija na samaru, radio okolo, po selim, zaradija za kobilu. Malo-pomalo povećava sam krdo. Da to ne volim, ne bi ih imo. Rođak koji mi je prvog proda je reko: ‘Ti ćeš s njim i plakat i smijat se’. Tako i jest. Onda sam, nakon ni godinu, kupija dvi kobile, ždribicu i ždribe, isto u Cestarici, od rođaka, Željka i Ivice Čačića. Na Vrancu sam radija, gonija drva i pijesak, kad zaradi što, kupova sam dalje, i tako sam počeo. Žensku ždribad sam ostavlja, muške sam prodava, za meso najviše, slabo za rad, od sviju tek dva-tri ako uspiješ prodat za rad.”
Koliko ima konja? Dlanom prijeđe po izbrijanoj glavi, slegne ramenima: “Ne znam ni ja, triest i nešto kobila ima. Znam po glavam, ako koji fali. A po broju ne znam, nit ih ja kad brojim, što ću ih brojit kad znam koje je koji...” Nema svaki ime, ali ima osobnost, koju Božo dobro znade, lako ga luči od ostalih. “Ima di koji ime, što će mu, kad znam po glavi kaki je, koji je koji, svaki je drukčiji, nema dva ista...”
Kod kapelice Svetog Ante nedaleko od Zavižana konji dođu jednom u sedam ili desetak dana na sol, a Božo ih tamo kod jezera, gdje pasu, obilazi svaki drugi dan.
Jezero u Ponikvi
Kad smo dogovarali skupa poći do konja, tražio je da bude dan bez vjetra. Ako jače puše, teže čuje zvona kobila. “Ako je lošije vrime, zavuku se di manje puše, di je toplije. Naučija sam, znam di su.” Što smo bliže jezerima, češći su ostaci balege, od one sasvim suhe, do one napola svježe. “Prekjučer su bili tu. Jučer ih nisam obilazija.”
Koliko ih je najdulje tražio? “Bilo je svega. Zna sam lutat i po dva dana. Zavučem se k’o medvid i noćim u šumi, ispod smrča, di manje puše, isto ka i oni. A di ćeš? Znali su mi prsti na nogam ozebst.”
Grabi ispred nas, ne zaustavlja se ni kad se sagne ne bi li dohvatio poveći kamen, primi ga vrhom prstiju, dlanom ne dotaknuvši, baci ga u stranu lakim pokretom iz zgloba šake: “Po noći, kad idem, da mi manje smeta. A smeta to i konju, vriđa ga, boli kad stane”.
Kako je čest slučaj kod ljudi ovog kraja, u govoru voli augmentative. Fotografu Šuvaru dovikne “odaj po putu, lakše ti je neg kroz tu travurinu”. U natrpanu ruksaku nosi stari kruh: “Da im ne dođem prazni ruku”. Probijamo se preko isprevrtanih busena trave. “To su divlji prasci izrovali, traže crve. Prasci i konji skupa pasu. Prase bude sto metara od konja, pase i niko nikog ne dira. Jedino vuk. I medvidi znadu bit kod konji. Neće ni medvid na konja, dok se ne ostrmi. Ako ga je vuk zakla, pa kad se on naždere, onda oće, posli vuka dođe medvid na strminu.”
Božo dijagonalno siječe stazu, valja se trava pod njegovim cipelama. “Vidi stanova”, doda čelom pokazujući kamene ostatke nekad pastirska stana. “Medvida i sritim, vuka slabo. Kad na strvinu naiđeš, znaš da je prošo tud.”
Prijeđemo Buljevo, uzveremo se preko prijevoja Lažljivca, sve je naokolo spržio sunce, cvijeće je rijetko, trava žuta, siva. Odjednom puca pogled na Krasnarska jezera, a jezera nigdje. “Kakva su jezera bez vode?”, otme mi se, makar znam da niti je na Velebitu često vode niti ovdje toponime valja doslovce tumačiti. “Čekaj do sljedećeg proplanka. Ima tu vode dosta. Ovdi je veliko jezero, tamo iza malo”, nekoliko sekundi kasnije ugledamo jezero u ponikvi. “Tu konji dolaze na vodu. I kad je najveća suša ne mogu popit. Tu je uvik vode, bilo je i prije pet, šest godina, kad je sve drugo prisušilo.”
Šum zapadnjaka što struji zrakom, dotad rijetko remećen ičim, miješa se sa zvonjavom. Božo grleno zaziva: “Doooođi! Doooođ! A! A! Doooođi! Garo! Doooođi!” Kako se utišava vjetar, tako je glasniji Vukušićev glas, na trenutke je čuti i jeku njegovih povika. Krdo pase u hladu nevisokih, makar starih, bukvi; na kosini. Konji polako odižu njuške s niske trave. “Dooođi, Zeka! Dooođ. A! E!”, zove stariju kobilu. “Dooođi!” Redom saziva Šaru, Garu, Čarapanku bijelih nogu, etimologija svakog imena lako je dokučiva.
Prvi ide pastuh Ljuban, gizdavi dorat. “Doođi, Ljubane, dooođ!” Iza Ljubana, sami ili u grupici po dva, tri, polako i ostali. Ne treba dugo da svi skrenu put Bože, nema nijedan da ostaje pasti. Okruži ga pet, šest prvih.
Pastusi se kolju
Skida ruksak, njuške su pognute oko njega i torbe. Nema naguravanja, strpljivi su, i oni najćudljiviji mirno čekaju trenutak da Božo stigne do njih s malo kruha u ruci. Svakog potapša po grivi, pogladi iza uha. “Ovo je moje prvo ždribe, iz ‘96.”, bradom će prema kobili Steli. Predvodnica krda je smeđa kobila bijelih nogu, mrkov Putka. “Više joj je od trideset, nikad vezana nije bila. I nju sam kupija od rođaka, Čačića iz Cesarice.” Među krdom na jezerima jedan je pastuh i dva mlada, mladi predvodniku nisu smetnja. Jednog pastuha i dva uškopljena drži na Zavižanu: “Da su tu, među njima, sad bi tili radit svoje grupe, i ko bi ih onda sabra. Pastuvi se kolju, oće svak svoje krdo.”
Još kratko i krdo će na primorsku stranu. “Čim temperatura spadne, znaju i po tri dana prije sniga samo okrenut nizbrdo. Gledaš, lipo je vrime, al ona naumi doli i ne moreš je skrenit nigdi. A onda, nakon tri-četri dana, eto ti ga, zakija snig. Životinji ne treba meteorolog.” Dok su gore, po planini, s konjima je puno manje posla. “Zimi je posa, kad svi sađu doli u Kladu, kad su po štalam... tamo oko Klade nemaju što past, kad je sve kamenjar. Lako je ode, doli je posa.”
Opustjelo selo
Vukušić ustaje u četiri, pola pet. “Moram ih najprije namirit sa senom, pa vodom. U Kladi nema vodovoda, vodu nosim na ruke, iz šterna okolo. Imam i rezervoare, točim na kamion i dovozim.”
Selo je opustjelo, nekadašnji mu susjedi dali šterne na korištenje; njegova, makar velika, tolike konje ne bi mogla napojit: “Prošlu zimu sam svaki dan, tri miseca i nešto, trošio po tri kubika vode plus 80, 80 i koju balu sena sam baca, najviše sam. Strici pomognu, brat pomogne, ako mu je slobodan dan na poslu. Prvu turu sena im baciš ujutro, pa bacaš još jednom prije podne, pa baciš popodne i uveče. Sad ima jedno četri i po tisuće bala sena da sam spremio u Kladu, i još ga imam po Krasnu, kod ljudi, po štalam, što ga nemam di spremit”.
Da je i trideset ljudi primiti u kuću, treba mjesta, kamoli toliko konja, govorim Boži. Kolika je to štala? “Jedna je 21 sa 10, a imam i staru štalu. Onda uveče kad legneš misliš jesi sve obaša, jel di koji osta. Nji desetak ne da se vatat, nisam ih nikad ni proba vezat, oni ostanu vani i zimi, ne smeta im, ni jedna nije nikad pobacila ždribe ili omršavila. Ostavim im tor otvoren, pa uđe sama ako oće. Oni su navikli na slobodu, njima je sloboda bitna. Ždribad žensku ostavljam svu, pastuve minjam svake dvi godine. Sad imam”, broji u sebi, šutke mu se miču usnice, “četiri pastuva”.
Državni je poticaj ispod 1000 kuna po kobili. “Ako meni poticaj pokrije seno, ja zadovoljan. Jer, što imam od tog da okolo sidim i kukam. Koje ždribe prodam.”
A zob? “Ne potroše puno. Četri, pet tona uvr’ glave! Doduše, ode novaca i na to. Al, to je moja glupost što tolko dajem zobi. Što ću, kad ih zob čini jačim, gizdavijim. Kobilam zob ne dajem, to najviše pastuvi pojidu, kobile samo seno. Jednu godinu sam pisa kolko ode na zob, pa kad sam vidija, više nisam tija pisat.”
Krdo se spustilo do jezera. Njište, voda prska na sve strane, pastuh zapliva, postane jasno da ono što s visine izgleda tek većom lokvom punom zelena mulja i nije sasvim plitko. Božo sjedi na padini, visoko iznad jezera, u gustoj, niskoj travi. Ruke podbočio na koljena. Pitam koji mu je najdraži. Pogleda uprta u daljinu dugo šuti, naposljetku kaže: “A, svi”.
Za koji dan će navršiti četrdeset. O čemu sanja? “Da mi je još štale veće napravit, al to teško u Kladi. A i kome? Čemu?” Desetak minuta piju. Na Božino “Dooođ” polako kreću nazad, uspinjati se. On pred njima grabi put vrha ponikve, tek ponekad pogleda preko ramena.