ŠOLTANKA GODINE

'Neki se i sad začude što govorim hrvatski'

Srednje Selo (Solta), 090816. Mlada pjesnikinja Julia Mihovilovic.
Foto: Bozidar Vukicevic / CROPIX
Božidar Vukičević / CROPIX

Na otok je Julia stigla kao dvogodišnjakinja. Nakon što joj je mati umrla u Kamerunu, otac, pomorac Nedislav Mihovilović, poveo je kćer na svoju Šoltu. Odrasla je na selu u unutrašnjosti otoka, Srednjem, onom između sela Gornjeg i Donjeg; otac i Julia sami u staroj kamenoj kući na kraju mjesta. Izrasla je u talentirano i entuzijastično biće. Šoltanka piše poeziju, u školi skuplja petice, svira klarinet; od onih je koji pokreću ljude i sredinu oko sebe.

U Kamerunu, afričkoj zemlji u Gvinejskom zaljevu, majčina je rodbina. Iako se otkako je otišla nije vraćala, kontakt s njima nije izgubila. S bakom, prabakom i tetkama čuje se Skypeom i preko Facebooka.

Nove teme

Kao desetogodišnjakinja počela je pisati poeziju. Na čakavskom. “Prije sam više pisala o Šolti, a danas o sebi, o tome kako se osjećam. Volim sjesti u prirodi, vani pokraj mora i pisati.”

Ni rasa je, ona osjeća tako, gotovo ne razlikuje od drugih na otoku. “Na Šolti sam otkad pamtim, ovdje znam svakoga i svi znaju mene, te sam ljude upoznala kao mala, stoga nikad nisam osjetila da sam po nečemu drugačija. Ako sam i dobila kakvu kritiku, pozitivnu ili negativnu, to nikad nije bilo zbog moje boje kože, već zbog sasvim drugih stvari.” Drugačije je bilo za odlaska u Split. “Razmišljala sam o tome, nisam znala što očekivati. U Splitu me često pitaju od kuda sam i čude se što govorim hrvatski. Ali ljudi su dobronamjerni, to je sve normalna znatiželja.”

Ovih je dana Julia, članica Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu, dobila nagradu koju Općina Šolta daje otočanima “za doprinos i postignuća od osobite važnosti za općinu”. “Radimo kao grupa, nas je dvadesetak, informiramo pravobraniteljicu kako se provode dječja prava, savjetujemo što bi trebalo poboljšati. Puno se bavimo bullyingom, međuvršnjačkim zlostavljanjem u školi. Ni sama prije nisam znala da je to što svi mi ponekad radimo zapravo - bullying. Jer, bullying je i ogovaranje, širenje svakojakih priča o nekome, recimo, ako je djevojka iz razreda obukla meni ružnu majicu, a ja pod odmorom to neugodno i podcjenjivački komentiram s ostalima, to je verbalno nasilje. Prije nisam verbalno nasilje doživljavala kao nasilje, mislila sam da je nasilje samo fizičko. No riječi bole puno više nego udarci”, kaže Julia. Šuti trenutak pa doda: “Nisam imala pojma da bullyinga u školama ima tako puno.” Surađujući s pravobraniteljicom svašta je, nastavlja, naučila. “Baš zbog toga mi je danas puno lakše prihvatiti ljude drugačijih osobnosti, biti bolja prema drugima i onda kad mi se možda ne sviđaju. U životu su mi, općenito, mnogi išli na živce, bilo zbog njihovih navika, stavova ili načina na koji komuniciraju. Ali shvatila sam kasnije da i ja, vjerojatno, mnogima idem na živce. Učila sam se toleranciji u razredu u kojemu je bio dječak kojeg nisam znala prihvatiti. Smetali smo jedno drugome, ali oboje smo naposljetku razumjeli da moramo onog drugog prihvatiti takvim kakav jest. Zapravo smo bili slični, tvrdoglavi, nespremni priznati kad nismo u pravu. Zato se i nismo podnosili”, slikovito opisuje kako je to raditi na sebi, životno sazrijevati, a imati samo petnaest.

Svaki dan 'priko kanala'

Na otoku nema srednje škole, u proteklih godinu dana svakodnevno putuje “priko kanala” u Split, odlična je učenica tamošnje IV. opće gimnazije Marka Marulića, s jednakim entuzijazmom govori o biologiji, hrvatskom i likovnoj umjetnosti. “Nema potrebe za ostajanjem u splitskom đačkom domu, kad si sa Šolte. Ima nas možda petnaestak koji putujemo.”

Bura i oluje nisu joj problem. “Ne smeta ako more valja, muči me jedino to što kasno dođem kući; moji su prijatelji iz razreda već odavno stigli doma, a ja tek na pola kanala. Ali, draže mi je i to negoli da, kao djeca iz Kaštela, Dugopolja, Solina, moram na autobus. Trajekt je komforniji.” Dosad svega jednom zbog bure nije mogla u školu, tajekt taj dan nije isplovio.

Zimi kreće prije nego što svane, u 6.45, otac je vozi iz Srednjeg Sela u dva kilometra udaljen Rogač, odakle katamaran isplovljava u 7 sati. “Obično u katamaranu još odspavam koju minutu ili ponovim kakvo gradivo za školu.” Ako je nastava poslijepodne, sve je kompliciranije. U 13.00 je na trajektu, u 14.00 u učionici. Brod za nazad je tek u 20.30, pa kući ne stigne prije 21.00. “To s trajektom navečer bude naporno, ali ima i svojih prednosti. Kad se vraćam, ne družim se, već iskoristim to vrijeme da napišem makar dio zadaće. Obično matematiku. Na trajektu neću pisati zadaću iz hrvatskog, jer trebam više prostora, udžbenik za vađenje citate, možda i internet, rječnik ako ima koja nepoznata riječ, zato to radije pišem na Šolti”.

Dok čeka na brod u Splitu, često svrati u knjižnicu. Pamti koju je knjigu na trajektu čitala u koje doba godine - “Kradljivicu knjiga” ovog proljeća, zimu prije putovala je s “Prije no što odem”, od lektire spominje “Antigonu” i “Lovca u žitu”. Prije par dana pročitala je “Zločin i kaznu”, posljedično sad sanja da ode u Sankt Peterburg. “Taj je grad prilična antiteza mom otoku. Tamo je mnogo hladnoće i snijega, ovdje uvijek sunce. Dostojevski se selio tamo jer ga je fascinirala energija Sankt Peterburga.” Dok čeka da vidi svijeta, oca često zapitkuje o njegovim plovidbama. “Kad pitam gdje mu je bilo najljepše, uvijek kaže - na Šolti!”

Kao mama

Odlazak u školu u Split, iako nije podrazumijevao i preseljenje sa Šolte, ipak je bio - šok. “Mala je Šolta, svak svakog zna i svi se na ulici pozdrave. U Splitu nas je u dva razreda moje generacije 60, toliko je bilo u cijeloj školi na Šolti. Na Šolti bi lakše došla do riječi, ne da bi se isticala, već kad naprosto želiš nešto pitati... recimo, sad mi je puno neugodnije dignuti ruku u zrak u razredu sa 26 đaka, na Šolti nas je bilo svega 12.”

Na Split gleda kako na “dobru pripremu za život u većoj sredini”, fakultet bi, razmišlja, voljela upisati negdje dalje.

Davno je odlučila studirali medicinu, molekularnu ili mikrobiologiju. Odabrat će među nabrojanim. “Dva su motiva da budem liječnica, jedan je u altruističnosti medicine, drugi u tome što me zanima znanost, otkriti nešto novo, ostaviti trag.” I majka joj je, kaže, studirala medicinu.

 

 

 

 

 

Tagovi

Izdvajamo