BITKA ZA LJETNIKOVAC

NEPOZNATA OBITELJ MAYER Između dva rata bili su među najbogatijima u Hrvatskoj, a danas se za njihove nekretnine bori tajnovita nasljednica

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.09.2019. u 22:04

Željko Puhovski / Darko Tomaš / Hanza Media / privatni arhiv

Ferdinand Mayer, nekretnine obitelji Mayer, Milan Marić (desno gore), Dragutin Mayer (desno dolje)

 

Sudbina jedne od najljepših zagrebačkih vila, ljetnikovca Werner u rezidencijalnom dijelu grada, čini se neizvjesnijom nego ikada. Mnogi su, izgleda, bacili oko na raskošno zdanje na Tuškancu, koje ima status spomenika kulturne baštine, a ni povijest mu nije nimalo manje zanimljiva od arhitekture.

U vili kićenog pročelja s tornjićem 1991. je osnovan Glavni stožer Hrvatske vojske, a u novije ju je vrijeme koristila Policijska akademija. Od početka 90-ih godina pravnu bitku za vlasništvo nad ovim vrijednim objektom procijenjenim na 3 milijuna kuna vode nasljednici obitelji Mayer, koji su u njoj živjeli do početka Drugog svjetskog rata, a čak je i država koja se njome godinama koristila pristala na to da se nekretnina, čija je stvarna vrijednost danas zasigurno višestruko veća od službeno procijenjene, vrati nekadašnjim vlasnicima.

To bi trebala biti 69-godišnja Gabriela Kamnatnik koja, prema dostupnim informacijama, živi u Južnoj Americi i jedina je nasljednica Milana Marića, jednog od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj između dva svjetska rata, koji je sa svojom obitelji u vili na Tuškancu živio do 1941., kada je kao Židov bijegom iz tek proglašene NDH pokušao spasiti živu glavu.

Sklapao lažne ugovore

Ustaše su mu vilu, dakako, oduzele, a nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenske su je vlasti nacionalizirale. Neko je vrijeme u njoj bio smješten dječji dom, onda je prešla u vlasništvo Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova pa, s osamostaljenjem Hrvatske, MUP-a, koji ju je ubrzo predao MORH-u te postaje sjedište Prvog hrvatskog gardijskog zbora i Prvog hrvatskog gardijskog zdruga. Aktualni razvoj situacije upućuje na zaključak da će imovinsko-pravna zavrzlama trajati do daljnjega jer su se vrijedne nekretnine pokušali dočepati nasljedničin odvjetnik i njemu bliski poduzetnici, protiv kojih je nakon podugačkog kriminalističkog istraživanja zagrebačka policija ovih dana podnijela kaznene prijave. Poznatog se odvjetnika tereti da je kao opunomoćenik oštećene umirovljenice bez njezina znanja i u dogovoru s drugima zaključivao razne ugovore kojima bi prisvajao njezin novac i imovinu.

privatni arhiv

Milan Marić

Pravo na vrijednu imovinu u središtu Zagreba Gabriela Kamnatnik polaže kao jedina nasljednica svojeg tetka Marija Marića, koji je sin i nasljednik Milana Marića. Mario Marić, koji se nakon Drugog svjetskog rata odselio u Kanadu, još je početkom 90-ih godina zatražio od hrvatske države povrat nacionalizirane imovine svojeg oca, uključujući i vilu na Tuškancu, ali je nakon nekoliko godina umro, a ubrzo zatim i njegova supruga. Ljetnikovac Werner, čija je površina 530 četvornih metara, ime nosi po trgovcu Valentinu Werneru čija je supruga Konstanca Schirnbrandt još 1820. taj posjed naslijedila od svoje majke. Godine 1849. kupila ga je trgovačka obitelj Koller, koja gradi atraktivnu vilu koja do kraja stoljeća doživljava još neke adaptacije i dogradnje da bi današnji izgled dobila 1929., kada se u nju useljava poduzetnik dr. Milan Marić.

On je s bratom Arturom bio i vlasnik zgrade u Gajevoj ulici koju su sagradili 1935. godine i za koju se također dandanas vodi postupak povratka oduzete imovine. Na nju također pravo polaže tajanstvena gospođa Kamnatnik. Zagrepčanima je ta zgrada najpoznatija po Marićevu prolazu koji kroz njezinu unutrašnjost povezuje Gajevu i Prašku ulicu. Marićev prolaz koji, što mnogi vjerojatno ne znaju, ime nosi upravo po braći Milanu i Arturu koji su rođeni Mayer, ali su prezime pohrvatili u Marić iako je ime Mayer zadržalo njihovo poslovno carstvo kojem 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj nije bilo ravnog. Braća se smatraju začetnicima naftnog i farmaceutskog biznisa na ovim prostorima jer su iz njihovih tvrtki, među ostalim, proizašle Ina i Pliva. No, kao ni mnoge druge Židove u Hrvatskoj, tragična sudbina ni njih nije zaobišla.

S početkom Drugog svjetskog rata život im se preko noći pretvorio u noćnu moru. Prema podacima iz Židovskog biografskog leksikona, stariji brat Milan se rodio 2. veljače 1885. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i visoku školu da bi potom ekonomiju i kemiju studirao u Parizu, Berlinu i Leipzigu, a 1921. se oženio Charlottom Doroteom rođenom Holz. S tri godine mlađim bratom, 1913. je preuzeo očevo poduzeće Hinko Mayer i drug, u kojem je bio jedan od direktora. Bio je predsjednik dioničkih društava Iskra, Mostong, Lim, Minerva, Tvornice konoplje i užadi, Jugoslavenskog trgovačkog dioničkog društva te Prve jugozapadne pogranične lokalne željeznice. Bio je član uprave Općeg jugoslavenskog bankarskog društva, kemijske industrije Zorka iz Subotice, predsjednik Aerokluba i član raznih drugih društava. Bio je i počasni konzul Republike Turske u Zagrebu.

privatni arhiv

Miškecov prolaz

Bijeg od ustaša u Tursku

Iako je 1938. prešao na katoličanstvo, postao je necionistički član Glavnog odbora Židovske agencije, a kada je uspostavljena NDH, upisan je u zloglasnu Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nije preuzeo. Naime, početkom travnja 1941. se zatekao u Beogradu usred velikih demonstracija zbog pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu i, shvativši da je rat neizbježan i da se Židovima u Hrvatskoj ne piše dobro, odlučio je ne vraćati se kući, nego se uz pomoć turskog veleposlanika uspio prebaciti u Istanbul, odakle se preselio u Ankaru. Obitelj mu je ostala u Zagrebu.

Pod nepoznatim okolnostima umro je u srpnju 1945. u progonstvu, vjerojatno u Turskoj, u dobi od 60 godina. Njegova supruga bila je podrijetlom Njemica, pa je ustaška vlast njoj i sinu Mariju poštedjela živote i cijeli su rat proveli u Zagrebu, u stanu u Hatzovoj ulici. Nakon rata su poput mnogih drugih preživjelih hrvatskih Židova otišli u novoosnovanu državu Izrael, a potom u Kanadu. Navodno su se razočarali u novu komunističku vlast koja im nije bila spremna vratiti oduzetu imovinu, nego ju je proglasila vlasništvom države.

Mario Marić i njegova supruga nisu imali djece, najbliži im je rod njezina nećakinja Gabriela Kamnatnik. O Arturu Mariću se zna da se rodio u Petrinji 1888. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, Leipzigu i Heidelbergu, a u Zagrebu je završio studij prava i stekao doktorat iz filozofije na Filozofskom fakultetu. Bio je suvlasnik u obiteljskim tvrtkama, kao i u Unionu te Tvornici kemijskih proizvoda, i počasni konzul Albanije u Zagrebu. Židovski biografski leksikon navodi da je bio veliki ljubitelj i poznavatelj umjetnina i promicatelj umjetnosti, a nakon Prvog svjetskog rata se priklonio asimilacijskim trendovima nasuprot cionističkim aktivnostima.

Prva žrtva režima

Prema nekim izvorima, na sam dan proglašenja NDH, 10. travnja 1941., pokušao je pobjeći iz zemlje, ali ga je u Petrinji ubio njegov dugogodišnji vozač, zbog čega ga se smatra prvom žrtvom ustaškog režima. Prema drugim izvorima, sam je sebi oduzeo život. Sve obiteljske tvrtke odmah su dobile ustaške povjerenike, a vlasti NDH njegovu su suprugu Zoru izbacile iz obiteljske kuće na Josipovcu te je u njoj bilo smješteno Veleposlanstvo Italije, a kasnije se u njoj nastanio ministar u vladi NDH Mile Budak.

Nakon završetka rata 1945. u toj je kući neko vrijeme živio Vladimir Nazor, zbog čega je neki zovu i Nazorovom vilom. Arturova supruga Zora iz prvog je braka imala kćer Boženu, a u njemu je rodila kćer Miru. Nakon suprugove je smrti još neko vrijeme bila u Zagrebu, u njihovoj drugoj kući, na Svačićevu trgu. Kotarska oblast u Crikvenici u dopisu od 19. siječnja 1942. upućenom Ravnateljstvu ustaškog redarstva u Zagrebu navodi njezino ime na popisu 22 Židova koji su tih dana stigli u Crikvenicu. Odvedena je u logor u Kraljevici, a u kolovozu 1944. njemačke su je snage deportirale u Auschwitz, gdje je ubijena.

Zagreb, 160919.
Tuskanac 36.
Ljetnikovac Werner vezan za slucaj Sead Tabakovic.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Željko Puhovski / CROPIX

Ljetnikovac Werner

 

Kći Mira je sa svojim suprugom uspjela iz Zagreba pobjeći u Istanbul, gdje se pridružila stricu Milanu, a poslije se odselila u Kanadu. Priča o obitelji Mayer u Zagrebu počinje još u 19. stoljeću, kada se Arturov i Milanov djed Moritz sa suprugom Netty Aleksander doselio iz Beča i 1868. pokrenuo tvrtku Hinko Mayer i drug. Njihov najstariji sin Hinko tada je imao 15 godina, Rudolf 13, Ernest šest, a kći Sofija tri godine.

Hinko uskoro postaje predstavnik obiteljske tvrtke, a 1920. otvara poduzeće Iskra i potom trgovačku kuću u Praškoj 6. Nakon njegove smrti i završetka Prvog svjetskog rata posao preuzimaju njegovi sinovi - Artur i Milan. Obiteljski koncern Mayer tih godina najprije u Zagrebu gradi Tvornicu limenih bačava, aluminijskog posuđa i ambalaže Lim, a potom Tvornicu svijeća i kemijskih proizvoda Iskra, iz koje je nastala tvrtka Ina Maziva, te Kemijsku industriju Iskra u Zelini. Bili su suvlasnici i tvrtke Isis, iz koje se razvila Pliva. Ulagali su u banke, elektroindustriju i naftnu industriju, pa su uspjeli su ući u poslovnu vezu sa Shellom i postali suosnivači poduzeća Anglo-jugoslavensko petrolejsko društvo. Odlučili su osnovati i rafineriju, pa su kupili zemljište u Sisku, na području Capraga, i tamo sagradili prva postrojenja današnje sisačke rafinerije, koja je započela s radom 1927.

Kapacitet joj je bio 60.000 tona nafte godišnje i bila je druga rafinerija po veličini u Jugoslaviji nakon one u Bosanskom Brodu. Prvotni im je plan navodno bio rafineriju graditi u Beogradu, ali su se gradske vlasti tome usprotivile, nakon čega su se odlučili za Sisak, koji im se pokazao kao odličan izbor jer bio dobro prometno povezan sa Zagrebom i lukama, a radne snage bilo je u izobilju. U Sisku je tih godina između dva rata živio i njihov bratić Ferdinand, sin Sofije Mayer, mlađe sestre Hinka Mayera.

Dio derutne kuće u Sisku

Kako je prije nekoliko godina za Globus ispričao Ferdinandov unuk Dragutin Mayer, njegov se djed u Sisku bavio trgovinom i ugostiteljstvom, a bio je veoma ugledan građanin i prijatelj sa zagrebačkim kardinalom Alojzijem Stepincom i upravo je to poznanstvo tijekom Drugog svjetskog rata spasilo njegovu obitelj od ustaških logora smrti iako im je bila oduzeta sva imovina.

No, pred sam kraj rata, 12. travnja 1945. u kuću im upadaju ustaše i hapse Ferdinanda i njegova sina Ljubomira, kojem je tada bilo 14 godina. Ferdinanda odvode u logor u Sunji, gdje je nekoliko dana kasnije ubijen, a dječaka nekako puštaju te on bježi u Zagreb, no tamo ga novače u domobrane pa završava na Križnom putu. Čudom ostaje živ, ali ga odvode u partizanski logor, iz kojeg ga spašava sestra Mira, koja osvete željnim jugoslavenskim vlastima uspijeva objasniti tko je njezi brat i da nema veze s ustaškom vojskom.

Ljubomir Mayer dobio je posao u Ini i skromno živio. Umro je 90-ih godina, kada je njegov sin Dragutin već predao zahtjev za povrat imovine. Vraćen mu je samo dio derutne kuće u Sisku, ali ne i udjeli u vrijednim nekretninama u Zagrebu. Nije mu priznato ni pravo vlasništva u Ini jer nije uspio dokazati da su njegov otac Ferdinand i baka Sofija imali udjele u obiteljskim tvrtkama i ogromnom imetku kojim su upravljali Artur i Milan.

Ispada da grozne nepravde koje je članovima bogate i uspješne obitelji Mayer nanijela NDH, a njihovim nasljednicima Jugoslavija, nisu do danas ispravljene ni u samostalnoj Hrvatskoj.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo