Boris Reinić pročelnik je novootvorenog Centra za podvodnu i hiperbaričnu medicinu pri KBC-u Rijeka, najsuvremenije barokomore na ovim prostorima, koja je integralni dio javnog bolničkog sustava. Nova investicija od 22 milijuna kuna uključuje Hauxovu barokomoru vrijednu 6,5 milijuna kuna, koja odjednom može primiti osam pacijenata, ali i cijeli prateći sustav.
Pročelnik Reinić doktor je anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, ali i bivši prvak Hrvatske u podvodnom ribolovu, što ga kao ronioca i dodatno kvalificira za vođenje prve riječke barokomore. Kako sam Reinić kaže, da bi došao na čelo Centra za podvodnu i hiperbaričnu medicinu moralo se poklopiti mnogo stvari.
“Ovo je za mene priča iz snova jer mi nije bilo ni na kraj pameti da ću uspjeti spojiti karijeru i hobi, ali očito sam se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme”, govori nam uvodno Reinić kojeg smo posjetili na radnome mjestu.
Razgovor ipak ne počinjemo ni liječničkom ni ronilačkom karijerom, već manje poznatom - glazbenom. Reinić je mitske osamdesete u Rijeci proveo kao bubnjar nekoliko riječkih bendova, uključujući i En Face te Let 3. Podsjećam ga na prvi bend u kojem je svirao, S.P.Q.R., davne 1981. godine.
- Da, to je bilo društvo iz razreda, Želimir Gržetić, Idis Turato, Zlatko Čubranić i ja. Jedino ja nisam u to vrijeme ništa znao svirati pa sam počeo udarati bubnjeve. Kako nismo imali pjevača, uzeli smo tada posve nepoznatog Prlju da nam pjeva i u toj postavi smo zapravo imali samo jedan “koncert” u mojoj konobi. Brzo je došlo do razlaza jer je Prlja kao panker otišao u Umjetnike ulice, a mi smo skrenuli u blues i neko vrijeme svirali pod imenom Spleen Blues Band.
Suradnja s Prljom se ipak kasnije nastavila, ali u grupi Let 3. Kako je došlo do toga?
- Prije toga sam jedno dvije godine svirao bubnjeve u En Faceu, umjesto Alena Tibljaša koji je tada, mislim, prešao u Laufer. Ta epizoda je završila tako što je i Vava otišao pa se bend privremeno raspao, dok ga Jegi (Sandro Bastijančić) nije uspješno obnovio. Mene su pak pozvali u Let 3 jer su nakon snimanja albuma El Desperado ostali bez bubnjara Deana Benzije koji je otišao u SAD. To je za mene bio velik izazov jer je Let 3 bio jedini bend u kojem sam baš želio svirati. Ostvarila mi se velika želja, ali sam s Letom 3 i shvatio da ne želim biti profesionalni muzičar.
Zašto?
- Bilo je izuzetno naporno, jako puno smo vježbali. Od svih bendova u kojima sam bio, Let 3 je najviše vremena vježbao. Odradio sam cijelu koncertnu turneju od osam mjeseci, svirali smo gotovo svaki vikend, a sjećam se i snimanja spota za pjesmu Vjeran pas. Let 3 je pravi profesionalni bend i moje obaveze se nisu mogle uskladiti, slobodno vrijeme na faksu sam koristio za ronjenje i natjecanja. Suradnju s letovcima je zapravo prekinuo rat jer sam pozvan u vojsku pa su opet morali naći novog bubnjara.
Kako ste usklađivali studij medicine, sviranje u bendovima i sportsko ronjenje?
- O tome i govorim. Stažirao sam, završavao fakultet i sve više zadovoljstva pronalazio u ronjenju pa sam odustao od profesionalnog sviranja. Iz užitka smo Jegi (En Face), Vava (Laufer), Prlja (Let 3) i Siniša Jakopiček u travnju 1992. osnovali Blagdan Bend koji je svirao razne obrade onako za naš gušt. Ali moja profesionalna bubnjarska karijera je završila 1992.
Bubnjate li danas?
- Imam bubnjeve u konobi pa povremeno sjednem i opustim se uz njih nekih pola sata.
Te 1992. odlučili ste se umjesto rock’n’rolla za medicinu i ronjenje, što će vas i dovesti do posla na kojem ste danas. Nesumnjivo je za vođenje barokomore vrlo korisno vaše ronilačko iskustvo.
- To je prirodna veza, uvijek sam se kao liječnik pitao što se zbiva s tijelom pod morem, sve me to zanimalo, ali kažem nije mi bilo na kraj pameti da će Rijeka dobiti barokomoru i da ću ja biti na čelu tima koji je vodi.
Kako je bubnjar Leta 3 postao prvak Hrvatske u podvodnom ribolovu?
- Ronjenje mi je još od djetinjstva posebna inspiracija, najprije kao dječja igra, pa ozbiljnije kada sam sa 12 godina dobio prvu podvodnu pušku. U srednjoj školi počeo sam polako roniti i u jesen i proljeće, a u vrijeme studija sam već redovito ronio, što znači u sva godišnja doba. Ozbiljno je postalo nakon završenog Medicinskog fakulteta. Kako sam radio u smjenama, imao sam priliku češće ići na more, nekada sam znao i do 150 dana provesti u moru. U reprezentaciju sam ušao sa 28 godina, negdje 1992., 1993. godine, i bio sam reprezentativac punih 18 godina, sve do 2010. Nastupio sam na osam svjetskih i pet europskih prvenstava. Najbolji rezultat mi je sedmo mjesto u svijetu i peto mjesto u Europi. Uvijek kada sam nastupio bio sam među prvih petnaest, što je prva svjetska liga. Bio sam, jasno, i prvak Hrvatske i čak pet puta osvajao prestižni Međunarodni Kup gradova u Malom Lošinju. Još nastupam, ali rjeđe, evo lani sam pobijedio na jakom natjecanju u Novigradu.
Po načinu na koji govorite o ronjenju vidim da i dalje uživate u tome.
- Isto uzbuđenje oko ronjenja kao nekada osjećam i danas, obožavam to. Uzbuđen sam prije svakog zarona, veseli me taj drugi svijet, odmak i kada idem u ribolov, to je dan čišćenja od svega. Kada idem na natjecanje, mjesecima unaprijed otvaram karte, zovem lokalce, skupljam informacije, razmišljam tko će, kako će, što će uloviti.
Što ste ulovili od kapitalaca?
- Vani sam lovio neke egzotične ribe od 15 kila, ali to ne računam. Najveći ulovi su mi zapravo zubatac od 10,5 kila i brancin od 8 kila. Teško je uloviti velikog zubaca, to su ulovi na 20, 25 metara dubine, treba ga pričekati dvije, dvije i pol minute i, naravno, treba ga pogoditi. Ali i kad ga pogodiš, nije to kraj, naravno, ali možeš izroniti i uhvatiti dah.
Gdje najradije ronite?
- Za svoj gušt najradije idem roniti u Velebitski kanal, to mi je najdraže, tamo je najmanje ljudi, a najviše ribe.
Možete li usporediti Jadran s drugim morima u kojima ste ronili i lovili?
- Najdraže mi je loviti u oceanima jer se traže posebne vještine. Sve više se lovi i na velikim dubinama, nedavno na prvenstvu u Grčkoj, ronilo se na dubini od 50 metara, gdje trebaš prvo zaroniti na dah 50 metara pa krenuti u lov. Svugdje sam ronio, svaka je lokacija posebna, a pamtim Tahiti gdje je more iznimno bistro i ima jako puno ribe. Opet, kada smo prvi dan krenuli loviti, izvukli smo samo pet riba. Posebno je iskustvo bilo u Čileu gdje smo lovili u Humboldtovoj struji uz ružno i mutno more, ali i to je izazov. Jako je lijepo u moru ispred Venezuele, ali i Brazila, to mi je bilo najljepše svjetsko prvenstvo. A naše more? Ha, doma je uvijek najljepše iako, iskreno, u našem je moru najmanje ribe.
Kako danas gledate na karijeru podvodnog ribolovca?
- Zadovoljan sam karijerom jer sam dvadesetak godina bio među top 15 u svijetu, a nisam bio profesionalac. Vani vrhunske ronioce sponzoriraju firme za ronilačku opremu ili država, čega kod nas nema, kod nas se sve svodi na entuzijazam, ali za mene ronjenje nema cijene. Uostalom, može se reći da me je sport doveo na ovo radno mjesto. Mogao sam kao anesteziolog ići raditi u inozemstvo, ali me mogućnost da vodim barokomoru zadržala u Rijeci.
Nije vam se događalo da morate kao ronilac ulaziti u barokomoru?
- U barokomori ronioci završe zbog hipoksije i pada u nesvijest, zbog dekompresije ili zbog barotraume pluća. Imao sam samo ovo posljednje, ali sam to riješio i bez barokomore. Ali puno je mojih prijatelja stradalo pod morem i imalo ozbiljne simptome. Tako da sam se ja odmah nakon završetka studija počeo zanimati za funkcioniranje barokomore koja je od 1995. bila u Splitu. Tamo sam polazio prve tečajeve hiperbarične medicine kod dr. Petrija. Zato ja na ovaj posao gledam iz drugog kuta, iz druge, ronilačke dimenzije.
Čuo sam da ste cijelo osoblje riječkog Centra za podvodnu i hiperbaričnu medicinu prije početka rada poslali na tečaj ronjenja?
- Jesam. Mislim da je to dobro za razumijevanje ovog posla. Pod morem svi vide promjene na svojem tijelu, što je dragocjeno iskustvo u hiperbaričnoj medicini. Uostalom, sada je i preporuka Europskog komiteta za hiperbaričnu medicinu da se završi ronilački tečaj. U formiranju riječkog Centra imali smo veliku podršku ravnatelja dr. Štimca pa sam mogao u timu okupiti aktivne ronioce koji rade u KBC Rijeka. Naš dr. Igor Barković je, primjerice, instruktor ronjenja.
Javnost barokomoru percipira ponajprije po spašavanju ronilaca, ali to je zapravo manji dio vaših pacijenata. Koliko uopće ronilaca dospije u barokomoru?
- Godišnje u barokomori završi od 30 do 50 ronilaca, ali ovdje se tretiraju i neke kronične rane poput dijabetičnog stopala i gangrene, osteomijelitis, neka hitna stanja poput nagle gluhoće pa i kronične bolesti kao što ulcerozni kolitis. Imamo prateće službe za sve vrste bolesnika koji mogu koristiti barokomoru od liječnika hiperbaričara, do anesteziologa, pulmologa, kirurga i traumatologa koji utvrđuju svrsishodnost terapije i eventualnu prisutnost kontraindikacija zbog kojih bi tretman u barokomori mogao loše utjecati na zdravlje pacijenata. Imamo vrhunsku opremu, vrhunsku barokomoru i vrhunsko osoblje.
U čemu se sastoji tretman u barokomori?
- U osnovi je to puštanje kisika pod pritiskom da se otopi u plazmi, da sad ne idemo u detalje. Tretman uobičajeno traje sat i dvadeset minuta, ali ako su u pitanju ronioci, onda može trajati mnogo dulje. U riječkom Centru dnevno tretiramo 24 pacijenta plus hitni slučajevi jer imamo pripravnost 24 sata. Meni je to velik izazov jer doslovce ponekad spašavamo živote.