Mnogi ljudi dodatno si zarađuju za život vožnjom taksija za Uber. Obično tih desetak minuta vožnje ne bude dovoljno da putnik čuje cijelu vozačevu životnu priču, ali osnovne naznake osobnosti i neke ključne točke u životu vozača neki put ipak isplivaju na površinu. Ovo neće biti, dakle, individualni portret nekog određenog vozača, nego zapravo sjećanja na nekoliko vozača koje sjedinjuje činjenica da su vozili i možda i dalje voze za Uber.
Najčešće se vozim Uberom od posla do kuće, otprilike nekih osam kilometara. Kad je vrijeme lijepo, vozim bicikl, ali taj je put padao snijeg. Na cesti je napadalo taman toliko da bude sklisko, a ne i da bude dovoljno meko ako eventualno padnem. Preko mobitela sam naručio vožnju i praktički istog časa je auto bio pored mene. Nije bio udaljen od mene ni pedeset metara, štoviše, bio je parkiran u istoj ulici odakle sam ga pozvao. “I mislio sam si da hoćete taksi. Tako ste mi izgledali”, rekao je vozač kad sam ušao u vozilo.
Nastavio je do kraja ulice i onda naglo skrenuo desno. Tek sam tada pogledao kako izgleda. “Odakle ste?” upitao sam ga.
“Iran”, odgovorio mi je.
“Kako ste dospjeli ovamo?”
“Ne pitajte. Vrlo komplicirano.”
“Dobro govorite engleski. Što ste radili prije, u Iranu?”
“Radio sam kao arhitekt.”
“Zar se tu time ne možete baviti?”
“Teško je dobiti dozvolu. Nadam se da će mi na kraju ipak uspjeti.”
“Biste li se htjeli vratiti u Iran?”
“Možda, kad se promijene političke prilike.”
“Tamo kod vas već dugo nije bilo demokracije, zar ne?”
“Bilo je, no ja sam tada još bio dijete. Ne sjećam se toga.”
“Dakle, vi ste izbjeglica? Jedna moja prijateljica radi novine koje redovito izlaze, Refugee Media, novine koje pišu samo o izbjeglicama. Ona bi sigurno rado s vama napravila intervju.”
“A zašto?”
“Pa, mogli biste joj ispričati vašu priču.”
“Radije bih tu priču ispričao vama, ali ni vama ne mogu reći svoje pravo ime. Recimo da se zovem Oscar.”
“Ta moja prijateljica baš nema sreće. Jednom je intervjuirala nekog Egipćanina koji joj je pričao o životu homoseksualaca u Egiptu. Nosio je roza čarape. Ja sam to tada primijetio, za vrijeme razgovora, no nisam komentirao. Samo sam šutke pio kavu i slušao što su pričali. Nakon tri sata razgovora rekao joj je da se ništa od toga ipak ne smije objaviti. Jer da se više nikad neće moći vratiti u Egipat, da će ga se cijela obitelj odreći. Poslije sam je ja utješio i obećao joj da ću je upoznati s nekim drugim. Doista, izbjeglica barem ima u izobilju. ‘U tome i jest problem, idiote’, rekla mi je i nasmijala se. I onda se ispričala, da ne misli da sam ja doista idiot.”
“Dobro vam je rekla”, reče Oscar. “Ne znam ni kako bih ja prošao kod kuće da istresem sve što me muči ovdje po nekim novinama.”
“Režim se možda i promijeni. No možete i u tom razgovoru reći da se zovete Oscar i nitko neće znati da ste to vi. Jedna moja prijateljica koja se bavi pisanjem, objavljuje pod pseudonimima”, rekoh. “Tako nikad neće steći ime, ali njoj je važnije od toga da se može, ako želi, vratiti u svoju zemlju. Tako mi je rekla.”
“Da, slično i ja mislim”, reče vozač.
“Drago mi je da smo porazgovarali”, rekoh, kad smo stigli do moje kuće. Kasnije sam shvatio da sam u njegovu autu ostavio kapu i rukavice. Nema veze, mislio sam si, upoznao sam zanimljivog čovjeka. Snijeg je padao cijelu noć, a ujutro sam u poštanskom sandučiću pronašao i kapu i rukavice. Oscar se sigurno morao vraćati iz daleka da mi ih vrati. Bilo mi ga je žao. Zaista, kakva smisla ima biti toliko dobar?
U Montrealu je većina vozača Ubera s Bliskog istoka ili, pak, drugog muslimanskog svijeta. Taksisti su uglavnom Afrikanci ili, pak, Jamajčani. No jednom sam u Uberu naletio i na jednog Hrvata iz Bosne koji je ovamo stigao preko Osijeka. Rekao mi da ima obrt za čišćenje snijega, dvadeset kamiona, ali da kad zima prođe, radi sve što stigne, uključujući i vožnju Ubera. “Ne mogu dočekati svjetsko prvenstvo u nogometu”, rekao mi je. “Hrvatska će daleko dogurati. Mandžukić će sigurno dati puno golova!”
Jedan drugi vozač Ubera, Tunižanin, bio je oduševljen što sam ja Hrvat, iz istog razloga. “Vi imate odličnu momčad. A mi imamo jednu od najgorih. Nemamo nikakve šanse da prođemo skupinu, mi nemamo Mohameda Salaha!”
I jedan marokanski vozač je znao hrvatske nogometaše. Odmah ih je počeo nabrajati, “O! Šuker, Boban, Mandžukić! Volim vaš nogomet!”
Vozio sam se Uberom i u Sjedinjenim Državama, u Clevelandu, ali tamo su me svaki put vozile žene, i to crnkinje. “Teško mi je spojiti kraj s krajem”, rekla mi je jedna. “Danas neću baš puno zaraditi, ali i to je bolje nego da sjedim kod kuće i gledam televiziju. Ovdje isto sjedim, ali barem razgovaram s ljudima. Nešto mi malo plate, a kad Cleveland Cavaliersi igraju košarku na svojem terenu, mogu ljudima zaračunati i pet puta više nego inače i zbilja nešto zaraditi. Ili kad naši Indiansi igraju bejzbol...”
U Tampi mi je jedan vozač Ubera ponudio čašu tekile.
“Zašto me nudite pićem?” upitao sam.
“Drago mi je kad su moji putnici sretni”, odgovorio mi je.
“Dobijete tako bolju napojnicu?”
“Vidim da pravilno razmišljate. Naravno. Mnogi ljudi misle da ne moraju ostavljati napojnice vozačima Ubera. Ovako ih na to na neki način podsjetim. Tako nam svima bude bolje, a i zabavnije.”
U Jacksonvilleu me vozila jedna iznimno atraktivna, prelijepa vozačica Ubera. “Imate li problema s muškim putnicima? Budu li nasrtljivi?” upitao sam je.
“Obično ne bude nikakvih problema, ali imam uza se i nož i sprej.”
“Jeste li to ikada morali upotrijebiti?”
“Ne.”
“Zar se pijani putnici nikad ne nameću?”
“Povremeno. Jednom mi je jedan putnik ponudio pedeset dolara da ga poljubim. Odbila sam ga i rekla mu da ja nisam takva. Ali onda mi je on rekao: ‘Sad ćeš me voziti pola sata i zaraditi koliko? Deset dolara? Ovo će ti se više isplatiti. I, uostalom, imam dobre, zdrave zube, tako mi bar kaže moj zubar.’ I još je ponudu digao na sto dolara.“
“I što ste onda vi odgovorili?” upitao sam je.
“Rekla sam mu da može. Neko vrijeme smo se ljubili, a onda me pozvao da dođem k njemu, u stan. No tu sam ga odbila i na tome je ostalo. Ne bih voljela da mi tako što postane navika. Ne znam što bih počela misliti o sebi.”
“A ja mislim da ste vi vrlo hrabri, eto”, rekoh.
“Dobro, možda jesam. Znate, mislila sam da imam karcinom, napipala sam si kvržicu na grudima. Ispalo je da je bila u pitanju samo bezazlena cista, no dok sam mislila da imam karcinom, odlučila sam postati vegan. I našla sam si dečka, Rusa, koji mi peče domaći kruh od cjelovitog brašna. On je isto vegan. Da vam kažem, ako želite dugo živjeti i imati odličan seksualni život, postanite vegan.”
“Hvala. Vi ne samo da vozite, nego i dijelite dobre savjete za život”, rekoh.
“Nema na čemu”, odgovorila mi je, a ja sam joj ostavio napojnicu od deset dolara i nisam za to tražio ništa zauzvrat. Dopala mi se njezina životna filozofija.
Sasvim drugačije iskustvo s Uberom sam imao u Rusiji. U Petrogradu je dovoljno stati na rub pločnika, mahnuti prema autima koji prolaze i jedan će se odmah zaustaviti. Vozač, naravno, nije registriran. Niti radi za Uber. Niti za i jednu lokalnu taksi službu. Doduše, možda radi za neki novoosnovani KGB, ali ni to nije baš vjerojatno. Svi ti ljudi samo žele zaraditi nešto novca za benzin i alkohol.
Jednom sam tako mahnuo prema nekom autu i ovaj je odmah stao. “Kamo ćeš, Amerikanec?”
“Nisam ja Amerikanac, ja sam Hrvat.”
“Zvučiš kao da si Amerikanec. Dvjesto rubalja.”
“Ne dam toliko. Dam sto.”
“Sto pedeset.”
“Harašo”, rekoh. Vozio je nevjerojatno brzo. Nije mi uopće bilo čudno da nas je zaustavila policija.
Vozač je izišao iz automobila, kratko porazgovarao s policijom, a potom se vratio u auto i nastavio vožnju.
“Ti to samo tako? Što si im rekao?”
“Rekao sam im da odjebu.”
“Ma nemoj. Kako to?”
“Pa ja sam im šef. Imam jedan od najviših oficirskih činova u moskovskoj policiji. Ja njima mogu dati otkaz ako se zainatim.”
“Zato što si vozio tri puta brže nego što je dopušteno?”
“Vi Amerikanci ništa ne razumijete. Ne, nego im mogu dati otkaz zato što ne poštuju nadređenog oficira. No da te pitam, prijatelju, bi li se ti možda oženio?”
“Zašto me pitaš?”
“Htio bih udati svoju najmlađu kćer. Samo mi je ona još ostala. Ne valja ovdje, u ovoj zemlji, možda bi bila sretnija u Americi. Reci, koliko zarađuješ mjesečno?”
Preveo: Saša Drach