Dan i pol od Beograda do Splita putovala je 39-godišnja Beograđanka Maja Radović na svojoj crvenoj Vespi od 50 kubika, hvatajući na pojedinim dionicama puta najveću brzinu od 65 kilometara na sat.
Sve one koji poznaju Maju njezin pothvat neće nimalo iznenaditi. Jer ta nekadašnja televizijska novinarka, kad se na jednom zadatku upoznala s prednostima rada stjuardesa u aviokompaniji Emirates, odmah se prijavila za taj posao i preselila se u Dubai, piše Slobodna Dalmacija.
Više je puta obišla svijet, posjetila najudaljenije i najegzotičnije destinacije te se upoznala s njihovim kulturama. Danas radi u odnosima s javnošću i s puno strasti u beogradskim televizijskim studijima pred kamerama oštro i argumentirano brani svog poslodavca.
Zato, kad je ta mlada žena nemirnog duha zacrtala da će na ljetovanje otići na Vespi, nije bilo upitno hoće li to i ostvariti. Evo kako je u tome uspjela.
No prvo, odakle joj uopće takva ideja?
- Kad sam prije tri godine kupila Vespu, odmah mi je došla ideja da bih s njom mogla otići na more. Jer na obali, pogotovo u Splitu, božanstveno je biti na dva kotača. Tek kad se osjeti takva slobodu kretanja, onda možete u potpunosti osjetiti grad.
No moram priznati da su momci iz trgovine gdje sam kupila Vespu rekli da sam blesava jer gdje ću na tako daleki put s motorom od 50 kubika. Onda sam sljedeće ljeto provela u Splitu i bilo mi je krivo što moja Vespa čami u Beogradu. Zatim sam cijelu zimu, kad god bih imala malo vremena, na internetskoj stranici ViaMichelin maštala kojom rutom bih vozila do mora. No ni dalje se nije naziralo da bi to bila realna akcija.
Korak naprijed prema realizaciji njezine maštarije dogodio se početkom srpnja na skupu Beovespa.
- Tamo su se okupili vozači Vespi iz cijele regije. Kad sam im pričala o svome planu, najčešće bi mi rekli da je to nemoguće izvesti. Dok nisam upoznala dva momka iz Banje Luke, koji su podržali moju ideju. Oni su bili prvi koji su mi rekli: 'Samo naprijed!'.
Zatim je upoznala članove udruge Vozimo svuda, a jedan od njih je odlučio da će je, zbog njezine sigurnosti, svojom vespom 'jače kubikaže' pratiti na tom putu.
- Za sve poduhvate važno je imati podršku i da vam netko čuva leđa. Jer bilo je puno komentara o tome da žena u tako nešto ne treba krenuti. No mi žene sve možemo i nismo samo za lakiranje noktiju i pravljenje uštipaka, kako to neki još i dan danas misle.
Na Balkanu je još izazov da se ženi prizna svaki aspekt njezine osobnosti, u smislu da bude prepoznata i profesionalno i kao žena. Mislim da se često događa da se pripadnice nježnijeg spola, kako bi njihova pamet i znanje došli do izražaja, kriju iza neutralne garderobe i kratkih frizura. To nije fer jer ženi mora biti dozvoljeno pokazati da je lijepa i pametna, ako to jest, te da ne mora nositi dolčevitu da bi je netko gledao u oči.
Maja je na moru provela tri tjedna i ne treba posebno isticati da je morala ponijeti dovoljno haljina, sandala, ručnika za plažu, kupaćih kostima, krema za sunčanje, šminke... Pa smo se zapitali - pa kako je sve to uspjela ukrcati na Vespu?
- Fascinantno je što sve može stati na Vespu, a to su bile četiri torbe, od čega jedna na portapaku koji su mi posudili u trgovini PGS motori, druga na zadnjem sjedištu te bisage. Taktički sam se pakirala tako da u svakoj bude po jedan kupaći, jedan par štikli i ravnih sandala, nešto rublja, elegantna haljina..., a sve je bilo raspoređeno na način da su na jednom mjestu plave kombinacije, a na drugom ružičaste... Tako da je uvijek jedna torba dovoljna, za slučaj da druge izgubim putem - kaže Maja kroz smijeh.
Iz Beograda je krenula u popodnevnim satima 26. srpnja, pod punom zaštitnom opremom - motorističkom jaknom, pojasom za leđa, u bratovim tajicama koje su imale puno štitnika, ali nije sigurna jesu li za kickbox ili snowboarding. Na sebi je imala i rukavice, kacigu s vizirom za sunce jer je zbog udara vjetra s Vespe skinula vizir, duboke tenisice...
- Bila sam u oklopu poput nekog srednjovjekovnog viteza, pod punom ratnom opremom.
Jedino što nije ponijela bilo je kišno odijelo, koje joj na kraju na njezinu putu ipak nije ni bilo potrebno.
- Trebalo nam je dosta vremena da izađemo iz Beograda, jer naravno da se nismo vozili brzim cestama, već onim sporednim. Kroz naseljena mjesta prešli smo 175 kilometara do Zvornika kod granice Srbije i Bosne, što je trajalo četiri i pol sata.
Najveća brzina koju sam postizala bila je 65 kilometara na sat, a imala sam osjećaj kao da vozim Formulu 1 i da ću poletjeti. U tim trenucima bih pogledala u retrovizor i provjerila vozi li moj pratitelj iza mene i čuva li mi leđa. On bi se nadlaktio na volan svoje Vespe, dok bi drugom rukom davao gas. Vrlo je ležerno vozio i vidjela bih da se dosađuje, a ponekad i kako zijeva, dok sam ja bila sva skoncentrirana na put i krivine.
U Zvorniku su prespavali, a onda su do Kladnja dijelom putovali uz Drinu, što je, kaže, bilo božanstveno.
- Prolaznici i vozači su nas pozdravljali na cesti, a mnogi su se iznenadili kad su shvatili koliki put prelazim na Vespi. Kad smo ulazili u BiH, policajac koji je pregledavao putovnice pitao je dokle idemo, a kad sam rekla do Splita, on je raširio oči. Slična reakcija policajca bila je na hrvatskoj granici, gdje su me pitali: 'Pa vi ste na tome stigli iz Beograda? Pa kako?'.
No prethodno u Širokom Brijegu susreću prvog Splićanina, piše Slobodna Dalmacija.
- To je bila familija u kombiju. Potrubili su nam u znak pozdrava, a onda sam ih jurila po semaforima, pokušavajući ih dostići kako bih ih pitala za najbolji put do Splita. Naravno da ih nisam sustigla sve dok nisu stali kako bi otišli u ljekarnu. Uputili su nas preko Imotskog, Trilja... Taj put bio je odličan i bez mnogo prometa. Iako su nas ranije na cesti mnogi prestizali, napokon smo mi uspjeli prestići čak četiri vozila, i to tri traktora i jednog viličara - kroz smijeh govori Maja.
Od Imotskog do Splita trebalo im je - pet sati. Od Ciste Provo su putovali po mraku. No onda su umjesto na staroj kliškoj cesti završili spuštajući se brzom cestom do Splita.
- To uopće nije bilo zabavno jer sva ostala vozila su bila duplo brža od nas. Uz to je jako puhalo. Ali najgora opcija je bila - stati. Rekla sam sebi: "Drž volan i vozi".
Na kraju puta brojčanik na Vespi pokazao je da su prevalili 670 kilometara, koliko inače prijeđe cijelu godinu.
- Od Beograda do Splita tri puta napunili smo rezervoare, što znači da smo putovali za 25 eura. To je zaista najjeftiniji način putovanja, osim ako ne idete biciklom.
Njezin pratitelj, koji je vozio jaču Vespu, vratio se u Beograd, gdje je stigao u roku devet sati, a Maja je tri tjedna uživala na moru i sad se vraća u Beograd.
- Nakon spuštanja brzom cestom do Splita odlučila sam da se nakon odmora Vespa i ja u Beograd vraćamo kombijem, jer to je bila avantura u jednom smjeru.
Za kraj ću s vama podijeliti da mi ni majka ni otac nisu znali da sam u Split došla na Vespi. Na sastanku Vespa kluba Split doznala sam da ni ovdje 'vespaši', bili žene ili muškarci, ne obavještavaju svoje matere kad idu na putovanja. Baš su mi pričali o svojoj avanturi odlaska u Mađarsku, gdje je bio svjetski Vespa skup i kako majkama nisu rekli gdje idu, zbog čega su se njihova djeca tužila kako od baka neće dobiti džeparac jer one ne znaju da su im roditelji na putu. Tako da su to kolektivne zavjere roditelja i djece.
Tako se i moj otac Dragan nada da ću Vespu prodati ili da će mi je netko ukrasti - ozbiljno će.
Na kraju razgovora Maja je stala u prodavaonicu Vespi u Splitu kako bi posudila kacigu da s autoricom ovog teksta na svom malom crvenom prijevoznom sredstvu može otići na plažu na Bačvicama.
- Rekla sam im da sam došla pozdraviti Vespa obitelj i da sam iz Beograda došla na Vespi. Posudili su mi kacigu, ali nisu htjeli uzeti ni moje podatke ni novac, već su rekli da znaju da ću im je vratiti.
Vespa vam služi poput propusnice s kojom dođete među 'vespaše' i oni su presretni da vas prime u svoje društvo - za kraj će Maja.