Dvadesetih godina prošloga stoljeća u Bogomolju na Hvaru živjelo je osam stotina duša; živjelo se od vinograda i maslinika, živjelo se od žuljeva i mora, i živjelo se teško. Ivan Ivanković je odlučio stvoriti za svoju obitelj više i bolje, stoga je stisnuo srce i otisnuo se na more, prema dalekom Novom Zelandu. U svojem malenom, brdskom selu ostavio je suprugu Maru i dvogodišnju kćerkicu Mariju, piše Slobodna.
U ono se vrijeme, to morate znati, k dalekom otoku na drugom kraju zemaljske balote – plovilo gotovo šest mjeseci. Otplovio Ivan i petnaest dugih godina zarađivao krvavo za život, poput većine ondašnjih hrvatskih iseljenika radio je kao kopač kauri-gume. Petnaest godina je štedio i onda poslao novac svojoj Mari na Hvar. Ona se spremila i s Marijom, sada već djevojkom, krenula put svog muža. Nevjerojatne priče samo život zna napisati, zar ne?
A da vam cijelu štoriju ne serviramo tako lako, uvest ćemo u priču Nicholasa Afoa. Tek mu je trideset i jedna, umjetnik je i sportaš i prvi put je u Hrvatskoj.
– Radim u londonskom kazalištu i dobio sam pet dana slobodnih, razmišljao sam što ću i rezervirao avionsku kartu za Hrvatsku, večer prije puta – smije se Nick.
– I evo me.
E, tu se sad priča dodatno komplicira. Naš Ivan iz Bogomolja dočekao je svoju Maru i Mariju kako se u pustinji dočekuje kiša. Obiteljski su život nastavili kao da među njima nije bilo petnaest dugih godina, pa im se rodila još jedna kći, jedna mala Ana, ili kako bi u Novom Zelandu rekli – Ann. E, ta mala Ana, koja danas ima punih 80 godina, udala se za ljubav svog života, Ray Sayer mu je ime, i s njim rodila dvije kćeri: Michelle iDiana. Potom je i Michelle odrasla i rodio se – Nicholas, ovaj naš, s kojim pijemo kavu. Jel sad sve jasno? Ivan i Mare, pa Ana, onda Michelle i eto nam Nicka.
– Oduvijek znam da imam hrvatske korijene, ali o njima nisam znao baš puno. Imamo bakine rođake, Ivankoviće, u Australiji, s njima sam se sreo, od njih sam dosta toga doznao, pogotovo od rođaka Apolona – kazuje nam Nick.
– Je li baka zapamtila iti jednu hrvatsku riječ? Je li te iti jednoj naučila? – pitamo mi, znatiželjni.
– Je, "guzica" – smijemo se.
Ivan i Mare nikada više nisu nogom stupili na Hvar, baš kao ni njihova Ana, Nick je prvi kročio u Dalmaciju u četiri generacije. I sada naša priča postaje još šašavija. Dakle, nakon leta iz Londona do Splita, bez ikakvih planova, Nick se našao u novom gradu s grdom boli u leđima.
– Odmah sam guglao medicinsku masažu i prvo što mi je "izletjelo" je Koru, studio u Splitu s "dodirom Novog Zelanda". Nazvao sam i upoznao Dianu, veli.
Diana Šimac Materić je povratnica s Novog Zelanda, već sedam godina živi i radi u Splitu, rado je primila "zemljaka" na tretman i u ugodnoj ćakuli tijekom masaže doznala sve o njegovoj životnoj priči. Poduzetna kakva jest – dva telefonska poziva kasnije – javila je Nicku kako je doznala tko su njegovi rođaci i gdje ih može naći. Tom susretu generacija smo svjedočili – kada se pred Nickom pojavila njegova prava bogomoljska krv – Tina Mirić. I njezinu je stranu obitelji težak život na otoku razbacao po svijetu, njezinu granu u Lovišta na Pelješcu. Ona je praunuka Mile Ivankovića, Ivanova rođenog brata. Praunuka i praunuk dvojice braće, na istom mjestu, nakon gotovo sto godina! Priznajte, jeste li čuli što luđe? I nevjerojatnije?
– Mislim da ću se često vraćati! Dovest ću sigurno i mamu, a za baku ne znam, osamdeset godina ima, ako se usudi uputiti se, doći će i ona doma – veli nam Nick.
Nicholas Afoa je diplomirani socijalni radnik, jedno vrijeme je radio glazbenu terapiju s novozelandskim tinejdžerima koji su imali problema s drogom i alkoholom, a danas živi i radi kao pjevač i glumac.
Njegov tenor je osvojio britanske pozornice, pjevao je, među ostalim, ulogu Simbe u "Kralju lavova", nastupa u londonskom teatru na West Endu. Do ozljede je bio perspektivan ragbi igrač, s mladom je novozelanskom reprezentacijom (U19) ovojio Svjetski kup u Južnoj Africi 2004. godine.