TAJLANDSKI CIMER (F)RAJ

ON JE NIJEMAC, ONA TAJLANĐANKA, A NJIHOV DOM JE NA VARAŽDINSKOM 'PANTOVČAKU' Kupili su tri imanja i u njih uložili ušteđevinu, a turista im ne fali

    AUTOR:
    • Višnja Gotal

  • OBJAVLJENO:
  • 08.10.2019. u 22:31

Željko Hajdinjak / CROPIX

 

Oni su Benjamin i Ladavan (Lisa) Tietz, njemačko-tajlandski bračni bar s adresom na Varaždin Bregu.

U Hrvatsku su stigli iz Tajlanda, gdje su nakon godinu dana provedenih u Kambodži živjeli u kućici usred nepreglednog rižinog polja. Danas žive u vinogradarskom predjelu desetak kilometara od Varaždina, na brijegu Halić koji je do zadnje recesije bio vikend utočište imućnih Varaždinaca, i vlasnici su nekoliko kuća za odmor koje iznajmljuju i od toga žive.

Nijemac i Tajlanđanka na ovaj su se brijeg dobro uklopili. Brdo kojemu tepaju kao varaždinskom Pantovčaku i zagorskoj Toscani, u recesiji je postalo dom šarolikom svijetu pristiglome odasvud. Kad jedan susjed živi u replici famozne Rotonde, australski arhitekt u desetak kvadrata mobilnog doma, kazneno gonjena poduzetnica u kući/kuriji bivšeg varaždinskog gradonačelnika, a cijenjena diva hrvatskog glumišta na Facebooku objavljuje slike iz kuhinje “s pogledom”, HDZ-ov dužnosnik prebiva u Kraljevoj vili, a tu je i Ivana Brlić Mažuranić kod bake provodila praznike, tada se internacionalni bračni par posve dobro uklapa u šareni kolaž.

Upravo je takva, seoska atmosfera s daškom kozmopolitizma, privukla Benjamina (34) da odluči s Lisom (33) stvoriti dom na ovom hrvatskom brijegu.

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Bijeg od dosade

- Nisam čovjek od karijere, volim život i želim uživati u njemu bez brige oko novca za stanarinu. Razmišljali smo kako bi izgledao naš život u Njemačkoj. Dosadan stalni posao, a u međuvremenu Lisa u školi njemačkog jezika. Odlučili smo se za neovisnost i slobodan život, u kojemu smo odgovorni sebi samima. Ne možemo zaraditi kao u Njemačkoj, ali dok pokrivamo sve životne troškove, sasvim smo OK - govori Benjamin. Rade i žive na istom mjestu pa je sve, kaže, puno lakše. Lisi je prepustio kompletnu skrb o gostima i upravljanje vilama, a on se brine o održavanju.

Na selu su odrasli i vole selo. Ben je iz gradića blizu Kölna, a Lisa sa sjevera Tajlanda iz sela Buri Ram, daleko od turističke vreve. Upoznali su se u zapadnjačkoj meki, Pukhetu 2013. godine, vjenčali u Njemačkoj u svibnju 2015. da bi iste godine u srpnju preselili u Hrvatsku.

O preseljenju u varaždinsku okolicu nisu suviše razmišljali.

- U ovaj kraj dolazim od 18. godine kao gost obitelji koju sam upoznao za njihova rada u Njemačkoj. Živio sam uokolo po svijetu kad mi je prijatelj poslao sliku kuće koju je kupio na susjednom brijegu, Dugom vrhu. Svidjelo mi se pa sam pronjuškao na Njuškalu nudi li se nešto u blizini, vidio kuću koja mi se svidjela i odlučio je kupiti i doseliti se - govori Benjamin. Uskoro su kupili još dva imanja, sve ih kompletno renovirali i od zapuštenih vikendica napravili prestižne vile za najam. Ulog je bio velik, ali nisu požalili jer njihove su vile uskoro stekle izvrsnu reputaciju među turistima u tranzitu.

U vile na zagorskom bregu, Benjamin je uložio cijelu ušteđevinu. Novac je zaradio radeći kao osobni asistent mladom Nijemcu s tjelesnim poteškoćama, prikovanome za krevet i pasioniranom geniju za kompjutorske igre. S njim je ušao i u svijet gaminga pa se i danas sporadično bavi i računalnim igrama.

Iako su vlasnici triju kuća za odmor u elitnom dijelu sjeverne Hrvatske, Ben i Lisa su skroman par. Štoviše, žive poprilično spartanski.

- Nemamo svakodnevnu rutinu, najsretniji smo doma, baveći se poslovima oko kuće. Ne jedemo puno mesa, a Lisa voli vrtlarenje pa je ručak uglavnom iz vrta - kaže.

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Paketi iz Njemačke

Lisi u Hrvatskoj, uz obitelj i mnogo sunčanih dana, nedostaje još samo tajlandska hrana. Tu uskaču Benovi roditelji koji iz Njemačke redovito donose velike pakete iz tajlandskih trgovina pa se Lisa i na drugom kraju svijeta hrani kao doma.

- Nisam naviknuta na tešku i masnu hranu pa u vrtu sadim tajlandsko povrće. Iz Njemačke dobijem sjeme i uzgajam povrtnjak - govori i pokazuje nam biljke koje prvi put vidimo. Lisa na varaždinskom brijegu uzgaja tajlandsko povrće, kojemu očigledno godi zagorski zrak pa odlično uspijeva. Taman su pobrali tikve jako ružnog, “grbavog” izgleda, ali odličnog okusa, i tajlandske tikvice, koje su za razliku od domaćih puno dulje i neravne kore. Tu su i tajlandske čili papričice te vodeni špinat, vrlo popularno tajlandsko jelo koje zovu jutarnja svetinja. Jedu ga lagano poprženoga, posutog češnjakom uz rižu kao prilog. - Vrlo jednostavno, a prefino - slažu se.

Od hrvatskih jela vole štrudlu i burek, a dragi su im i mlinci koje su prilagodili svom ukusu - u posudi pomiješaju razno povrće, kad omekša dodaju mlince, bez bilo kakve masnoće. Ben voli popiti i gemišt, ali najneshvatljivija navika u Hrvata im je ispijanje kratkih žestokih pića u rano jutro. Čak su jednom i probali, jer su to vidjeli puno puta pa su mislili da je riječ o domaćem običaju, no nisu mogli dokučiti užitak i odlučili su preskočiti ovaj hrvatski običaj.

U Hrvatskoj se, što im je najvažnije, osjećaju sigurnima. Tko zna bi li se odlučili odseliti iz kućice u poljima riže da nije bilo politike.

- Vojska je srušila vladu i preuzela zemlju. Zavladalo je bezvlašće, tražili su produljivanje vize svaka dva mjeseca i postalo je neugodno za život. Tad sam dobio poruku prijatelja o kupovini kuće na Dugom vrhu, vratila su mi se sjećanja na odmore u varaždinskom kraju, počeo sam ‘njuškati’ i pronašao ovu kuću, cijenom prihvatljivu. Poslao sam ponudu bez mogućnosti pregovora. Uzmi ili ostavi i evo nas ovdje. Ne volim pregovaranja kao na placu - prisjeća se Benjamin.

Prije dolaska u Hrvatsku, 2015 godine, Lisu je morao ostaviti na Tajlandu u školi jezika čija je diploma potrebna za dobivanje njemačke bračne vize. Birokracija potrebna za Lisin dolazak potrajala je pola godine, nakon čega su se napokon u Njemačkoj i vjenčali. Bio je to prvi Lisin posjet Europi i Benjamin je želio da upozna Njemačku, kao plan B ako im se ne dopadne život u Hrvatskoj.

- Izabrali smo Hrvatsku - govori Lisa.

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Vjerska podjela

Sitna Tajlanđanka izgleda poput sramežljive djevojčice. Tiha je, uglavnom ne sudjeluje u razgovoru i drži se nekako ponizno. I dok će zapadnjacima to sličiti muškoj dominaciji u odnosu na drugorazredni položaj žena, Lisa nas odmah demantira.

- Isti stav prema starijima od sebe u Tajlandu imaju i muškarci i žene. Kad prolazimo mimo starijih, hodamo pognute glave. To je naš izraz poštovanja, a ne manje vrijednosti. Žene su u Tajlandu potpuno ravnopravne svojim supružnicima - smije se Lisa i kaže da je takva zbog naše razlike u godinama.

Svoju mirnoću pripisuje budizmu, koji njeguje i u Hrvatskoj. - U kući i po imanju su rasporedili nekoliko kipova bude, koje u Lisinom slučaju nisu samo vrtni ukrasi. Ben je službeno katolik, ali ne prakticira vjeru i radije prihvaća običaje budističkog štovanja božanstva. Na imanju Lisinih roditelja u Tajlandu nalazi se budistička hram za sve seljane i rado se, kaže, ondje prepuštao duhovnom miru i relaksaciji.

Vole svoj život na brijegu.

- Milina mi je sjediti na terasi i slušati druženja susjeda, koji mi daju vječiti osjećaj praznovanja - smije se Benjamin s kojim razgovaramo neposredno nakon sezone berbi, kad je u ovom vinogradarskom kraju svakodnevno bilo vrlo, koristeći deminutiv - veselo.

Tu se osjeća kao Nijemac u Zagorju, iako…

- Nisam tipičan Nijemac, ni tipičan Hrvat. Nešto sam između. Valjda… Ne shvaćam potrebu puštanja korijenja bilo gdje. Mislim da sam sad, nakon lutanja, pronašao dom. Njemačka mi ne nedostaje, Tajland je od prvog izbora sad postao rezervni plan. Moguće je da se kad ostarimo vratimo u sunčani dio svijeta - govori. Dotad ima namjeru živjeti u suživotu sa susjedima u Rotondi, sumnjivom poduzetnicom, australskim arhitektom, bujnom glumicom… Na kozmopolitskom zagorskom brijegu.

Vlasnici smo vila, a tretiraju nas kao tražitelje azila

Iako se žele osjećati tu kao doma, famozna im hrvatska birokracija pokušava selidbu u Hrvatsku učiniti mrskom.

- Registracija u policiji je išla sporo i teško. Vrlo su striktni i dozvoljavaju razgovor jedino na hrvatskom, iako je u našem slučaju policajka znala engleski. Morali smo dovesti prevoditelja. Osjećaš se kao ‘what the fuc…g wrong is here?’. Nismo izbjeglice i tražitelji azila u potrazi za boljim životom u bajkovitoj Hrvatskoj, nego vlasnici kuća s namjerom razvijanja unosnog posla. Bez uvrede bilo kome, ali čudno je kad vas seoski momci u policijskoj uniformi ispituju cijeli niz neshvatljivih pitanja, poput koju ste školu završili, što vam rade roditelji i obitelj…

Potpuno im je nejasni i sumnjiv bio naš plan otvaranja kuća za odmor i iznajmljivanje turistima. Gledali su nas kao čudake. Treba hrpa papira da se prijavite u Hrvatskoj. Najgluplja stvar ikad su biljezi, potrebni za svaki dokument. Dođem u ured, pripreme se papiri i onda me šalju van po biljege. Pa uokolo tražim kioske koji ih prodaju… Suludo. Nakon toga se s neprocjenjivim biljezima vraćam u ured. Prije sam bio uvjeren da je njemačka birokracija grozna, ali nakon što sam upoznao hrvatsku, mislim da je vrlo učinkovita.

Također, u Njemačkoj, Tajlandu i Kambodži nikada nisam imao posla s policijom, da bi hrvatska policija sve trostruko nadoknadila. Kasno navečer dolaze nam policajci u civilu s identifikacijskim, CSI pločicama oko vrata. Ulaze i kažu da imaju nekoliko pitanja, a ona su uvijek ista - o našim obiteljima, imamo li braće i sestara, u koju smo školu išli, jesmo li i gdje radili…

Kao da se boje da nećemo dovesti još ljudi u, kako oni ostavljaju dojam, vrlo poželjnu zemlju za život. To je užasno uznemirujuće i čudno. Hrvati koji dolaze raditi i živjeti u moju zemlju, Njemačku, ne doživljavaju ništa slično. Pritom smo mi stalno nastanjeni u Hrvatskoj s prijavljenim prebivalištem, bez adrese u Njemačkoj.

Hrvatski nam zakoni omogućuju imati privatno vlasništvo i posao pa ne vidim u čemu je problem.

Dosad je policija dolazila nekoliko puta godišnje, ove godine još nisu, ali stalno ih očekujemo. I opet ću ispočetka doživjeti inzistiranje da razgovaram na hrvatskom, iako sam Nijemac i nisam ga stigao dosad naučiti. Čini mi se da policajci ne mogu vjerovati da je Nijemac, bez hrvatskih korijena, odlučio živjeti u Hrvatskoj i da mu hrvatski nije materinji jezik. Mislim da su uvjereni kako se sprdam s njima i ne želim govoriti hrvatski. Vjerujem da istovremeno mnogi od njih imaju rodbinu koja je odselila u Njemačku, ali to im je potpuno normalno.

Razlika između nas i njih je da mi nismo došli zarađivati nego živjeti opušteno i u miru, bez presinga. Nismo imali previše novca, ali dovoljno za kupovinu kuća i pokretanje posla. Budući da smo, osobito u ljetnim mjesecima stalno puni, ulaganje nam se polako vraća.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo