Andrej Živič u zagrebačkom Remetinečkom gaju brine se o petero svoje djece. Najmlađe ima tek četiri, a najstarije trinaest godina. Zbog teške životne situacije u kojoj se zatekao sa svojom djecom će, kaže, za dvanaest dana završiti na ulici.
Problemi za 70-godišnjega gospodina Živiča počeli su 2017., a partnerica, 42-godišnja Valentina Asarzhy, inače Ukrajinika, prošle godine odjednom ga je napustila i ostavila mu djecu.
“Ja sam državljanin Slovenije i 1991. sam došao u Hrvatsku kada je počeo rat. Četiri godine kasnije upoznao sam Valentinu u Zagrebu. Završili smo skupa, dobili djecu, živjeli u Klari i sve je bilo idilično do prije dvije godine, kada sam se teško razbolio”, govori Živič.
Bijeg iz stana
Tada su počele nesuglasice između njega i Valentine. “Prijetila mi je i rekla da će pozvati svog ljubavnika koji će me ubiti. Počeo sam se bojati za život pa sam pobjegao iz našeg zajedničkog stana u koji se više nisam vraćao”, tvrdi. Zbog bolesti je ubrzo završio u bolnici, gdje je čuo od prijatelja da Valentina zanemaruje djecu.
Godinu dana kasnije, u lipnju 2018., Andrej doživljava šok. “Ja sam taman par mjeseci ranije došao u Remetinečki gaj, a ona je očito saznala gdje živim. Dovela je djecu u park na Laništu, ostavila ih i otišla i do dan-danas se nikad nije javila. Djeca su bila gola i bosa, hlače i tenisice su im bile prljave i poderane, bili su pothranjeni. Ona se o djeci nije brinula, vrijeme su provodili na ulici i po parkovima”, objašnjava Andrej.
Kaže kako je nakon što je našao djecu odmah nazvao Centar za socijalnu skrb u Novom Zagrebu, policiju te da se obratio i državnom odvjetništvu koje je pokrenulo kazneni postupak protiv Valentine zbog povrede djetetovih prava.
“Iz Centra za socijalnu skrb su me provjerili i pitali me mogu li se brinuti za djecu, a ja sam rekao da mogu i da će tako biti dok god ću se moći brinuti se za njih”, govori.
“Centar me redovito kontaktira i još se čude kako to sve mogu sam. I susjedi su u čudu. Govore mi da imaju dvoje djece i ne mogu na kraj s njima te se dive kako sve uspijevam”, tvrdi.
Iako nije imao nikakva primanja, učinio je sve, kaže, da bi se pobrinuo za djecu. “Praktički sam gol i bos samo kako bi moja djeca imala što jesti i kako bih ih podigao na noge”, kaže Andrej.
Bez ikakvih prava
Najveći mu je problem što od Centra ne može ostvariti nikakva prava u sustavu socijalne skrbi jer nema hrvatsko državljanstvo. “Od 2006. pokušavam dobiti hrvatsko državljanstvo, ali ga nisam dobio. Nosio sam od institucije do institucije svu dokumentaciju, a odgovore od njih zašto ne mogu dobiti državljanstvo nikada nisam dobio”, tvrdi.
Hrvatsko državljanstvo nemaju ni njegova djeca. “I ona imaju slovensko državljanstvo premda su rođena u Hrvatskoj, u Vinogradskoj u Zagrebu. Nemaju ni osobnu, ni zdravstvenu karticu”, govori te dodaje da se nastavlja boriti za dokazivanje državljanstva, socijalnu naknadu, zdravstveno osiguranje te za ostvarivanje prava za petero vlastite djece.
Kontaktirali smo i Centar za socijalnu skrb kako bi doznali više o Andrejevu slučaju i problemima, no iz Centra nam odgovaraju da ne mogu iznositi podatke o konkretnim slučajevima zbog čuvanja službene i profesionalne tajne te poštivanja načela tajnosti i zaštite osobnih podataka, kao i poštivanja privatnosti.
Pokušali smo doći i do Valentine na adresi na kojoj je prijavljena, no 65-godišnji gospodin s kojim živi kaže nam da je nema već nekoliko dana. Kad će se pojaviti - ne zna. Tvrdi da ona često zna nestati na mjesec i pol dana, pojaviti se nakratko i opet nestati.
Bori se za mirovinu, državljanstvo...
Sedamdesetogodišnji Andrej Živič, inače državljanin Slovenije, u Hrvatsku je došao 1991., kada je počeo rat te je sudjelovao u njemu boreći se za Hrvatsku. Godine 2006. prvi je put pokušao dobiti hrvatsko državljanstvo, ali neuspješno.
Gdje god je kucao, kaže, ni jedna vrata mu se nisu otvorila, a odgovore od institucija kojima se obraćao nikada nije dobio. Živič se trenutno i dalje bori za mirovinu, dokazivanje državljanstva, socijalnu naknadu, zdravstveno osiguranje te za ostvarivanje prava za petero vlastite djece, od kojih najmlađe ima tri, a najstarije četrnaest godina, kako bi svoju obitelj održao na okupu.