ZAGREB - "Čekaj, čekaj, sad ću je pronaći", govori mi 32-godišnji Vedran Relja dok s vrha ormara (koji je sam napravio) skida jednu staru, prašnjavu kutiju.
U njoj uredno poslagani požutjeli izresci iz novina, raznorazne diplome, priznanja i plišom ukrašene kartonske kutijice u kojima su vrijedne medalje prikupljene na raznoraznim stranama svijeta.
"Evo je", ponosno poviče, ali ubrzo shvati da to ipak nije ta plaketa pa nos ponovno zabije u staru kutiju te nastavi prekapati među sjećanjima iz nekih davnih dana.
Dok ga promatram, iza čupave, plave brade vrlo brzo pronalazim zaigranog dječaka koji je davne 1998. godine novinske stupce punio brojnim svjetskim nagradama osvojenima za ambiciozne i složene inovacije.
"Ma gdje li je samo nestala...", promrmlja si u bradu, a potom po sivo-zelenom kauču (isto ga je sam izradio) razvuče sve te priznanice koje mu izvuku osmijeh na usta.
"Ova je iz Bruxellesa, ovu sam dobio u Genevi.... eureka, evo nagrade iz Nürnberga", znakovito poviče pa mi u ruke tutne jednu staru medalju.
Baš je ona bila povod za naš razgovor: Relja ju je, još kao osnovnoškolac, osvojio za izum višenamjenskog vozila namijenjenog nepristupačnim terenima, njegov primitivni "dron prije izuma pravoga drona", vozilo koje mu je otvorilo svijet inovacija i uz pomoć kojega je, uz skromna sredstva i potporu roditelja, proputovao dobar dio Europe te postao stručnjak za robotiku.
Osamnaest godina kasnije, Relja se iz Zaprešića s obitelji preselio u obiteljsku kuću na granici Trešnjevke i Rudeša, u čijem je dvorištu parkirana olupina starog Forda Caprija, a iz potkrovlja kuće vječito dopiru zvuci zabijanja i mirisi lemljenja.
Ovdje mladić ima omanju radionicu, dvije prostorije u kojima je sam sklepao gotove sve radne stolove i police, posložio alat i nešto strojeva, a među posljednjima i jedan stari Pfaffov šivaći stroj jer je prije šest mjeseci djelomično svladao i umijeće šivanja.
"Možda je glupo da tako sam za sebe govorim, ali svladao sam jako puno toga i danas većinu stvari mogu napraviti vlastitim rukama. Evo, jedino u čemu se još nisam okušao je autolimarija, ali ne znači da neću", kaže mi Vedran dok pijemo kavu u njegovu dnevnom boravku.
Cijeli je stan njegovih vlastitih ruku djelo.
Sam je dizajnirao i sklepao namještaj, postavljao pločice, rušio i gradio zidove, ugrađivao podno grijanje, postavljao prozore, a jedino što je u stan stiglo iz trgovine su stolice za koje doslovno nije imao vremena.
Kaže mi - takav je od djetinjstva.
"Oduvijek sam nešto izrađivao, strašno me to zanimalo, jedino što su to u počecima bili roboti, a kasnije sam proširio svoje vidike. Danas se bavim kreativnim poslom i načelno ne volim kad mi ljudi prodaju vrlo skupe predmete jer znam da ih vrlo brzo i vrlo dobro mogu izraditi i sam", objašnjava mi Vedran.
No, da se vratimo na robote i njegov prvi uspjeh iz 1998. godine kad je zahvaljujući zlatnoj plaketi i prvom mjestu u Nürnbergu krasio stranice brojnih domaćih dnevnih novina.
"Na natjecanje sam zapravo otišao slučajno. Želio sam upisati neku tehničku srednju školu, ali nisam bio siguran hoću li na temelju ocjena imati dovoljno bodova za upis. Tada su me neki prijatelji upozorili da bih, pobijedim li na nekom natjecanju, s tim bodovima mogao upisati srednju školu, možda čak i izravno - i tako je nastalo moje prvo višenamjensko vozilo", prisjeća se Relja svojih prvih susreta s robotikom.
Zagrebačkim školskim hodnicima brzo se pročula vijest o genijalcu iz Zaprešića koji žari i pali europskom i svjetskom robotičkom scenom pa su uslijedila brojna druga natjecanja na kojima je Relja redom osvajao zlatne ili srebrne medalje, a dobio je u jednom trenutku i posebno priznanje švicarskog Saveza inovatora.
Uslijedilo je onda i jedno primanje u tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, no Relja mi skromno priznaje da mu je među brojnim priznanjima ipak najdraže ono koje mu je 1999. godine, zajedno s Dragutinom Tadijanovićem, dodijelio Zaprešić zbog iznimnog doprinosa gradu.
Danas, nakon što ga je robotika malo pustila, Relja je s bratom vlasnik obrta za strukturno kabliranje s kojim se uspijeva financirati praktično od 18. godine.
"Ne bih rekao da sam posebno uspješan kao obrtnik osim ako pod uspješnim ne smatramo činjenicu da nisam propao. Godina smo i brat i ja na minimalcu, ali i dalje radimo iako sada tražimo neke druge poslove s obzirom na to da se od kabliranja danas teško može živjeti", iskren je Vedran koji živi s dugogodišnjom djevojkom Gogom.
Svojih se školskih dana i dalje rado prisjeća.
"Bila su to neka čudna vremena, a danas kad o njima razmišljam, shvaćam da mi se sasvim promijenio mentalni sklop u glavi i da bih sada mnogim stvarima pristupio potpuno drukčije", govori mi dok ga ispitujem o njegovim ranim inovacijama.
Uglavnom se bavio izradom vozila - recimo vatrogasnih ili višenamjenskih uređaja - a putovanja na sajmove većinom su mu financirali roditelji, ali i pokoji nadobudni mentor koji je zajedno s Reljom osjećao strast prema robotici i izumima.
"Bilo je tada svakakvih profesora, onih koji su me ugodno, ali i onih koji bi me neugodno iznenadili. Sjećam se da su me neki od njih optuživali da uopće nisam sam izrađivao svoje robote, nego da mi ih je kući radio otac. Ipak, najviše pamtim one ljude koji su mi pomagali, poput jednog mentora koji se bio zadužio da bi nam financirao putovanje na jedno od natjecanja", prepričava mi Relja svoje srednjoškolske avanture.
Zahvaljujući njima, proputovao je kao klinac dobar dio Europe i svijeta, i to uglavnom u vlaku koji im je davnih 90-ih bio puno jeftinija varijanta od aviona.
Putovanja na natjecanja u Bruxellesu, prisjeća se, trajala bi i do 24 sata, a Relja i njegov mentor u kupe bi se ukrcali tegleći sa sobom prastare i jako velike CMT monitore, opremu tešku i po nekoliko desetaka kilograma s kojom bi se truckali po kolodvorima i selili se od smještaja do smještaja.
Dok bi ostali putnici spavali, tinejdžer Vedran u kupeu bi često sve do jutra dovršavao detalje posljednjeg robota pa bi se svako njegovo putovanje redovito pretvorilo u pravu malu avanturu s koje bi se vraćao prepun dojmova, znanja i novih prijatelja.
Uslijedili su potom i pozivi nekih privatnika, gospodarstvenika koji su o njemu čitali u novinama i koji bi mu redovito slali kakav višak materijala, šarafe ili matice, koje bi Relja zatim uklopio u robote.
Rado je svoje znanje dijelio s drugima pa je krajem srednje škole, između 2002. i 2004. godine, za druge entuzijaste organizirao takozvane "borbe robota", natjecanja na kojima bi se mladi inovatori do posljednjeg šarafa borili sa svojim robotskim uradcima.
Upisao je i fakultet, i to mehatroniku na Tehničkom veleučilištu, ali mi iskreno priznaje da ga nikad nije uspio završiti.
"Pokušao sam nekoliko puta, ali jednostavno nije išlo. Nemojte me shvatiti pogrešno, svuda bih ja išao ako bi mi to jamčilo akumulaciju znanja, ali ono što sam dobivao na fakultetu, jednostavno je bilo drukčije od onoga čemu sam težio u životu", prisjeća se svojih akademskih dana pa usput dodaje kako smatra da je na neposredan način fakultet dosad završio već nekoliko desetaka puta.
Pritom misli na činjenicu da je mnogim studentima tehničkih struka pomagao u izradi diplomskih radova kao izvođač radova, posebno jer brojni među njima, kaže, ono što su u teoriji naučili na fakultetu, nikako nisu znali prenijeti u praksu.
"I danas me mnogi zovu da im pomognem oko radova, a uskoro ću sudjelovati i u jednom projektu kazališta koje je imalo potrebu za mojim tehničkim znanjem", otkriva taj 32-godišnjak dok mi pokazuje garažu u kojoj je skriven njegov posljednji projekt.
Riječ je o starom Fordu Capriju koji Relja do početka ljeta planira urediti u novo vozilo, na njega prikačiti jedan ručno rađeni kamper (naravno da će ga sam izraditi) pa se s djevojkom odvažiti na putovanje Europom.
Gotovo sve u tom Fordu Capriju sam je izradio: vrata i konzolu ručno je tapecirao u dvije nijanse crne boje da bi unutrašnjost automobila dobila na dinamičnosti, izvadio je stara sjedala pa u njega ugradio BMW-ove stolice, karoseriju obojio u zanimljive smećkasto-narančaste tonove...
U tom Fordu i s jednim homemade kamperom, Vedran i djevojka Goga planiraju Hrvatskom i svijetom putovati na vintage festivale, gdje bi novac zarađivali vodeći radionice swinga i robotike.
Svoje putopisne avanture potom planiraju objavljivati na stranici Craftomoto.com, portalu na kojem redovito izvještavaju o svim svojim dosadašnjim projektima, najavljuju vintage i plesne susrete, buvljake pa i novosti o filmovima.
"Plešemo već četiri godine i veliki smo zaljubljenici u vintage odjeću. Ne očekujemo od toga ništa više nego da zaradimo dovoljno da si financiramo putovanje, a ako bi se javio neki sponzor, ne bismo ga odbili", smije se Relja dok me prati iz zatrpanog dvorišta.
Snove je, priznaje mi, ostvario.
Prvo mu je njegovo višenamjensko vozilo omogućilo da upiše srednju školu, a potom se naputovao.
Istina, nikad nije zaradio novac kojemu se potajno nadao.
No, njegov rad danas je zato puno bolji, a to je umijeće koje ionako ne bi mogao dovoljno naplatiti.
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!