“Patrik, hoćemo li se igrati doktora?”, pitala ga je baka. “Može!”, oduševljeno kaže petogodišnji dječak.
Ovo je bio prvi put da je baka dopustila da se igraju djedovim pravim priborom za doktore, a ne onim običnim, za bebe.
Spremno je pružio svoj kažiprst, a baka je piknula.
“Bravo, ti si hrabar dječak.”
Patrik je bio ponosan na sebe. Gledao je tamnocrvenu kapljicu krvi koju je baka analizirala.
“Vidiš, imamo i pravi laboratorij”, rekla je baka, a igra je u tom trenutku završila.
Odrasli su izašli iz dnevne sobe i ostavili ga da se igra. Otišli su u drugu prostoriju razgovarati o nečemu što će njemu biti dosadno.
Tako su mu barem rekli.
Patriku je šećer bio 22,6. “Morate hitno liječniku”, rekla je baka koja se na “igru” s unukom odlučila jer joj je bilo sumnjivo što često pije, mokri, ima povećan apetit i zadah kao aceton.
Patrikov djed je dijabetičar, boluje od tipa 2, koji je najčešći oblik ove bolesti, a možemo reći da je glavni uzrok tog tipa šećerne bolesti tzv. zapadnjački način života.
Dobra skrb u vrtiću
Dječaku je dijagnosticiran dijabetes tip 1. U prijevodu, s inzulinom se moralo krenuti odmah.
- Krenuli smo na pretrage, a dijete je bilo hospitalizirano. Prošli smo edukacije, polagali testove i tada je otpušten kući. Bilo nam je teško. Osim suočavanja s činjenicom da nam je dijete dobilo kroničnu i neizlječivu bolest, trebalo je naučiti balansirati između tjelovježbe, prehrane i koliko, kad se sve to zbroji i oduzme, treba inzulina - priča Dominik Krmpotić, Patrikov tata.
Život im se otada broji u jedinicama inzulina. Cijeli dan vodi se briga o regulaciji šećera u krvi.
U tom trenutku odlučili su da njihov sin više neće ići u vrtić.
- Bolest je za nas došla naglo. Iako je tad već postajao predškolac, bojali smo se i smatrali smo da je dobro da je kod kuće, pod nadzorom. Ravnateljica vrtića tada je rekla da to ne dolazi u obzir. Obećala je da će se svi educirati i pojasnila da imaju medicinsku sestru. Tako je i bilo i vrtić je prošao odlično - nastavlja Dominik.
U prvi razred s Patrikom je krenula i njegova mama Josipa.
Škola je odobrila da postane asistentica u nastavi. Osim sinu, bila je asistentica i jednom drugom dječaku.
- Redovno smo mjerili šećer, davali inzulin i, iskreno, bila sam mirna - naglašava Josipa.
No već sljedeće školske godine situacija se promijenila. Škola je morala smanjiti broj asistenata u nastavi i Josipa više nije mogla biti uz sina.
- Eto, Patrik sada ide u treći razred i već dvije godine nisam mirna kada ide u školu. Iz tog razloga ne radim i gotovo cijelo vrijeme dok je on u školi negdje sam u blizini, ako bi mu, nedajbože, zatrebala pomoć - kaže Josipa.
S druge strane, Patrik se ne osjeća nesigurno.
- Zašto bih se bojao? Pa mama je u parku i čeka me. Zovem je nakon svakog sata i kažem koliki mi je šećer. Ako trebam inzulin, onda mama dođe i da mi ga - kaže dječak te dodaje kako u školi jede hranu koju mu pripremi mama.
Ono čega se roditelji najviše boje jest da razina šećera ne padne prenisko jer tada postoji mogućnost kome, kada mu treba glukagonska injekcija.
- Injekcija nije u školi, a i da jest, tko bi mu je znao dati - pita se zabrinuti tata Dominik.
Gubitak svijesti događa se momentalno, bez upozorenja ili naznaka. Međutim, ni toga se Patrik ne boji.
- Pa što bih se bojao, ja toga nisam ni svjestan. Događalo se to meni više puta. Znate, kao, zacrni mi se i onda me netko probudi - kaže Patrik.
Iako je odličan učenik, ponekad ne može pisati test kada i njegovi kolege.
- Kad izmjerim šećer i visok je, nemam dobru koncentraciju pa ne mogu pisati test. Onda mi učiteljica dozvoli da pišem neki drugi dan, kada mi bude bolje - kaže Patrik.
Škola se angažirala
Međutim, ono što najviše smeta roditelje jest to da nisu mirni dok im je sin u školi.
- Stalno se pitamo kako je. Nije nam svejedno. Smatramo da uprava škole nije napravila sve što je potrebno da bi on bio siguran. Nije prirodno da majka mora šetati uokolo škole kako bi pomogla djetetu. Taj problem se mora riješiti - zaključuje Dominik.
Iz OŠ Novska, koju Patrik pohađa, navode da su upoznati sa zdravstvenim stanjem učenika.
- Učeniku je u prvom razredu omogućeno da majka bude u školi, tako da je te školske godine naša škola dobila povećanje pomoćnika u nastavi. Kako je učiteljica bila zabrinuta za učenikovu adaptaciju na školu s njegovim stanjem, omogućili smo majci zaposlenje kao pomoćnici u nastavi drugom učeniku, da bi bila u smjeni sa svojim djetetom te mu olakšala adaptaciju - kaže ravnateljica Antonija Mirosavljević.
Navodi kako je majka bila ugodno iznenađena našim pristupom te je od samog početka znala da će to biti privremeno rješenje.
- Kada je dijete krenulo u drugi razred, zbog smanjenja broja pomoćnika u nastavi majci nismo mogli produljiti ugovor. Škola nema nikakav utjecaj na to koliko će pomoćnika biti odobreno, ni kojim učenicima - kaže ravnateljica.
Kronične bolesti
Da bi učenik dobio pomoćnika u nastavi, mora imati rješenje o primjerenom obliku školovanja, a dječak je odličan učenik te se školuje prema redovnom planu i programu.
- Zamolili smo roditelje da liječnik koji prati učenikovo zdravlje upozna školu s informacijama potrebnima za pomoć ili što drugo, da slobodno dođu i obrate se školi. Roditelji nisu dostavili školi informacije liječnika o potrebi za dodatnim postupcima - navodi ravnateljica. Dodaje da skrb o učenikovu stanju vodi i školska liječnica koja je navela da je dijete pod kontrolom svojeg liječnika, da mu nije potrebna nikakva dodatna pomoć.
- Dijete s dijabetesom je učenik s posebnim potrebama i škola je senzibilizirana u postupanju i obrazovanju u skladu s tim. Učenik je tako pod pojačanim nadzorom pri uzimanju obroka, odlasku na toalet, aktivnostima na satu tjelesne kulture i sl. te učiteljica ima u učionici bombone dekstroze. Liječnica školske medicine je na sjednici Učiteljskog vijeća informirala članove o dijabetesu i ponašanju u kriznim situacijama - kaže ravnateljica Mirosavljević te zaključuje kako je u istoj smjeni i učiteljica koja osobno ima dijabetes i educirana je za slučajeve dijabetičke kome, no prema naputku školske liječnice i ona samo može dati informacije što učiniti i zvati Hitnu pomoć.
Iz Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga kažu kako bi se ovaj problem trebao sustavno riješiti.
- Činjenica je da su nekad u školi postojale medicinske sestre, pa čak i ambulante. To bi se trebalo vratiti. Ne samo zbog dijabetičara, nego zbog sve djece koja imaju kronične bolesti i kojima je u danom trenutku potrebna trenutna pomoć - kaže predsjednica Zrinka Mack.
Glukagon u školi
Doc. dr. sc. Gordana Stipančić, dr. med., subspecijalistica pedijatrijske endokrinologije i dijabetologije iz KBC-a Sestre milosrdnice, također smatra kako bi najbolje rješenje bila medicinska sestra u školi.
- U takvim situacijama može pomoći educirani roditelj, koji je u konačnici na skraćenom radnom vremenu ili čak uopće ne radi, ili osoba u smislu medicinske sestre u školi, koja bi mogla u tome pomoći - pojašnjava Stipančić.
Međutim, navodi da ako je riječ o asistentu u nastavi, ne može se očekivati da će on rješavati medicinski aspekt priče. Naime, za to nije educiran. Pohranjivanje glukagona u školi također bi imalo efekta da je medicinska sestra u školi.
- Učitelji i profesori prolaze određenu edukaciju kako bi vidjeli kako se glukagon primjenjuje. Osobe koje imaju iskustva s tim iz obiteljske situacije sigurno će se u to lakše upustiti i dati glukagon. Najvažnije je da učitelji i profesori znaju prepoznati situaciju i pozvati hitnu službu. Naime, u ovoj situaciji, kada nemamo zdravstveno osoblje u školama, realnije je to za očekivati - napominje endokrinologinja Stipančić.
Sigurno da bi bila idealna situacija, zaključuje, da imamo, ne samo zbog šećerne bolesti, nego zbog cijelog niza drugih, kroničnih stanja koja se javljaju u djece, medicinsku sestru u školi koja bi pomagala, kao što imaju predškolske ustanove.
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, pak, kažu kako u skladu s odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi nije predviđeno zapošljavanje medicinskih sestara u osnovnim školama.
- Konkretno, djeci mlađe dobi, koja imaju dijabetes, učitelji pomažu u mjerenju šećera u krvi te vode računa o potrebi odgovarajuće prehrane sukladno propisanim normativima za prehranu učenika u osnovnoj školi - kažu iz Ministarstva.
Udruge apeliraju: Moramo imati medicinske radnike u svakoj školi
Željko Jaković, predsjednik udruge Slatki život, smatra kako je jedino pravo, sustavno rješenje medicinski djelatnik u svakoj školi.
- Činjenica je da smo prije 20 godina mogli na prste jedne ruke nabrojati svu djecu u školi koja imaju posebne potrebe. Danas gotovo da ne postoji razred u kojem nema niti jedno dijete s potrebama - kaže Jaković. Tu nije riječ samo o dijabetičarima, nego i u drugim kroničnim bolestima.
- Nije poanta nikoga napadati, nego riješiti problem. Treba se mnogo razgovarati, a na kraju zapravo roditelji moraju upoznati pedagoške službe s problematikom - napominje Jaković.
Da je potrebno imati medicinsku sestru smatra i Zrinka Babić, predsjednica Udruge za skrb djece s posebnim zdravstvenim potrebama 3L.
- Problem je u tome što većina ljudi ne želi preuzeti odgovornost i nije sustavno riješeno. Školama se daje na volju na koji će način pomoći djetetu. Po pravnom dijelu to je dobra volja, no Zakon o školstvu kaže da se moraju brinuti i o zdravlju djeteta. Što to znači? To se može različito tumačiti. I ja imam dijete s dijabetesom pa smo sve to prošli. Neka djeca su samostalna, neka manje.
Nama roditeljima ostavljeno je na borbu s institucijama. Ja sam, primjerice, tražila da mi dijete netko kontrolira kad mu daje inzulin u školi. Iz školske medicine su rekli da bi to bila građanska dužnost da se pomogne djetetu - kaže Babić.
Kada je riječ o glukagonu kao prvoj pomoći, tu škole imaju, pojašnjava, dopis od dječje pravobraniteljice i Ministarstva zdravlja. Riječ je o uputama da se pomaže, ali to ostaje na preporuci i na volju ravnatelja koliko će htjeti preuzeti odgovornost.
Mali dijabetičari
- 70.000 djece mlađe od 15 godina u svijetu godišnje razvije dijabetes tipa 1
- 100 do 120 djece u dobi do 14 godina svake godine u Hrvatskoj oboli od dijabetesa
- 1000 djece boluje u Hrvatskoj od dijabetesa
- 25% novooboljelih od dijabetesa tipa 1 mlađe je od sedam godina
- 20% djece i adolescenata pretilo je i opasno sklono razvoju dijabetesa 2